Poštovani čitatelji, pred vama je stoti broj Privrednika. Ponosni smo i sretni zbog toga. Najprije, zbog toga što smo ponovo oživjeli jedno svojevremeno veoma društveno utjecajno i nacionalno integrirajuće i korisno glasilo. Zatim, što smo u relativno kratkom vremenu uspjeli okupiti novinare koji su u fokus svog novinarskog interesa stavili teme koje su do tada u medijima srpske zajednice u Hrvatskoj bile prilično zapostavljene, kao što su mladi, obrazovanje, solidarnost, humanitarni rad, malo poduzetništvo, zadrugarstvo… Također, posebno smo ponosni i sretni što sve više mladih ljudi piše za Privrednik. Neki su svoje prve novinarske tekstove napisali upravo u Privredniku. Treba još reći da je iz Privrednika nastao i naš P-portal, koji je svojom uređivačkom koncepcijom, svojim sadržajem, temama koje obrađuje, kao i po kvaliteti i broju angažiranih mladih novinara iz Hrvatske i Srbije u mnogo čemu nadmašio Privrednik. Naravno da to ukazuje na potrebu još veće posvećenosti Privredniku i osnaživanja njegove uređivačke i autorske komponente.

Prije devet godina, točnije 28. decembra 2007., izašao je prvi broj ponovo pokrenutog Privrednika. Inače, list Privrednik utemeljio je i pokrenuo Savez srpskih zemljoradničkih zadruga 1898. godine u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije izdavaštvo lista preuzima Srpsko privredno društvo Privrednik i to traje sve do 1941., kada su u tada uspostavljenoj NDH nasiljem i terorom zatrte sve srpske tradicionalne institucije i organizacije civilnog društva kao i sva njihova ostvarenja i postignuća. Njihov rad nikada više nije obnovljen, a sva stečena imovina im je oduzeta. Jedino svoj rad u Zagrebu, nakon više od 50 godina, obnavlja Srpsko privredno društvo Privrednik 1993. godine.

Kada je Srpsko privredno društvo Privrednik ponovo pokrenulo svoje glasilo Privrednik kao podlistak u sklopu tjednika Novosti, postavili smo si pitanje: Zašto Privrednik danas? Tada smo taksativno nabrojili razloge njegovog pokretanja kao i društvene probleme na koje je potrebno ukazivati i koje je potrebno rješavati. Smatrali smo da je Privrednik tada bio potreban: zbog nedovoljne brige društva i zajednice za mlade, zbog toga što nije postojala nikakva strateška projekcija budućnosti opstanka i razvoja srpske zajednice u Hrvatskoj, zbog toga što povratak izbjeglica nije bio zasnovan na privrednim potencijalima područja na koje su se izbjeglice trebali vratiti, zbog svakodnevnog surovog poniženja ratnih gubitnika, zbog odnarođene inteligencije koja se ne usudi javno iskazivati brigu za sudbinu svog naroda, zbog nepostojanja ozbiljnih kulturnih i obrazovnih institucija koje će se baviti kulturom i poviješću Srba u Hrvatskoj, zbog toga što su gotovo sve sastavnice našeg identiteta okljaštrene ili ih nismo definirali… Postavili smo tada zaista velike ciljeve, isto tako smo i izrazili veliku sumnju u naše snage, ali smo i istakli da nas to ne oslobađa odgovornosti i nužnosti da se angažiramo. Također, smatrali smo da srpska zajednica u Hrvatskoj treba biti most suradnje između Hrvatske i Srbije, a ne predmet spora i manipulacija. I na kraju, citirali smo riječi velikog Vladimira Matijevića: “Zato i velim i molim, da svako čini samo toliko koliko ko može, ali toliko mora svako, pa ćemo onda ubrzo podići i preporoditi naš narod.”

To je bilo vrijeme kada Hrvatska još nije postala punopravna članica EU-a, što će se dogoditi sredinom 2013. godine. Isto tako, to je bilo vrijeme nade, vrijeme poslije čuvenog Hristos se rodi. Vrijeme, mislili smo, iskrenih obećanja. Vjerovali smo u poštene namjere onih koji donose odluke, vjerovali smo nositeljima vlasti i moći. Vjerovali smo da se mogu izdići iznad usko sebičnih ili usko nacionalnih interesa. Vjerovali smo da je politički cilj harmonično društvo s trajnom perspektivom svih, vjerovali smo u oprost i zaborav u ime zajedničke budućnosti.

Prošle su godine. Ušli smo u EU. Navodno smo preživjeli i ekonomsku krizu. Mi smo došli do stotog jubilarnog broja, objavljujući iz broja u broj kritike, poduke, dobre životne primjere, stručna mišljenja, ali i šireći razumijevanje i toleranciju. Nekada smo bili euforični u vjeri da zaista možemo makar malo promijeniti ili poboljšati stvarnost. Drugi put smo opet bili neizdrživo rezignirani zbog nemoći i ignorancije.

U tih devet godina ništa se nije promijenilo u društvenoj stvarnosti. Snovi o boljem životu i pravednijem društvu raspukli su se kao mjehurići od sapunice. A namjere političke klase ogoljele su se kao krošnje drveća u zimskim, tmurnim zagrebačkim danima. Manje smo slobodni, a više smo u strahu i neizvjesnosti. Krajiška sela su još više pusta, a polja još više zapuštena. Dok su naši mladi u Srbiji, Irskoj ili Njemačkoj ili žele biti tamo.

Svakom poštenom čovjeku, društveno angažiranom ili volonteru, koji ne djeluje prvenstveno zbog vlastite koristi i egoizma, nameće se pitanje: Ima li smisla?

Za Privrednik i P-portal piše sve više mladih ljudi iz Hrvatske i Srbije. Srpsko privredno društvo Privrednik ove i naredne godine stipendira 30 učenika i studenata.

Ima smisla.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email