Ljeto 1914. godine, barem je tako zapisao austrijski pisac Stefan Zweig, bilo je veličanstveno i nezaboravno. Po jezerima, planinama i morima, ljudi su bezbrižno uživali kao nikada do tada. Po evropskim metropolama relaksirane zabave nisu ni prestajale. Bilo je tada doduše nekih sporadičnih vijesti da evropske sile pokušavaju sanirati političku štetu nakon ubistva austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu krajem juna iste godine, ali ta politička kriza raspravljala se u javnosti nekako nehajno, uz jutarnju kavu i svježe pecivo. A onda je 28. jula Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, koju je proglasila glavnim krivcem za taj atentat u Sarajevu.

Objava rata stigla je iz Beča u Beograd toga dana u 10 sati ujutro, „običnim telegramom i otvorenom poštom“, vjerojatno zato da se ta „svinjarska zemlja“, kako su bečke novine nazivale Srbiju, diplomatski ponizi što više. Već u večernjim satima austrougarski vojni brodovi sa zemunske strane na Dunavu i Savi bombardirali su Beograd. Vlada Srbije, kralj i parlament hitno su premješteni u Niš. U gotovo svim evropskim državama proglašena je opća mobilizacija. Njemačka je objavila rat Rusiji, koja se solidarizirala sa Srbijom, Engleska je objavila rat Njemačkoj, koja je pak napala Belgiju i Francusku: Veliki rat je počeo.

Peta armija Austro-Ugarske vojske, s oko tristo hiljada vojnika, prešla je početkom augusta rijeku Drinu, s namjerom da porazi i okupira Srbiju. Četrdeset posto ovih vojnika činili su Južni Slaveni, među njima i veliki broj mobiliziranih Srba, koji su živjeli unutar austrougarskih granica. U aktivnim i rezervnim jedinicama Austro-Ugarske vojske Srba je bilo blizu 58.000. Srbi su bili jedini narod, među Česima, Slovacima, Poljacima, Hrvatima, Rumunjima i drugima, koji je rijetko prelazio 50 posto sastava nekog puka, što je bila posljedica nepovjerenja koje je prema njima, tokom rata, pokazivala austrougarska država.

U tom smislu, položaj srpskog civilnog stanovništva u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini bio je za sve vrijeme rata vrlo težak. Antisrpsko raspoloženje, koje su sistematski podržavale državne vlasti, iskazivalo se u antisrpskim demonstracijama, hapšenjima i interniranjima Srba u svim većim mjestima. Engleski povjesničar Robert Seton-Watson piše o tom šikaniranju Srba za vrijeme rata u austrougarskoj monarhiji, kako su „osobe od ugleda stavljene u okove i vođene po ulicama i stanicama, premlaćivane kundacima, bajonetima i puškama dok ne iskrvare. Oni su držani po nekoliko dana bez hrane na kiši, na hladnoći i prljavštini, dok im se prijetilo oduzimanjem života i dok su tretirani kao najgori špijuni.” Stradalo je i sveštenstvo srpske crkve, koje je završavalo u internaciji ili po zatvorima. U Bosni i  Hercegovini ukinuta su srpska udruženja, Prosvjeta, Soko i Pobratimstvo, ukinute su crkvene slave, a naziv crkve je iz „srpske pravoslavne“, promijenjen u „istočno-pravoslavnu“. Ćirilica je bila zabranjena u svim osnovnim školama na području monarhije. Na Veleizdajničkom procesu u Banja Luci 1915. godine osuđeno je 156 osoba, od kojih su sedmorica bili poslanici Bosanskog sabora. Presuda za zločin veleizdaje, donijeta u Zagrebu 1914., obuhvatila je ukupno 1.194 osobe iz Srema, od kojih je 156, u vrijeme donošenja te presude već bilo mrtvo.

Kako je bilo na srpskom bojištu? Zbog nepovjerenja prema njima, Srbi su u austrougarskoj armiji koja je napala Srbiju služili uglavnom u pomoćnim ili pozadinskim jedinicama, ali bilo ih je dosta i na prvoj liniji fronta. Zato je osim krvavih obračuna bilo i tragikomičnih scena. U bici na planini Cer srpski vojnici su vikali austrougarskim vojnicima u rovovima: „Švabe, predajte se!“ Iz tih rovova vojnici su odgovarali: „Nismo mi Švabe već Srbi Ličani, a Srbi se nikada ne predaju!“

Kako je bilo na drugim evropskim bojištima? U tim zadnjim danima jula hiljade i hiljade mladića, koji su praktično do prekjučer uživali na nekom od evropskih ljetnih izletišta, krenuli su s pjesmom i nakinđureni u rat, mašući svojim djevojkama, sestrama i majkama kako se „do Božića“ vraćaju natrag. Do Božića 1914. poginulo je više od milijun i dvjesto hiljada takvih mladića na svim stranama, a do svog kraja, 1918. godine, taj „rat koji će spriječiti sve buduće ratove“, odnio je između deset i dvadeset milijuna ljudskih života. Srbija je pobjedu u Prvom svjetskom ratu platila skupo: izgubila je u tom ratu oko milion i tristo hiljada stanovnika, oko 60 posto muškog stanovništva ili gotovo trećinu ukupne populacije.