Premda je i sam imao ozbiljnih šteta u stanu i u zgradi u kojoj živi, prvi koji me je nazvao u nedjelju 22. marta, dok smo supruga i ja, još u šoku, počeli dizati stvari s poda i pokušavali shvatiti što se s našom kućom dogodilo, bio je Ivo Josipović i to vrlo brzo nakon obaju potresa. Čim je čuo da je selo Medvedski Breg, kao i cijelo područje Čučerja, jako pogođeno, bivši predsjednik RH je okrenuo moj broj.

Bit će to početak cijelog niza prijateljskih gesti koje su tog bolnog dana završile na način koji i danas u meni izaziva ganuće: mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić mi je te nedjelje popodne rekao: ”Drago, dođite ti i Claudia kod nas, na Sveti Duh, snaći ćemo se, Bog će dati!”

Kada ističem da su se te nedjelje izmjenjivali trenuci šoka i topline usred brojnih poziva zabrinutih prijatelja i poznanika, nikako ne želim umanjiti sve one pozive i geste koje su se dogodile i događaju do današnjeg dana kada smo supruga i ja, nakon više od dva i pol mjeseca izbivanja (11 tjedana), opet doma.

Premda sam mitropolita Porfirija prihvatio kao brata odmah kada je polovinom 2014. stigao služiti u Zagrebu (ovo dobro pamtim: ”Nisam postao kršćanin, monah zbog toga da bih bio bolji i veći Srbin. Postao sam kršćanin, monah zbog toga što sam u Crkvi tragao za onim što ona zaista nudi i zbog čega jedino postojimo na ovom svijetu.”), tek sam sada shvatio da mi je Bog vratio brata, nakon što sam Branka izgubio u oktobru 1991. u ratu

Vratili smo se u subotu 6. juna. S jedne strane radosni što ćemo moći prionuti poslu sređivanja šteta, opet zahvaljujući prijateljima (jer Bandiću i Plenkoviću zaista ne vjerujem da će pomoći svima unesrećenima), s druge strane sjetni što napuštamo malu monašku Porfirijevu zajednicu, pak osobito dirnuti kada nam je vladika, prilikom samog odlaska sa Svetog Duha, ponovio da se obavezno vratimo ako bilo što ne bude u redu s kućom.

Premda sam mitropolita Porfirija prihvatio kao brata odmah kada je polovinom 2014. stigao služiti u Zagrebu (ovo dobro pamtim: ”Nisam postao kršćanin, monah zbog toga da bih bio bolji i veći Srbin. Postao sam kršćanin, monah zbog toga što sam u Crkvi tragao za onim što ona zaista nudi i zbog čega jedino postojimo na ovom svijetu.”), tek sam sada shvatio da mi je Bog vratio brata, nakon što sam Branka izgubio u oktobru 1991. u ratu.

Razmišljao sam što mi je Bog želio poručiti time što je suprugu i mene stavio pod isti krov s vladikom Porfirijem, ocem Nikonom, ocem Venjaminom (a preko njih s cijelom zajednicom sveštenika, đakona i popadija koja se okupljala na Svetom Duhu na liturgiji usred pandemije, u strogo kontroliranim uvjetima), pak s Borkom i Tamarom, našim susjedima na katu (također pomaknuti iz vlastita doma zbog potresa), Milanom i Rankom
Možda mi je želio reći: evo, ta pravoslavna braća i sestre, oni su ti tvoje novo ”teološko mjesto”, važan segment Crkve prema kojima te molim da se posvetiš i da odlučnije usmjeriš svoje korake započete u augustu 1995. u Lici i drugdje gdje sam te zamolio da svjedočiš ove fundamentalne riječi: ”Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45). Ta, to nam je sav zakon!

Ne možda, već sam siguran da je to ono što prepoznajem kao Božju poruku.

A vidim i da jedan dio publike to također „shvaća”.

Ustaša piše: ”Otkako si se nastanio ovdje siješ zlo… Uz postojeće dobili smo još jednog izdajnika da rovari. Čujem da se spremaš ‘doktorisati’ u Beogradu… i postati četnički vladika…”.

Nadalje, kolega ustaša mu, u drugom pismu, navodi: ”Preživio si potres i kuća ti je oštećena. Na žalost, nismo bili te sreće da si smrtno odjebo. To bi bila utješna vijest… Bilo bi lijepo da te je vrag odnio s lica zemlje… Našao si sklonište kod vladike Porfirija tvog prijatelja četnika… Za uslugu koju ti je učinio nema sumnje da ćeš mu se odužiti pojačanom mržnjom prema svemu hrvatskom, majku ti… Ako te potres nije sredio onda se uzdajmo u koronu i da završiš ne na respiratoru nego na cijankaliju. Preživiš li koronu onda, zapamti, kurvin sine, da će te nešto drugo snaći… đubre srbočetničko”.

