Bio je sudionik španjolskog građanskog rata kao dobrovoljac na strani republikanaca. Za vrijeme toga rata bio je direktor bolnice u Pontonesu, na pola puta između Valencije i Seville, kasnije i načelnik saniteta u bataljonu Devete internacionalne brigade, u vrijeme čuvene bitke na Ebru 1938. godine. Španjolska republika taj je rat nažalost izgubila, fašisti generala Franka ušli su marta 1939. u Madrid, a taj čovjek, Gojko Nikoliš, liječnik po profesiji, interniran je zajedno s pola miliona republikanskih boraca u logore u Francuskoj.

Na početku Drugog svjetskog rata, nakon raspada kraljevine Jugoslavije, Nikoliš se pridružio antifašističkom pokretu na južnoslavenskom tlu u borbi protiv nacista. Bio je vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a i vijećnik Prvog, Drugog i Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a. U Užicu u oktobru 1941. godine, u vrijeme trajanja slavne Užičke republike, prvog većeg oslobođenog područja u Evropi u Drugom svjetskom ratu, Nikoliš je na čelu saniteta partizanskih jedinica, na kojem će ostati do kraja rata.  Rukovodio je spašavanjem ranjenika u Igmanskom maršu i za vrijeme Bitke na Neretvi. Tokom rata izgubio je suprugu Ivanku, koju je ustaška policija ubila u Zagrebu i brata Dušana, kojeg je ubila beogradska policija nacističkog kolaborantskog generala Milana Nedića. Kraj rata Nikoliš je dočekao u činu general-pukovnika i na dužnosti načelnika sanitetske službe u JNA.

Kako je sve počelo i odakle je Nikoliš porijeklom? Rođen je na današnji dan, 11. augusta 1911. godine u selu Sjeničak Lasinjski kod Vrginmosta na Kordunu, u porodici pravoslavnog sveštenika. Nakon gimnazije u Karlovcu i Sremskim Karlovcima, studij medicine završio je u Beogradu. Nakon gotovo decenijske ratne epopeje, Nikoliš je obavljao visoke dužnosti kao vojni liječnik, a jedno vrijeme bio je i jugoslavenski ambasador u Indiji. Publicističkim i književnim radom bavio se od rane mladosti. Početkom osamdesetih objavljuje svoje zapažene memoare pod nazivom „Korijen, stablo, pavetina“. Ti memoari bili su lišeni pretjerane ideologizacije, već su na dramatičan i iskreni način pisani perom čovjeka koji je svojim životom svjedočio najtragičnije i najturbulentnije godine 20. vijeka. Pjesnik Branko Miljković zapitao se u jednom stihu, „da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“, a Gojko Nikoliš je vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata doživio stanovito otrežnjenje od svojih mladalačkih ideala. U memoarima on piše kako je u poslijeratnoj Jugoslaviji „uspostavljena snažna vertikalno ustrojena partijska vlast koja je djelovala autonomno, paralelno s državom. Takvoj vlasti misleći ljudi, nezavisni intelektualci, skloni preispitivanju stvarnosti i spremni za suštinsku, a ne samo na ‘konstruktivnu’ kritiku, bili su kamen o vratu kojeg se što prije trebalo riješiti.“

Krajem života Nikoliševi ideali doživjet će potpuni slom. Prvo je, krajem 80-ih, kada se socijalistička Jugoslavija tiho, neumitno i sve brže gasila, Nikoliš postao predmetom poruge u bizarnoj humoresci „Vojko i Savle“, koja je izašla u beogradskoj Politici. U njoj je posprdno nazvan članom „penzionerskog kluba bivših socijalističkih rukovodilaca“ koje je pregazilo vrijeme, iako je Nikoliš  bio jedan od prvih intelektualaca lijeve provenijencije koji se, u periodu poslije Tita, javno zalagao za višestranački sistem. Drugi put početkom 90-ih, kada se nebo jako smračilo i kada je novi rat već kucao na vrata, Nikoliš je govorio na jednom skupu zabrinutih i uznemirenih Srba iz Hrvatske, u dvorani Sava centra u Beogradu. U tom govoru Nikoliš je rekao kako „politička strategija Tuđmanovog režima prema Srbima u Hrvatskoj predstavlja tihi, potajni genocid“, te da razumije strahovanje svojih zemljaka, ali izlaz iz katastrofe on nije vidio u ratu, već „u mirnom, demokratskom raspletu krize“. Put iz sunovrata Nikoliš je nalazio u savezu s demokratskim Hrvatima, u suživotu u okviru Hrvatske i u Gandijevoj taktici nenasilja, kojom bi se obnovila nekadašnja kulturna prava Srba, ona koja su postojala za vrijeme Austro-Ugarske. Na tom skupu Nikoliš je bio izviždan. Potpuno razočaran napustio je Jugoslaviju i odselio se u Francusku. Umro je 10. jula 1995. godine i kremiran je u francuskom gradu Le Mansu.

Gojko Nikoliš, liječnik, antifašist i pisac, tužni je simbol sudbine velikog broja onih Srba iz Hrvatske, koji su unatoč beskonačnoj mržnji i nasilju na ovim prostorima, pokušavali mirnim putem ispravljati krivu Drinu svih balkanskih nesporazuma i koji u tome nisu uspjeli.