fbpx

Drago Pilsel: Vaskrs je sinonim za solidarnost

Drago Pilsel: Vaskrs je sinonim za solidarnost

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Badava Vaskrs ako ne umijemo biti kršćani: badava naša pamet ako nismo spremni suprotstaviti se demagozima, nasilnicima i oholima

Pišem nakon još jednog prisjećanja na proboj logoraša iz koncentracijskog logora smrti Jasenovac, ali uoči Velike Sedmice i Vaskrsa 2021. godine. Pošto će stići Vaskrs, i ja ga čestitam braći i sestrama pravoslavnima, neću opteretiti ovu kolumnu niskim udarcima ili gnjevnim tonovima. Ne želim se i neću se svađati. Hoću napisati (ponoviti) nešto meni lijepo i svrsishodno.

Karlo Štajner – dvije decenije u staljinističkim logorima

Pamtim jedan ugodni razgovor u Opatiji koji ima veze s nadom koja dolazi od svijesti o uskrsnuću. Bio je za istim stolom i Miljenko Jergović, kada je moj dobar drug, pokojni Predrag Matvejević govorio o Karlu Štajneru, jednom značajnom Židovu važnom za našu povijest i publicistiku. Autor autobiografskog romana „7000 dana u Sibiru“ jedan je od malobrojnih jugoslavenskih komunista koji su se 1956. godine vratili u svoju zemlju iz zatočeništva u SSSR-u. Štajner je proveo dvadeset godina u najstrašnijim logorima u prostranstvima Sibira i u svojoj knjizi iznosi svjedočanstva strašnih zločina što ih je počinio Staljin u ime komunizma…

Štajner je jedno vrijeme bio u istom logoru u kojem je bio i Matvejevićev djed. Predrag je djeda i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To što mu je Karlo posvjedočio bilo je veoma, veoma važno. Pomogao mu je kada se vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu. Bio je član žirija Vjesnikove nagrade i predložio da se ta Štajnerova knjiga nagradi, što je bilo i prihvaćeno.

Štajner je rođen u Beču, 15. siječnja 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. u Moskvi je vodio izdavačku djelatnost Kominterne. Uhićen je 1936. jer je davao putovnice Židovima progonjenima kao trockiste. Potpuno nevin, zatočen je 20 godina u staljinističkim logorima.

„Mrtve oči na živom licu“

Iz knjige „Homo poeticus” Danila Kiša (Prosveta, Beograd, 1983., str. 157.-159.), prepisujem dijelove:

„Jednom drugom prilikom, takođe u Zagrebu, Karlo me upoznaje sa svojom ženom, Ruskinjom Sonjom… Svako poređenje, svaka asocijacija, sa mitskom Penelopom, uvredljivo je. Jer dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru božjem, pod blagim helenskim nebom, odbijajući mnogobrojne prosce, a na opšte divljenje sugrađana, dotle je u modernoj, suvremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja ponižena, popljuvana, namučena žena narodnog neprijatelja (…) u trenutku kada je on uhapšen, Sonja je bila u poslednjem mesecu trudnoće. Devojčica koja će se roditi umrla je od bede, hladnoće, bolesti (…) Posmatram Gospođu Štajner, i sklanjam pogled. Taj se pogled ne može izdržati! (…) otkrivam nešto što nikad u svom veku nisam video: mrtve oči! Ne kao oči slepca, ne slepe oči (…) mrtve oči na živom licu. I sada, tek sada, prepoznajem u Karlu Štajneru, indirektno, ono što sam tražio: onih dvadeset godina, preko 7.000 dana, provedenih u dalekim sibirskim predelima iznad polarnog kruga! Poniženja, batinanja, strah, glad, studen, smrt…”.

Prvi svjedok staljinizma

Jednom na slobodi, Štajner se obratio jugoslavenskoj diplomaciji i ona mu je pomogla da se vrati u Zagreb, zajedno sa svojom dragom, koja ga je vjerno čekala toliko godina.

Ta je knjiga, „7000 dana u Sibiru”, napisana prije „Arhipelaga Gulaga”, postala prvi veliki svjedok staljinizma, a bila je predodređena da postane veliki hit i, vjerojatno, svjetski bestseller.

Postala je veliko nadahnuće Danilu Kišu. Kiša je čitanje te knjige duboko dirnulo i tako je nastala stvarna motivacija za pisanje glasovite „Grobnice za Borisa Davidoviča”, remek-djela svjetske književnosti, koje je odmah po izlasku, 1976., pobralo najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije skrivao svoju opčinjenost Štajnerom, jednu je priču u „Grobnici” posvetio Štajneru, nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz „7000 dana u Sibiru”.

Dodatnu je zahvalnost Štajneru pokazao pišući predgovor za francusko izdanje „7000 dana”, naprosto je to štivo smatrao najboljom memoarskom literaturom cijele poslijeratne ex-jugoslavenske produkcije. I tako je u vječni svijet književnih vrijednosti zauvijek uveo i Štajnerovo logorsko iskustvo te mu, na neki način, nadoknadio slavu što je pripala Solženjicinu zbog činjenice da je njegov „Arhipelag” ipak prije stigao do čitatelja širom svijeta.

Danilo Kiš je bio čovjek i pisac rijetko viđene moralne sabranosti, osjetljiv na nacističke i komunističke logore. I Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga za drugu polovicu 20. stoljeća (oni su i formativni autori ovdje potpisanog novinara i teologa), Štajner na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature.

Nepravedne optužbe na račun Kiša

Ipak, Matvejević mi je želio istaknuti nešto važno o Kišu.

Nastala je tada najstrašnija kulturna i antisemitska afera. Kiš je, naime, što je potpuno apsurdno, optužen za plagijat Štajnera. Ali Kiš je to podnio hrabro i onda je napisao „Čas anatomije”. Zatim je došao u Zagreb, užasno osamljen. Pomogao mu je Matvejević ustupivši mu jedan manji stan svoga oca. Otišli su zajedno Krleži koji je cijeli život bio sklon Židovima. Kiš uspostavlja vezu i sa Slavkom Goldsteinom koji objavljuje „Grobnicu”, a onda se javljaju i drugi izdavači. Napad na Kiša je bio monstruozan, kaže Matvejević. Razbolio se i ubrzo umro.

Srodnosti sa Židovima

Mogao sam vam i nešto drugo ponuditi. No, u znak poštovanja, odlučio sam vam dati na uvid ovaj razgovor s prijateljem, jer sada to ipak tako mogu reći, Predragom Matvejevićem. Predrag mi je više nego uzor. Kažem: bio mi je prijatelj. Što imamo zajedničko? Možda stradalništvo dijela naših obitelji. Njegov otac je bio u nacističkom logoru. Spasio ga je luteranski pastor o čemu piše u knjizi „Kruh naš“.

I on i ja smo u mnogočemu poistovjećeni sa Židovima. Približile su, Predraga, priče njegova oca, rođenog u Odessi i koji je odrastao okružen brojnim talentiranim Židovima, nadasve glazbenicima. Ja imam nestale u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu (mlađi djedov brat po majci, po kojem sam dobio ime i kojega je OZNA ubila u kolovozu 1945. kod Zagreba, a od bakine obitelji u tom ratu je stradalo nekoliko Ćosićevih) i u Domovinskome ratu (nestaloga brata Branka).

Židove, pak, smatram starijom braćom i nekako ih nosim u srcu pošto mi je djed nešto petljao s Wermachtom u Sarajevu, a onda i s Gestapom u Poljskoj, u Argentini pak s Pavelićem.

Ali Predrag i ja smo slično mislili o modelima kulture i o identitetu.

Iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti

Naša je epoha istaknula, kazao mi je, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana.

Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično čini, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili, pak, kako i zašto u danom slučaju nije.

Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivamo demokraturom, koristi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti.

I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod jedne nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: „Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska”.

Uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu

Ali, Vaskrs je! Pa da i to zaokružim u ovoj priči o životu i o muci mojih junaka Štajnera, Kiša i Matvejevića.

Vaskrs je blagdan naše istine – pravde. Svetkovina Uskrsa dopušta nam da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju Život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni.

Ako je svojim Vazmom Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu muškarci i žene koji će mu u svakom vremenu i mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi.

I o tomu razmišljam: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je, ponekad, izbjeći život u strahu i žalosti, pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće za stvaranjem pravednijeg i solidarnijeg društva?

U Bibliji pravednost prije svega označuje stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog, kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koje se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno prema onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalni i horizontalni. A cilj pravednosti je izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Meni to nekako dođe kao spoj stradalničkog iskustva Karla Štajnera, moralnog integriteta Danila Kiša i mudrosti Predraga Matvejevića.

Dakle, važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo, stanovitu zajedničku volju. Neka ovaj Vaskrs bude blagdan nade i životnog ohrabrenja, te „ljubavi nehinjene velikodušne i dobrostive” koja neće „nikada prestati” (prema apostolu Pavlu, 1. Kor 13, 4).