Treći ustaša, pak, navodi: ”Poturica gori od Turčina… Evo vidimo da te hvali Ivo Josipović, sin partizanskog zločinca… ne shvaćajući da te je smjestio tamo gdje pripadaš – u četnike… Postao si četnik, jedan od onih koji su ti ubili brata…”.

Ima toga još. Godinama stižu takva pisma. Posljednjih mjeseci intenzivno. Bit će skupljeno za knjigu.
U redu, četnik sam.

Ali mogu odgovarati i ovako: ne pada mi na kraj pameti da pred bilo kime dokazujem koliki sam i kakav Hrvat! To je ispod moga dostojanstva!

Vrlo često čujem snažne glasove kako sude o hrvatstvu. Mnogi od njih, podsjećao je Vlado Gotovac, pripadaju ljudima koji su postali Hrvatima tek u hrvatskoj državi. Jedino što od njih tražim je da me puste na miru. Ništa više. Neka se razmeću, ali bez mene! Ja dobro znam koliko vrijedi njihova briga za državu i zašto je izjednačuju s brigom za svoju vlast.

Lakoća kojom se u javnosti i općenito u politici izbacuje moral iz politike i komuniciranja znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti

Pustimo sada ove luđake koji mi pišu pisma. Ja sam četnik i na nekim portalima, tjednicima…

Lakoća kojom se u javnosti i općenito u politici izbacuje moral iz politike i komuniciranja znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti. Mislim da se to može promijeniti i tomu želim dati osobni prilog.

Jer onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je postalo upitno – i čovjek i njegov svijet.

Bez lažne skromnosti tvrdim da moja radna biografija i ovo što u kolumnama svjedočim više od 25 godina pokazuju otvorenost, jasnoću i ono što se često naziva transparentnost, a što su jedini okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali i religijski.

Politička teologija i novinarstvo imaju svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti (i ja izlazim) sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti.

Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj i šire, politički i javni život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike i religije, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da su politika – a u mom slučaju i politička teologija i novinarstvo – časni poslovi kojima čovjek može razrješavati najzagonetnije pitanje naše egzistencije, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

Odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, klanjanje snazi, svaku zavist, neiskrenost, nevjeru, nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, izrabljivanje tuđe dobrote, manipuliranje, obmanjivanje.

Od vas, mojih sugrađana, kao, dakako, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje uz priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost…

Dragi Hrvati, braćo Srbi…, kako je govorio kršćanski teolog i mučenik Dietrich Bonhoeffer, bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudima i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici.

Jesmo li dakle, mi novinari, još gore k tomu ako smo i kršćani, još potrebni? Čime se mi, teolozi, uopće trebamo baviti?!
Mi moramo, u duhu Evanđelja, biti u stanju zagrliti i prave četnike (kako je svjedočio teolog Miroslav Volf u knjizi ”Isključenje i zagrljaj”, STEPress, Zagreb, 2002.), a kamoli ovu našu srpsku braću šutiranu od države i država.
Valja zagrliti i onoga koji ti pruža dom, kao i onoga koji ti želi smrt.

U protivnom, pitanje ne glasi kako se nositi s etiketama i mržnjom, nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje.

Toliko je ovo, za mene, dramatično stanje u kojem se nalazimo.
Jer je riječ o jednomu: da u dijapazonu žrtava, ne bi trebalo biti razlike govorimo li o vukovarskome novinaru, mučeniku Ovčare, Siniši Glavaševiću ili o majci mog druga, advokata Dragana Pjevača, ubijenoj u Lici u septembru 1993.

Situacija je, mislim, sljedeća: nećemo trebati ni genije, ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane natjecatelje, nego priproste, jednostavne, prave ljude.

Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?

Mitropolit Porfirije kaže da bilo koja vrsta isključivosti, bilo koja vrsta neprihvaćanja drugog i drugačijeg, makar on i najgori bio, za njega episkopa je izdaja Krista i udaljavanje od smisla njegova postojanja koje je pokušao naći u Crkvi, ”jer Bog nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Englez, ni Nijemac, Bog je onaj koji je, On je ljubav”.

Bog je progovorio u tutnjavi potresa i rekao mi: ”Odi, Drago, budi jedno s pravoslavnim vjernicima, kao što smo mi jedno u Svetom trojstvu, kao što je naša Crkva – jedna”.
I ja ga namjeravam poslušati.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email