Doprinos koji je srpska zajednica u Hrvatskoj ostavila na području kulturnih i znanstvenih djelatnosti uistinu je velik, osobito kada je riječ o periodu ubrzanog širenja i demokratizacije pristupa visokim učilištima u drugoj polovici 19., te u ranom 20. stoljeću. Jedan od istaknutijih predstavnika iz ove generacije svakako je i Gavro Manojlović, povjesničar, književnik, političar i akademik, čovjek širokog spektra interesa i djelovanja koji je svojim radom obogatio hrvatsku znanstvenu publikaciju.
Manojlovićeva obitelj potjecala je iz mjesta Otok kod Ogulina, odakle su se njegovi roditelji, Konstantin i Marija rođena Milidragović, preselili u Zadar, gdje im se 27. oktobra 1856. godine rodio sin Gavro. On je tu započeo svoje školovanje pohađajući najprije srpsku školu u sklopu tamošnje pravoslavne crkve svetog Ilije, a potom kraće vrijeme i lokalnu talijansku školu. Ipak, već 1864. godine s obitelji se vraća u djedovski zavičaj, te nastavlja školovanje u ogulinskoj Glavnoj školi. Nakon što je ondje položio malu maturu, godine 1868. započinje svoje gimnazijsko obrazovanje, obilježeno uglavnom učestalim seljenjem iz grada u grad, te premještanjem iz jedne u drugu gimnaziju – najprije je pohađao onu u Senju, da bi se već godinu kasnije prebacio u Karlovac, a na koncu je maturirao 1876. godine kao učenik zagrebačke Klasične gimnazije. U Zagrebu je nastavio sa školovanjem, upisavši se iste godine na Mudroslovni fakultet (današnji Filozofski fakultet), na studij povijesti, geografije, slavistike i filozofije. Iako je kao rezervni poručnik austro-ugarske vojske 1878. godine bio mobiliziran radi sudjelovanja u austrijskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, gdje je djelovao unutar 53. pješadijskog puka, ipak mu snažnije aktiviranje i napredovanje u vojničkoj hijerarhiji nikad nije predstavljalo interes. S druge strane, još je od rane mladosti bio zainteresiran za književnost, kako za čitanje, tako i za pisanje, što je tokom njegovih studentskih dana rezultiralo uobličavanjem zbirke stihova naslovljene „Mladi dani Veljkovi“ objavljene 1880. godine. Manojlović je svoje studiranje okončao u Beču 1882. godine kada je ondje položio profesorski ispit. Odmah potom dobio je namještenje za radno mjesto srednjoškolskog profesora povijesti u Realnoj gimnaziji u Zagrebu. Odatle se ubrzo prebacuje u Slavoniju, radeći najprije na istoj poziciji u požeškoj gimnaziji, a potom i u onoj osječkoj gdje mu je, u periodu od 1892. do 1894., pripalo i zvanje upravitelja gimnazije.
Po završetku upravničkog mandata Manojlović ponovno odlazi u Beč, na stručno usavršavanje, no njegove ambicije u daljem napredovanju i izgradnji znanstvene karijere u Rimu i Parizu morale su biti prekinute zbog bolesti i iznenadne smrti njegove majke. Svoj je doktorat tako obranio na bečkom Filozofskom fakultetu 1896. godine, napisavši disertaciju na temu iz povijesti Bizanta koja mu je priskrbila zvanje doktora filozofije i povijesti s klasičnom filologijom. Godinu kasnije, 1897., započinje svoj nastavno-znanstveni rad na visokim učilištima, izborom za privatnog docenta za rimsku povijest pri zagrebačkom sveučilištu, točnije na Mudroslovnom fakultetu. Ondje je s godinama napredovao u stručnom zvanju, postavši najprije 1901. godine izvanredni, a sljedeće godine i redoviti profesor na katedri za opću povijest staroga vijeka. Kao vrhunac akademske karijere na Mudroslovnom fakultetu može se označiti akademska godina 1905./06. kada je Manojlović obnašao funkciju dekana. Djelovao je i kao urednik, te redoviti autor tekstova u omladinskom listu „Pobratim“, kao i u „Nastavnom vjesniku“.
Nekako u isto vrijeme Manojlović je započeo i svoj politički angažman, djelujući unutar Samostalne srpske stranke, najvećem političkom pokretu hrvatskih Srba u onom vremenu, te ključnom za razvoj njihove nacionalne svijesti unutar Austro-Ugarske, kao i u Hrvatsko-srpskoj koaliciji koja je težila dijalogu između ovih dvaju naroda nasuprot krupnim centrima političke moći u Beču i Budimpešti. Politički aktivizam primorao je Manojlovića da napusti svoju profesorsku poziciju. Nakon što je 1908. godine u Iločkom kotaru izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, već u septembru iste godine prijevremeno je umirovljen i na taj način udaljen sa Sveučilišta. Povod za ovo bilo je Manojlovićevo potpisivanje protestnog pisma objavljenog u listu Srbobran, a upućenog banu Pavlu Rauhu.
Poziciju saborskog zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije nastavio je obnašati do 1910. godine, a u međuvremenu je izabran za punopravnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), kao i dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. Nakon odlaska Pavla Rauha s pozicije bana u aprilu 1910. godine, otvoren je prostor da se Manojlović vrati na svoj stari predavački posao na Mudroslovnom fakultetu. Ovaj put nastavio ga je obavljati u kontinuitetu sve do 1924. godine. Ipak, unatoč svim pritiscima austro-ugarskih vlasti s ciljem ometanja njegove akademske karijere, nikad nije prestao ni s političkim djelovanjem. Tako je od 1910. do 1911. bio i zastupnik u Ugarskom saboru, a od 1913. pa sve do kraja Austro-Ugarske 1918. godine paralelno zastupnik i u Hrvatskom i u Ugarskom saboru, između ostalog i na funkciji predsjednika Odbora za bogoštovlje i nastavu.
Raspadom Austro-Ugarske Manojlović postaje član Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i član Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u periodu od 1919. do 1920. godine. Najprije je u njemu sudjelovao kao zastupnik u Demokratskom klubu, a potom, istupivši iz istog, kao član zasebne skupine nezavisnih zastupnika. Tokom 1920. godine pristupio je Narodnoj radikalnoj stranci i na njezinoj se listi u Zagrebu iste godine neuspješno kandidirao na izborima za Ustavotvornu skupštinu. Ovaj je neuspjeh ujedno označio i kraj njegovog političkog angažmana nakon kojeg se odlučuje u potpunosti posvetiti radu u JAZU, djelujući najprije kraće vrijeme kao njegov književni tajnik, a potom od 1924. pa sve do 1933. godine kao predsjednik JAZU. Upravo je u ovoj fazi Gavro Manojlović dao svoj najveći doprinos hrvatskoj znanstvenoj i akademskoj zajednici. Upravo na njegovu inicijativu sistematizirana je te na koncu javnosti predstavljena građa za orijentalnu zbirku JAZU. Nakon uspostave šestojanuarske diktature usprotivio se ideji o jedinstvenoj akademiji u Beogradu sa zagrebačkom i ljubljanskom sekcijom, čime spada među pojedince najzaslužnije za opstanak JAZU u ovom vremenu.
U znanstvenom se radu bavio poviješću staroga vijeka, bizantologijom, ranom hrvatskom poviješću, filozofijom povijesti, te je pisao povijesne udžbenike. Pritom treba istaknuti bitne radove: „O godini prijenosa sv. Anastazije u Zadar“, budući da je Manojlović prvi uspio uspješno datirati ovaj događaj, „Jadransko pomorje IX. stoljeća u svjetlu bizantske povijesti“, te proširena verzija njegovog doktorskog rada „Carigradski demos 400-800. godine“. Posebno su važne i njegove četiri studije o spisu „De administrando imperio“ cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 1910./11. godine, budući da je riječ o temi od velike važnosti za sve južne Slavene. Kao kapitalni, ali nažalost i nedovršeni Manojlovićev projekt može se istaknuti i knjiga „Povijest starog Orijenta“, zamišljena kao izdanje u tri toma. Usto, objavio je još čitav niz bizantoloških studija, te novootkrivenih podataka o mletačkim prefektima u Dalmaciji od 9. do 11. stoljeća. Kao urednik cjelokupnog izdanja, autor je i uvodnog priloga u „Zborniku kralja Tomislava“ objavljenog 1925. godine u povodu obilježavanja tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva. Nekolicina spomenutih studija objavljena je i u francuskim publikacijama, čime je i kod šire evropske znanstvene javnosti bilo potaknuto zanimanje za južnoslavenske povijesne teme. Autor je i nekih temeljnih filozofskih i filoloških radova, te studija o evropskoj civilizaciji, raznovrsnih povijesnih priloga, osvrta, prikaza izdanja i izložbi, članaka o JAZU (većinom o njezinim utemeljiteljima i dobročiniteljima), te o aktualnim političkim prilikama, mnogih izvještaja i govora u gotovo svim važnim znanstvenim i političkim glasilima s područja Hrvatske. Svojim je radom otvorio brojna dotad neobrađivana pitanja iz bizantske povijesti koja su predstavljala novinu ne samo u okvirima jugoslavenske već i svjetske bizantologije, a za sve se njegove historiografske radove može ustvrditi da su u velikoj mjeri zadržali aktualnost sve do danas.
Gavro Manojlović umro je u Zagrebu 1. novembra 1939. godine, ostavivši iza sebe suprugu Melaniju rođenu Jovanović s kojom se upoznao u Osijeku, gdje su se i vjenčali. Velik broj njegovih rukopisa, pisama, te osobne dokumentacije danas se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, dok je većina znanstvenog rada pohranjena u Beogradu, u arhivu SANU. U znak zahvalnosti za cjelokupni njegov znanstveni rad, Manojlovićev portret danas je izložen u palači HAZU.
