Kratak je niz pojava, bića i stvari oko kojih južnoslavenski narodi i dalje mogu pronaći zajedničko mišljenje, podudarajući stav ili ujednačeno sjećanje. Ipak, činjenica da smo, ako još i sad ne pripadamo, onda barem jedno nezanemarivo vrijeme pripadali zajedničkom kulturnom prostoru, svoje dokaze još uvijek čuva u najzačudnijim zakutcima, u bijelim poljima trivijalnosti na koje službene politike teško mogu utjecati. Ljudi rođeni i stasali u socijalističkoj Jugoslaviji tako se danas vrlo vjerojatno neće složiti oko toga kojim jezikom i/ili jezicima govore, kako su u djetinjstvu živjeli, što su im očevi smjeli raditi i za što su im se djedovi borili, ali naizgled benigno pitanje „koji ti je najstrašniji film“ kod začuđujuće će velikog, etničko-religijskim i ideološkim pitanjima heterogenog postotka biti riješen tek jednom riječju – „Leptirica“. I ta će riječ, „Leptirica“, kod svih sudionika razgovora potaknuti neka vlastita, sasvim osobna sjećanja objedinjena u nekoliko univerzalnih motiva – prvo drhtanje i vrištanje pred ekranom, ježenje na putu kroz mračni hodnik koji spaja dnevnu i spavaću sobu, prekrivanje dekom preko glave i vrlo pažljivo osluškivanje što i tko nam se to, u kući i izvan nje, te noći prikrada.
Glavni i odgovorni za ovu transgeneracijsku traumu, Đorđe Kadijević, majstor scenarija i režije, jučer je saznao odgovore na brojne probleme koje je otvarao u svojim filmovima. Otišavši u bolja sjećanja, otvorio je još jednu priliku da se prisjetimo traga koji je njegov rad, makar nenametljivo i na podsvjesnoj razini, ostavio na njegovoj publici, na svima nama. Njegovoj zloglasnoj „Leptirici“ iz 1973. godine, enciklopedijski prihvaćenoj uz natuknicu „prvi jugoslavenski horor-film“, pripada, dakako, najdublji trag. I to ne samo zbog toga što nam se zbog gledanja ovog filma plakat za osamnaest godina mlađi „Kad jaganjci utihnu“ doimao nekako već viđenim i prema tome manje strašnim. Drugačije ne može ni biti, jer osim što se prvi uvijek pamte, ima nešto duboko arhetipski u isprepletenosti života i smrti, strasti i straha, ljubavi i nasilja, koje drevni motiv vampirizma pobuđuje u svima nama. Ili još makar u onima koje spaja njihova slavenska duša, bila ona južna ili s nekog drugog kraja svijeta. Univerzalnost ove priče Kadijević je potvrdio i svojim drugim (ne)slavnim hororom, „Svetim mestom“ iz 1990. godine. U prvom slučaju, predložak je Srbina Milovana Glišića, u Rusa Nikolaja Gogolja, ali mitologija ostaje zapanjujuće podudarna, a nelagodni osjećaji koje izaziva istovjetni. A pritom ova dva naslova čine tek vrh ledenog brijega Kadijevićeve poetike koja se na vrlo sličan način prelijevala u svih dvadesetak njegovih kinematografskih ostvarenja.
Ostaje, naravno, i pitanje može li i što Kadijevićeva strava ponuditi suvremenom, mladom gledatelju. Pitanje o tome koliko svijet vodenica, zaprežnih kola, plastova sijena i ladanjskih kuća danas uopće može biti prepoznat, pa prema tome i može li ikako biti dosegnut efekt u kojem se taj i takav domaći svijet na naš užas gura prema fantastično-čudnom ili fantastično-čudesnom. Naravno, u svijetu visokobudžetnih sleshera, splattera, tjelesnih i psiholoških horora, ne bi se više kao živu istinu moglo održavati urbanu legendu o starcu koji je, gledajući „Leptiricu“ na TV-u, od straha doživio infarkt i izdahnuo. Ipak, sudeći po popularnosti koju magija i misterija zadnjih godina dobivaju, shvaćena kao jedan od vodećih elemenata naše turističke ponude, s tematskim šetnjama o vješticama i duhovima, muzejima čarobnjaka i vila, nije nemoguće zamisliti da se uskoro pokrene i neki festival pod radnim nazivom „Čega su se bojali naši stari“. Ako bi takva manifestacija kojim slučajem imala filmski segment, možemo biti sigurni da će taj biti upotpunjen isključivo Kadijevićevim radom.
