Bilo da na fakultetu studirate hrvatsku (ili srpsku), bilo da studirate svjetsku književnost, bilo da ste samo prirodno radoznali, bilo da vas je u nekom momentu opčinila „umjetnost romana“, po pravilu će doći do situacije kada ćete morati da se prepustite sugestijama „svjetskog duha“. Baštinici tog i takvog prepuštanja prepoznat će u nekom umjetniku simbol epohe. Jedan od likova što mogu biti simboli epohe, o kojoj god epohi moderne govorili, je zasigurno Herman Broh.

Broh je rođen prvog novembra 1886. godine u Beču, u glavnom gradu tadašnje Austro-Ugarske monarhije. Roditelji su mu pripadali ondašnjoj jevrejskoj zajednici, i to njenom bogatijem dijelu, a on im je bio najstariji sin. Brohovo građansko bogatstvo bilo je s jedne strane neupitno, a s druge ipak pomalo sumnjivo, jer nije bilo plod višegeneracijske akumulacije. Brohov otac je bio vlasnik tekstilne fabrike na bečkoj periferiji te se od njegovog najstarijeg sina prirodno očekivalo da bude gospodin-nasljednik. Već od kasnih tinejdžerskih i ranih dvadesetih godina, od  njega se očekivalo da gazi utabanom stazom, a on nije odavao utisak da neće ispuniti očekivanja.

Dok još Austro-Ugarska sasvim neupitno postoji kao država i kao imperija, njen mladi muški podanik mora da postane rezervni oficir. Taj mladi bogati Bečlija jevrejskog porijekla, koji će formalno postati katolik, svoj vojni rok će služiti u Zagrebu (od svih mjesta). Tih nekoliko mjeseci 1909. godine koje provodi u Zagrebu važan su dio Brohove biografije. Njegov vjerovatno najrelevantniji biograf Paul Mihael Lutzeler daruje dužnu pažnju tom periodu Brohovog života. Vojni rok je Broh počeo da služi u Beču u maju mjesecu, a u Zagreb je prebačen krajem jula, kad mu je određen i rod vojske za koji će da se specijalizuje. Zapala ga je artiljerija, postao je pripadnik Trideset i sedme Carske i kraljevske artiljerijske regimente. Dio jula, cio avgust i septembar te dio oktobra, Broh provodi u Zagrebu. U oktobru mu je, međutim, u jednom trenutku pozlilo. Na pretragama u vojnoj bolnici utvrđuju da ima problema sa srcem, pa ga prijevremeno otpuštaju iz kasarne.

Zavodljiva je literarno priča o Hermanu Brohu u gradu Zagrebu 1909. godine. Ima tu materijala za beletrističku obradu. To su, između ostalog, i vrijeme i mjesto famoznog „Veleizdajničkog procesa“ kad su u Agramu sudili pedeset i trojici članova Srpske samostalne stranke. Kontekst je naravno bio povezan s činjenicom da u tom vrijeme Hrvatsko-srpska koalicija, čiji je Srpska samostalna stranka dio, čini većinu u Hrvatskom saboru. Vlasti Austro-Ugarske se đavolski boje saradnje te većine sa Kraljevinom Srbijom. „Veleizdajnički proces“ bio je svojevrstan preventivni udar.

Nije nerealno postulirati da je Broha ovaj proces morao interesovati i da ga je na ovaj ili onaj način pratio. „Veleizdajnički proces“ je bio ozbiljna evropska medijska tema. Za odbranu optuženih bio je aktivno zainteresovan i Tomaš Masarik, primjera radi. Koliko god opširna i precizna bila Lutzelerova biografija Hermana Broha, ne znamo tačan oktobarski datum kad je otišao iz Zagreba. Imamo li, međutim, u vidu da su problemi zbog kojih je otpušten iz vojske počeli u oktobru, prilično je vjerovatno i izvjesno da je u Zagrebu i dočekao izricanje presude u „Veleizdajničkom procesu“. Jer šestog oktobra 1909. godine, optuženi na „Veleizdajničkom procesu“ su proglašeni krivim i u zbiru su dobili stotinu sedamdeset i tri godine robije.

I „Veleizdajnički proces“ i Brohov život nastavljaju se u Beču. U Beču je krajem 1909 započeo tzv. Fridjungov proces, svojevrsna neformalna ekstenzija zagrebačkog „Veleizdajničkog“. U Beču se Broh 1909. oženio Franciskom fon Roterman, koja će mu iduće godine roditi sina. Broh se 1923. razveo, četiri godine kasnije prodao je fabriku koju je naslijedio, pa se kao četrdesetogodišnjak upustio u avanturu književnosti i umjetnosti. Početkom četvrte decenije dvadesetog vijeka, on objavljuje svoje prvo remek-djelo: romanesknu trilogiju „Mjesečari“. Poslije Hitlerovog prisajedinjenja Austrije, bio je uhapšen, a zatim je uz pomoć uglednih prijatelja – od Džejmsa Džojsa do Edvina i Vile Mjuir – uspio da emigrira najprije u Veliku Britaniju, a zatim i Sjedinjene Američke Države. U Americi izvorno objavljuje svoje drugo remek-djelo: roman „Vergilijeva smrt“.

U Americi je Broh i umro, tridesetog maja 1951. godine. Prethodne godine bio je nominovan za Nobelovu nagradu. Posthumno mu je slava samo rasla. Milan Kundera ga smatra jednim od najvažnijih evropskih i svjetskih romansijera. Nekih četvrt vijeka kasnije, odnosno malo više, u Zagrebu u kojem je proveo nekoliko mjeseci svog života, u prevodu Trude Stamać i uz pogovor Viktora Žmegača biće objavljen u prevodu na hrvatski jezik njegov roman „Vergilijeva smrt“. Ravno sedamdeset godina otkako je zagrebačkim ulicama šetao dvadesettrogodišnji vojnik, budući tekstilni industrijalac, u tom istom gradu se pojavio veličanstveni roman koji će docnije ispisati isti taj vojnik.

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba