Bio čovjek mali pekar ili veliki državnik, istu dilemu o dobru i zlu u svom životu mora razriješiti. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić (1881. – 1950.), koji je bio svjedok Balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i velikih historijskih turbulencija svoga vremena i neizmjernog ljudskog jada, takvih iskušenja o dobru i zlu imao je u svom životu sijaset i više od toga. Za vrijeme Prvog, kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata nije želio nigdje bježati nego je ostao sa svojim narodom, „pa šta bude njemu, neka bude i meni“, govorio je. „Taj narod bi s pravom mogao da se pita šta će mu onaj koji ga je napustio“, rezonirao je u svim kritičnim trenucima srpski patrijarh Dožić. I u jednom i u drugom ratu Dožić je bio hapšen i zatvaran od okupatorskih vlasti u Srbiji, a jedno vrijeme, 1944. godine, proveo je zatočen i u zloglasnom logoru Dahau. Naprosto, s patrijarhom Gavrilom Dožićem nije se dalo pregovarati.

Arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski gospodin Gavrilo, rodio se 17. maja 1881. godine u Donjoj Morači, mjestu u blizini čuvenog crnogorskog manastira Morača, kao Đorđe Dožić-Medenica. Nakon osnovne škole koju je pohađao u samom manastiru i školovanja u Beogradu, postao je iskušenik u manastirima Lipovcu i Sićevu, da bi se 26. februara 1900. godine u ovom potonjem zamonašio.

Nakon što je kao pitomac Kraljevine Srbije završio studije na Bogoslovskom fakultetu u Ateni, bio je imenovan za sekretara u Hilandaru na Svetoj gori i postavljen za poslanika Srpske pravoslavne crkve pri Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu. Kada 1. decembra 1911. godine bude izabran za mitropolita raško-prizrenskog, kao prvi mitropolit pećki nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine, imao je svega trideset godina. Iz tog doba ostaje zabilježeno važno dobro djelo mitropolita Dožića, a to je upravo obnova Pećke patrijaršije od 1918. do 1922. godine. Za mitropolita crnogorsko-primorskog izabran je 1920. godine i iz tog vremena važna je činjenica da je zaslugom mitropolita Dožića obnovljena zadužbina Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca – crkva Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, odnosno Njegoševa kapela. Kada je u februaru 1938. godine Dožić izabran za patrijarha, bilo je to doba kada je već svima bilo jasno da će se na Evropu i na svijet sručiti novi veliki rat i zato je u inauguralnom govoru Dožić rekao: „Hitler nije došao da nam donese ljubav i mir, nego da zapali požar u Evropi. Zar može iko pametan da veruje u njegove reči i obećanja? Naivno je misliti da Hitler neće smeti da prouzrokuje rat.”

Gavrilo Dožić sigurno nije mogao računati na lagani i mirni mandat. Uostalom, da li je bilo koji srpski patrijarh u historiji to mogao? Zbog pitanja morala, a ne zbog političke pragme, Dožić se energično usprotivio pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu u martu 1941. godine. U razgovoru s knezom Pavlom Karađorđevićem patrijarh je predlagao mjere da se izbjegne udes države i naroda. Tražio je obrazovanje vlade narodne sloge i jedinstva od svih predstavnika političkog i javnog života. U tom razgovoru patrijarh je govorio oštro: „Kakav pakt, pobogu, Vaše visočanstvo, bez dogovora i odluke celog našeg naroda. Moja je dužnost da Vam otvoreno kažem da bi pristupanje naše države Trojnom paktu i njeno opredeljenje za Osovinu uništilo životnu snagu i moral našega naroda. Vi treba da znate da ću i svoj život položiti, kada je u pitanju otadžbina, kao što su to u prošlosti naši prethodnici radili. Šta bi naši mrtvi danas rekli iz grobova na ovo naše savezništvo sa ubicama njihovim“, zapitao je patrijarh.

Kada je 27. marta 1941. poništen Trojni pakt i zbačena dotadašnja vlada, patrijarh Gavrilo je održao govor preko Radio Beograda, Zagreba i Ljubljane i u tom govoru je kazao kako su „Vidovdan 1389. godine, Vidovdan 1914. i 27. mart 1941. isti po suštini i motivima“, te da je „srpski narod manifestovao svoju potpunu volju da ide do kraja protiv Hitlerove tiranije da bi tako zaštitio svoje nacionalne i državne interese”. Kipar Ivan Meštrović za taj govor je rekao da je „ubojitije oružje od svih njemačkih topova i tenkova”, a Hitler je patrijarha Gavrila Dožića označio kao glavnog neprijatelja i označio ga kao organizatora otpora njegovoj politici na Balkanu, posebno u Jugoslaviji.

Patrijarh Gavrilo vratio se iz njemačkog zarobljeništva u zemlju početkom novembra 1946. godine. Zatekao je užasne bilance. Ubijeno je šest episkopa Srpske pravoslavne crkve, više od hiljadu sveštenika i srušeno je više stotina hramova i manastira. Nova vlast nije bila milostiva prema crkvi: sveštenici i vjernici bili su gonjeni i suđeni, a crkva je u tim prvim godinama bila brutalno marginalizirana. Patrijarhova pisma i protesti zbog takvog stanja Josipu Brozu Titu danas predstavljaju važne historijske izvore o stanju i položaju crkve u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. Patrijarh Dožić je umro 7. maja 1950. godine, a iza njega su ostale važne riječi iz njegovih Memoara: „Moral mora da ostane visok u svim iskušenjima, bez koga ne može ni biti sutra pobede.”