Na pitanje koje je godište, Gordana Crevar, tridesetosmogodišnja psihološkinja, rođena Zagrepčanka koja već blizu trideset godina živi u Beogradu, odgovara pjevušeći stihovi Sarajlije Gorana Bregovića koje je najnezaboravnije otpjevao drugi Sarajlija – Mladen Vojičić-Tifa: „Osamdeset četvrta se vuče…“. Rodila se u bolnici u Vinogradskoj, kao beba živjela kratko u Dubravi, da bi se uskoro, sa ocem, majkom i pet godina starijom sestrom preselila na Trešnjevku. Među njena prva sjećanja spada redovno odlaženje u Dječje obdanište „Anđela Cvetković“. Inače, u svakodnevnom razgovoru, Gordana priča potpuno beogradski, skoro kao spikerka Radio Beograda, ali kad se vraća u djetinjstvo, ekavica gotovo neosjetno prelazi u ijekavicu, obdanište postane vrtić, a vrteška – vrtuljak.

Najupečatljivije sjećanje na obdanište je sjećanje na najbolju drugaricu, koja se nekim čudom koje iz djetinjske perspektive izgleda normalno i logično takođe zvala – Gordana. Dvije Gordane su imale i isti nadimak: Goga. Dvije Goge su sve vrijeme provodile zajedno, čak su i na spavanje odlazile zajedno. Razlikovale su se po prezimenu. Druga Gordana prezivala se – Zec. Gordana Crevar se sjeća kako su po njenu drugaricu Gordanu Zec u obdanište često skupa znale doći majka i sestra: Marija i Aleksandra Zec. Mnogo je godina prošlo prije nego je Gordana Crevar čula za sudbinu majke i sestre svoje najbolje drugarice iz obdaništa. Svako ljeto u svom ranom djetinjstvu Gordana je provodila kod bake u selu Crevarska Strana u opštini Vrginmost. Baka se često budila usred noći izmučena strašnim snovima. U tim snovima, uvijek se pojavljivao isti motiv: ustaše. Za malu Gordanu, ustaše su bile kao vještice iz bajke, nešto strašno, ali nerealno. U ranom djetinjstvu odgajana je u jugoslovenskom duhu, bez trunke bilo kakvih nacionalnih ili vjerskih osjećanja. Nije se obilježavao ni Božić, a kamoli krsna slava. Jelka se kitila za Novu godinu.

Ljeto drukčije od svih prethodnih

Ipak, kad je došlo vrijeme da pođe u školu, u jesen 1990. roditelji je upisuju u osnovnu školu u Crevarskoj strani. Ona je dijete, to joj nije neobično. Pomišlja da to tako ide: u obdanište u gradu, u školu na selu. Nema utisak da počinje nešto strašno, da će biti rata, dok u Crevarsku Stranu ne pristigne vojska koja se povukla iz kasarne u Jastrebarskom. Kaže da je tada prvi put u životu čula ekavicu, od nekih ročnika rodom iz Srbije, kaže da je tada prvi put u životu čula da postoji Srbija. Dolazak vojske joj, međutim, nije nešto neobično. Otkad zna za sebe, zna da je u Crevarskoj Strani formirana Osma kordunaška udarna divizija. Otud joj nije čudno ni kad se vojska useli u zgradu škole, a sve zidove prekreči u maslinasto zelenu. Područna škola je svakako bila mala. U nju je ukupno, od prvog do četvrtog razreda, išlo desetoro djece. Mada ponekad nije bilo struje, mada je postojala svijest o ratu, Gordana te godine između 1991. i 1994. pamti skoro djetinjski idilično. Kaže da joj nije bilo strano očekivanje da će opet morati napustiti svoj dom, ali ne na način na koji se to na kraju desilo. U nekoj transgeneracijskoj kombinaciji sjećanja i projekcije budućnosti, očekivala je kaže da će doći vrijeme da se ide u šumu, a da će onda ta njena strana pobijediti. Od jeseni 1994, svakim radnim danom odlazi u Vrginmost, pošto tamo kreće u peti razred osnovne škole. Na kraju te školske godine, ništa ne nagovještava da je ljeto pred njom drukčije od prethodnih. Iako se priča da neke porodice, a naročito djeca nekih uglednih ljudi, ubrzano odlaze za Srbiju, to još uvijek nije razlog za paniku i očekivanje egzodusa. Čak i kad dođe avgust, čak i kad počne „Oluja“, Gordana se i dalje nada da će život teći kako je i dotad tekao. Sjeća se čak da je na zagrebačkoj televiziji gledala kako Hrvatska vojska ulazi u Knin, ali u njenoj glavi Knin je negdje daleko, zna da kad njen tata ode u Knin, treba mu nekoliko sati da se vrati. A onda se pojavio otac i rekao majci da treba da spakuje neke najosnovnije stvari i da treba da krenu za Beograd. Dok je majka pakovala odjeću i hranu, Gordana je u ranac spakovala album s fotografijama i svoj dnevnik, dok je pod sjedišta automobila, golfa dvojke, ugurala igračke i audio kasete sa omiljenom muzikom. Žargonom osobe koje je diplomirala psihologiju kaže da prisjećanje na te dane priziva utisak šizofrene dekompenzacije. Najživlje sjećanje je na trenutak kad majka govori komšijama da je krajnje vrijeme da i oni pođu jer je „sve gotovo“. Tek kad majčinim glasom čuje da je sve gotovo, i jedanaestogodišnja Gordana pomišlja da je možda zaista sve gotovo. Kolona se polako kreće ka istoku, ka Srbiji, ka Beogradu.

Kraj kolone tek u izbjegličkom odjeljenju

Kad se prisjeća kolone, ističe da je ona dobro prošla, jer su svi njeni najbliži ostali živi. Njena drugarica i vršnjakinja je u koloni izgubila oca. Ubila ga je avionska bomba. Gordana se sjeća zvuka aviona koji su nadletali kolone i sjeća se kako je za utjehu grlila nekakvo jastuče koje se zateklo u kolima. Godinama poslije Oluje, Gordanin otac je umro u Beogradu. Njena drugarica je oca sahranila negdje na ničijoj zemlji i morale su proći godine da bi njena porodica mogla prenijeti posmrtne ostatke tamo gde su neka druga djeca njene loze sahranjivala svoje roditelje. I kaže Gordana da u cijeloj priči oko kolone i odlaska sebi ne može oprostiti samo jednu jedinu stvar: to što nije povela svog psa. Opisuje to žaljenje slikom koju je teško zaboraviti: „Da mi neko ponudi da Anti Paveliću mogu prisloniti cijev napunjenog pištolja na čelo ili povesti psa iz Crevarske Strane za Beograd, birala bih ovo drugo“.

U Beogradu najprije dolaze na Bežanijsku Kosu, tu imaju rodbinu i prijatelje. Tu, na Novom Beogradu, će Gordana za samo nekoliko nedjelja poći i u šesti razred osnovne škole. Kaže da joj je to, u izvjesnom simboličkom smislu, bio pečat na iskustvo kolone. Kaže da se sve dotad nadala da je izbjeglištvo privremeno, da će se svi ipak vratiti na, kako se to kaže, svoja ognjišta. Teško joj je pala i razdvojenost od starih školskih drugova i komšija. Drugo je to vrijeme, prije interneta i mobilnih telefona, teško je bilo sačuvati kontakt, naročito jer mnogi i nisu znali kuda idu. U samoj školi, djeca-izbjeglice bili su lako prepoznatljivi: po akcentima, po istim jaknama koje su nosili, a svi su ih dobili preko Crvenog krsta, po osjećanju izgubljenosti. Da stvar bude gora, neka pedagoška ili druga instanca se dosjetila da su izbjegličku djecu strpa u jedno odjeljenje. Dok mi Gordana to govori, ne mogu da sakrijem nevjericu, ne mogu da shvatim da bi neko na taj način tu djecu dodatno getoizovao, a ona se smije i nastavlja: „Šuti, tu je moja škola još bila dobra, znam da su u jednoj drugoj, takođe u izbjegličkom odjeljenju sa djecom iz Krajine, kao prvu temu za pismeni rad iz srpskog izabrali onu standardnu, ali u ovom kontekstu više nego ciničnu: Kako ste proveli prethodno ljeto?“