Bili smo nijemi svjedoci zlodjela

Zapravo, Matvejević me, kao teologa, potiče na teološku kritiku povijesti i kulture s pozicije (kako bi rekao još jedan moj drug, dr. Boris Gunjević, luteranski teolog) marginalnih gubitnika, izdajnika i apatrida koji su nasilno izbačeni iz povijesti. Riječ je o ehu molitve onih čiji glas ne želimo čuti i čiju teološku praksu ne želimo vidjeti.

Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudima i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?

Nakon nacionalističkog ludila 90-ih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni Bonhoefferov upit morao stajati u središtu egzistencije svakog kršćanina s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu.

Jer, badava Vaskrs ako ne umijemo biti kršćani: badava naša pamet ako nismo spremni suprotstaviti se demagozima, nasilnicima i oholima. Zašto je evanđelje proteklo vrijeme u nama bilo nijemo i zašto to, u odsudnoj mjeri, još uvijek jest?

Tko je umjesto Isusa Krista bio naša savjest i tko to još uvijek, unatoč lovcima na glave, jest? Ja znam mnoge takve na koje sam se mogao osloniti, baš kao što se oslanjam na Predraga Matvejevića.

Vaskrs je sinonim za solidarnost

Moralni je imperativ pred svima: nelogično je pretendirati na solidarnost sekularnoga civilnog društva ako religija nije unutar sebe sklona solidarnosti. Jedinstvo što ga traže jedni i drugi nije ni upijanje drugih ni stapanje s drugima, nego poštivanje raznolike punine Crkve, koja, u skladu s voljom svoga utemeljitelja Isusa Krista, mora biti uvijek jedna, sveta, opća i apostolska.

Ta je predaja našla puni odjek u nepromjenjivoj ispovijesti vjere svih kršćana, u Simbolu što su ga izradili oci ekumenskih sabora u Niceji i Carigradu (usp. Slavorum Apostoli, 15). Ukratko, slavimo li Vaskrs, pa makar folklorno ili zato jer je to pitanje našeg identiteta, a ne samo zdravlja duše, moramo biti solidarni i spremni tražiti solidarnost. Ta – Vaskrs je sinonim za solidarnost!

Ako Isusova zapovijed glasi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15, 12), po čijoj se zapovijedi mi zapravo ravnamo, svjesni toga ili nesvjesni, kada „mišlju, riječju, djelom i propustom” ranjavamo jedni druge? Očito je: po zapovijedi Isusa Krista, zasigurno se ne ravnamo! Što je onda temelj našeg života i naših međusobnih odnosa? Što je razlog našim netrpeljivostima i podjelama?

S obzirom na višeslojnu situaciju u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, za koju vjerujem da će doživjeti duboku obnovu vođena patrijarhom Porfirijem kao moderatorom obnovljenog dijaloga među vladikama, želim vjerovati da će put prema jedinstvu srdaca na našem teritoriju biti brži i lakši.

Možda nisam dovoljno realan, ali zar i Sveto pismo ne govori o abrahamovskoj „nadi protiv svake nade” (Rim 4, 18)? Zar Štajner nije u sebi gajio takvu nadu i nije li ga nada održala na životu?

Valja računati s time da nam mostorušitelja, huškača i bukača inficiranih međunacionalnom, međuvjerskom, međusvjetonazorskom, međustaleškom i međustranačkom mržnjom ni u Crkvi ni izvan Crkve nažalost još dugo neće ponestati, no radi zajedničkog mira i dobra na svima nama je da se i u međunacionalnim i međucrkvenim odnosima u što je moguće većoj mjeri oslobađamo od destruktivnih paradigmi, bilo onih „velikonacionalnih”, bilo onih eklezijalno isključivih.

Vrijeme će pokazati koliko dugo će i nama, u ovim našim još uvijek kojekakvim prizemnim, sebičnim interesima, duboko konfrontiranim sredinama, biti potrebno da shvatimo da nas put neistine, klevete, ogovaranja, nanošenja bilo koje vrste zla bližnjemu, ne vodi u bolje i Božje, nego u propast ne samo naših „neprijatelja” nego i nas samih.

Ili što bi rekao Matvejević: „Između govora koji sve negira i onoga koji pokušava koješta opravdati, ima li mjesta za riječi povjerenja, razumijevanja, razuma?” Premalo je, nažalost, snažnih duhova (intelektualno i moralno snažnih) koji bi nam mogli dati prave odgovore na pitanja koja nas more.

Svjestan sam da vas neki moji odgovori ne mogu zadovoljiti. Budite milosrdni kada mi sudite jer, kako reče Hölderlin: „Slobodna upotreba vlastitog je ono najteže”.

Vaistinu vaskrse!

Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: