Dana 3. jula 2019. pozvan sam na razgovor u beogradskom sjedištu lista ”Politika”, premda im je bilo poznato da sam stalni suradnik ”Novog magazina” Nadežde Gaće (tjednik koji nije baš na ”istoj strani” kao i ”Politika” i koji, premda ima ne baš veliku tiražu, ponajbolje nudi ono što nezavisni intelektualac u jednom tjedniku i traži). Publika, a to su intelektualci koji kupuju ili online čitaju ”Novi magazin”, da skratim priču, smatra da ”Politika” nije nezavisan medij, dapače, da je ”linkovan” na kabinet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Poslušao sam što su mi imali kazati i ponuditi (predložili su mi i da se feljtonizira moj ”Argentinski roman”) i onda je nastupilo zatišje. Imao sam dovoljno vremena da promislim o ponudi pa i o tomu što će kazati, što će zaključiti, ne samo čitalačka publika ”Novog magazina” nego i svi oni koji drže do mene i mog pisanja ako ih iznenadi vijest da od sada, zamisli, ”Drago Pilsel piše za Politiku”. Ponovno sam pozvan u redakciju ”Politike” gdje sam bio u petak 22. novembra: dogovoreno je da se javljam ”ličnim stavom” (što će reći kolumnom) onda kada se list ”Politika” najviše cijeni jer donosi još uvijek važan kulturni dodatak, subotom, počevši od 30. novembra. Koliko će to često biti i hoću li se javljati i kao svojevrsni dopisnik iz Zagreba, ostaje da se vidi, obostrani interes postoji. Nisam ja kucao na vrata ”Politike”. Oni su me zvali. Žele moje tekstove. Donekle im imponira moja biografija. Meni je od toga važnije da su prepoznali da sam dobar novinar i kolumnist koji, ako je ispunio kriterije madridskog dnevnika ”El País”, ”Deutsche Wellea”, ”BBC-a”, ”Oslobođenja”, ”Mladine”, itd, valjda će i njihove…

Jedna draga kolegica, vrlo iskusna, reče mi, premda mi je to jasno, važnu stvar: ”Nije isto objaviti kritičku riječ o bilo čemu u Hrvatskoj u ‘Politici’ ili u ‘Novom magazinu”’. Pišem li ja ovu kolumnu da se opravdam? Imam li potrebu nakon 40 godina bavljenja novinarstvom i nakon 57 godina života ikome se opravdavati? Naravno da nemam. Ali moji čitatelji imaju pravo na obrazloženje koje je ujedno i prilika da pojasnim u što vjerujem. To je i kao kada me pitaju: što te je, pobogu, tjeralo da upišeš doktorski studij na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu? Mene zanimaju dijalog i ekumenizam. Tko nije načisto s time neka ne gubi vrijeme čitajući moje kolumne. Šalim se: čitajte drugari, mogu vam postati jasni Evanđelje i temeljne poruke pontifikata pape Franje.

I, dakako, zanima me mogućnost da, pišući u listu osnovanom 1904., u dnevniku gdje su Hrvati često loše prolazili (možda ponekad s pravom), kažem, kome god treba da to bude kazano, da niti su svi Hrvati ustaše, niti da su nama svi Srbi četnici. Zanima me da u najvažnijem dnevnom listu u Srbiji, u prostoru kolumne u kojem ću samo ja gospodariti: odabirom teme, naslova i glose, čak i fotoportretom koji će uvijek pratiti moj tekst, kažem manje više isto što već 24 i pol godine, iz tjedna u tjedan, bez pauze, kazujem u kolumni ”Democroacia”, pa i ovdje ili drugdje gdje se javljam.

A što bi to bilo potrebno kazati/poručiti čitateljima ”Politike” iz perspektive Hrvata i kršćanina koji kritički progovara o etnonacionalizmu, o bilo kojem nacionalizmu, o nužnosti suradnje i konstruktivnog dijaloga Srba i Hrvata? Recimo to ovako: ne ponavljam slučajno kao papagaj već četvrt stoljeća što je sveti papa Ivan Pavao II. ostavio ovdašnjim narodima kao amanet, prilikom govora 11. septembra 1994. na zagrebačkom hipodromu! Hajde, opet ću, jer meni taj zadatak prija, da ponavljam mirotvorne poruke Ivana Pavla II. kao papagaj: ”Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.” Taj put ”jedinstva i mira”, taj put bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, ”nitko ne smije izbjegavati”.

Možda nisam do sada učinio dovoljno i potrebno u što uključujem: jasan aktivizam u obrani ljudskih prava pripadnika srpske manjine, prijateljevanje s mitropolitom Porfirijem i drugim vladikama Srpske pravoslavne crkve, trud da dobijem povjerenje patrijarha Irineja, pisanje za medije srpske manjine, ali i za medije u Srbiji (Novosti, Identitet, P-portal, Newsweek Srbija, Ekspress, Novi magazin), nastupanje u televizijskim programima u Banja Luci, Pančevu, Novom Sadu i Beogradu, intencija da doktoriram na pravoslavnom teološkom fakultetu, sada i prihvaćanje poziva glavnog urednika ”Politike” i njegova zamjenika, ali sve to i nije ništa drugo doli moj način da odgovorim na ”put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati”.

U Buenos Airesu siroti pripadnici odumiruće ustaške emigracije pripovijedaju da se Drago ”prodao Srbima”, a sva je mudrost u tome da se shvati što su znakovi vremena i da ja, kao kršćanski teolog i novinar, u sebi nađem i razloge i načine da na njih reagiram. Nema drugih motiva i za moj skori početak suradnje s listom ”Politika”: točno je, radi se o novom profesionalnom izazovu i mislim da sam mu dorastao, ali ako nam je Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. To mi je najvažniji motiv.

Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. I da propovijedamo u zgodno i u nezgodno vrijeme: ”Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom” (2 Tim 4,2). Stanje nas upućuje na potrebu obnove jedne, velikim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav. To kanim ostvariti kao kolumnist ”Politike”. Ništa više, ali ništa manje od toga.