Moj narod, to su Srbi iz Hrvatske

Djeca iz Beograda su izbjeglice iz Hrvatske zvala „Hrvati“. Gordana se sjeća da je jedanput pitala oca zagledanog u televizor: „Tata, šta smo mi“? On je odgovorio da je apatrid, što je bila riječ za koju trinaestogodišnjakinja dotad nije znala. Ona je, međutim, odrastajući, polako otkrivala i vjeru i porodičnu krsnu slavu i nacionalnu svijest. Danas, na pitanje o identitetu nema dileme; kaže: „Moj narod, to su Srbi iz Hrvatske“. Trauma Oluje za nju je konstitutivna. Sjeća se 1999, kad joj je bilo nepunih petnaest, kad je već krenula u Srednju medicinsku školu, kad je počelo bombardovanje Srbije. Ponovo je u svoj dječji ranac stavila album s fotografijama i svoj dnevnik. Srećom, nije morala ponovo poći. Međutim, kao i većina izbjeglica, potpuno je interiorizovala parafrazu na onaj famozni Rilkeov stih: Ko bez doma jednom ostane, neće ga ni imati više.

Poslije završene srednje škole, dvoumila se između medicine i psihologije. Sestra joj je već bila pri kraju Medicinskog fakulteta, a ona je shvatila da je ipak više privlače tajne psihe nego tajne tijela. Pomalo i stereotipno, dani studiranja su još ubjedljivo najljepši u dosadašnjem životu. Obrazloženje, međutim, nije nimalo stereotipno. Nije to čak ni činjenica da se navikla na Beograd i Srbiju, da je prirodno počela govoriti ekavicom, da je stekla nove prijatelje. Najvažnija lijepa stvar u vezi studiranja je to što je sve zavisilo od nje: obaveze su bile jasne, a i satisfakcija je bila jasno mjerljiva. Nije zato ni čudno da je bila jedan od najboljih studenata svoje generacije. Bila su, kaže, čudna vremena kad je tek diplomirala. Nije bilo šanse da se dobije posao u struci. Radila je stoga neko vrijeme kao konobarica u jednom kafiću na Dunavskom keju. Radila je prvu smjenu, a drugu smjenu je preuzimala diplomirana etnološkinja. U susjednom restoranu, radile su djevojke koje su završile andragogiju odnosno filozofiju. Ipak, za koju godinu počinje da radi u odjelima za ljudske resurse nekih vrlo poznatih i bogatih korporacija. Imala je odlične prihode za srpske uslove, ali je ipak uskoro odlučila da slijedi svoje srce, kako se to kaže, i počne da se bavi psihoterapijom. Prija joj mogućnost da drugim ljudima pomogne da se izbore sa svojim traumama, kao što je ona uspjela da se izbori sa svojim. Poslije dvijehiljadite, ona je najprije posjetila rodni grad, a kasnije i svoje selo u koje se ipak, makar u tragovima, život vratio.

I tako, jedna rođena Zagrepčanka već blizu trideset godina živi u Beogradu. U nekim drugim vremenima, takve priče bile su rezultat dobrovoljnih selidbi. Ali dobitak je svakako na strani one sredine u koju ljudi dolaze. I to je dubinska, a suštinska tragedija svih etničkih čišćenja: Ako i osvojiš teritoriju, to je samo pusta zemlja, ono što je najvrijednije, ljudi, to si izgubio. Važno je da oni ne izgube sami sebe, kao što Gordana Crevar nije.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine