Drago Pilsel: Đukanović izaziva nacionalistički sukob

Piše: Drago Pilsel

Smatram potrebnim i čitateljima P-portala pojasniti neke ključne stvari u vezi spora vodstva i vjernika Srpske pravoslavne crkve i vlasti koje su donijele sporan Zakon „o slobodi vjere“ u Crnoj …

Foto HINA/ Dario GRZELJ

Smatram potrebnim i čitateljima P-portala pojasniti neke ključne stvari u vezi spora vodstva i vjernika Srpske pravoslavne crkve i vlasti koje su donijele sporan Zakon „o slobodi vjere“ u Crnoj Gori. Činim to i ohrabren jer su mi neki visoki potpisnici apela kojeg je sastavila i razaslala uvažena gospođa Sonja Biserko (koju kao aktivistkinju izuzetno poštujem, ali kojoj treba kazati da se u religijske stvari ne razumije) priznali da su se zaletjeli, da im je krivo što su podržali rečeni Apel i zahvaljuju mi što sam im pomogao shvatiti bitne stvari. To ću učiniti i u ovome tekstu. Mene nikakva nacionalistička histerija ne zanima, ali ću prozvati svaki pokušaj manipulacije nacionalističkim sentimentima.

Najprije bih citirao izjavu koji je kolega Zoran Radulović, zamjenik urednika podgoričkog tjednika Monitor, dao zagrebačkom tjedniku Novosti: „Kao što je Milošević nacionalizam iskoristio da bi bio što duže na vlasti, tako ni Đukanović nije bio velikosrpski nacionalista, što je zastupao od 1990. do 1999. godine, ni velikocrnogorski, što zastupa danas. On je prosto čovjek koji traži način da što duže ostane na vlasti, jer njega odlazak s vlasti ne vodi u opoziciju nego u zatvor”.

Inicijativu Helsinškog odbora u Srbiji kojom se traži da se “zaustavi pokušaj destabilizacije i izazivanja oružanog sukoba u Crnoj Gori”, za što optužuju vlast i opoziciju u Srbiji te SPC, a sve u sklopu borbe protiv navodnog velikosrpskog nacionalizma (kako donosi kolega Saša Kosanović u Novostima) da su upućeni, mnogi ljudi nisu trebali potpisati. Pogriješili su. Evo zašto: jer je važno da se istaknuti pojedinci i predstavnici različitih interesnih grupa, kako stoji u Apelu akademske zajednice: “suzdrže od neistinite interpretacije i manipulacije istorijskim, pravnim i političkim činjenicama, koja za rezultat ima daljnju eskalaciju i antagonizaciju, već ionako u velikoj meri podeljenih društava u ovim državama”.

Analizirao sam Zakon. On je u suprotnosti s velikim brojem osnovnih načela na kojima funkcionira EU i mogao bi značajno ugroziti napredovanje Crne Gore, a indirektno i drugih balkanskih država, u procesu pridruživanja EU imajući u vidu da bi bilo nezamislivo zatvaranje poglavlja 23 i 24 koja se tiču vladavine prava, “u uslovima primene zakona kojima se direktno i na diskriminatoran način krše ljudska prava i uvodi neizvesnost u pravni poredak”, stoji u apelu akademske zajednice kojeg, kao magistar teoloških znanosti i stručnjak za političku teologiju, podržavam.

Usvojenim Zakonom se de facto i de iure kreira pravni okvir za nacionalizaciju imovine (tradicionalnih) vjerskih zajednica, koja je nastala zajedničkim ulaganjem građana Crne Gore, prije 1. decembra 1918. godine. Način na koji su ove odredbe formulirane ukazuje na namjeru da se one diskriminatorno primjene prije svega na imovinu Srpske pravoslavne crkve.

“Usvojenim Zakonom se direktno zadire u pravo svojine, koje je zagarantirano Ustavom Crne Gore, kao i brojnim međunarodnim ugovorima i konvencijama, koje je Crna Gora potpisala ili kojima je pristupila, uključujući i Europsku konvenciju o ljudskim pravima (član 1, Protokola 1) i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji”, stoji nadalje u rečenom apelu. Odredbe Zakona koje se tiču svojine nad imovinom, tumači se, “u suprotnosti sa tumačenjima i stavovima Europskog suda za ljudska prava, u vezi sa slučajevima koji su se ticali imovine koja je nastala prije formiranja suvremenih država. Osim toga, Zakon ignorira (ili u najmanju ruku ne konstatira) i druga prava, kao što je pravo održanja, koje su vjerske zajednice stekle višedecenijskim ili viševjekovnim korištenjem imovine”. Kraj priče.

Meni se ovo čini ključnim: očigledno je da je Milo Đukanović i ovoga puta filigranski procijenio kada treba usvojiti zakon. Crnogorski predsjednik Zakonom izaziva nove duboke podjele u Crnoj Gori i igra na kartu nacionalističkih sukoba ne bi li mobilizirao svoje biračko tijelo, jačao svoju poziciju (ugroženu strahovitom korupcijom) i osigurao što bolji plasman na parlamentarnim izborima.

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović ne shvaća da Sveta Stolica gaji ozbilje odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom a osobito sa carigradskom patrijaršijom gdje je patrijarh Bartolomej jasno rekao da neće priznati družinu raščinjenog i ekskomuniciranog Dedeića, glavara tzv. Crnogorske pravoslavne crkve

U tu svrhu je isplanirao čak i zloupotrijebiti papu Franju. Đukanović ne shvaća da Sveta Stolica gaji ozbiljne odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a osobito sa carigradskom patrijaršijom gdje je Bartolomej jasno rekao da neće priznati družinu raščinjenog i ekskomuniciranog Dedeića, glavara tzv. Crnogorske pravoslavne crkve.

Ugledni IFIMES smatra da je Đukanović ovu akciju poduzeo poslije ulaska Crne Gore u NATO, a ne prije, i sada želi uvući predsjednika Srbije Vučića u konflikt s 29 država članica NATO-a, jer želi stvoriti percepciju da iza svih nereda stoji Srbija i vlast u Beogradu odnosno Vučić (na to su nasjeli i potpisnici pisma Sonje Biserko). Predviđam kompromis mitropolite Amfilohija i predsjednika Đukanovića, što sudskim poravnanjem i presudama, što direktnom nagodbom (ako pak Zakon ne padne). Neće to biti izuzetak, niti je to neka nova činjenica u njihovim višedecenijskim međusobnim odnosima. Jer, znamo dobro, da nije bilo podrške gospodina Amfilohija, ne bi bilo ni predsjednika Đukanovića niti nezavisne Crne Gore.

Elem, Zakon ima diskiriminatorni karakter, on je neustavan, narušava pojedinačna i kolektivna prava, kako Srpske pravoslavne crkve, tako i građana Crne Gore. Kao takav, ovaj čin manipulacije religijskim osjećanjima ima ogroman destabilizacijski potencijal, naročito u etnički mješovitim sredinama, kakve su gotovo sve države na Balkanu. Stoga smatram da ovaj presedan, potencijalno primjenjiv i u drugim državama, prijeti da postane stalni izvor tenzija i konflikata (isti crnogorski scenarij prijeti i SPC-u na Kosovu).

A sada nešto o meritumu stvari. Ako se u Crnoj Gori jedan dio građana smatra pripadnicima crnogorske nacije to valja respektirati. Ako bi stanoviti broj tih građana poželio imati vlastitu crkvu i to bi bila njihova stvar. Niti oni, niti državna vlast, pak, nemaju pravo na otimačinu, praksa koja je naučena u komunizmu. Crna Gora je bila dio Jugoslavije, a ta zemlja je, kao i Albanija, bila najsličnija SSSR-u po progonu vjere: 109 pravoslavnih sveštenika su komunisti tamo ubili. Ljudi ne znaju, a moraju znati da je mitropolita Amfilohija 1990. godine dočekalo samo dvadesetak sveštenika, monaha i monahinja! Da, samo dvadeset. Danas ih je oko 600. Komunistička vlast je smatrala da će u Crnoj Gori konačno završiti s Crkvom i vjerom uopće, te preuzeti njenu imovinu. Zato se nije trudila osnivati nekakvu “autokefalnu” crkvu, dok je u Makedoniji to uradila zbog izrazite pobožnosti naroda.
Komunističke vlasti su naslijedile i apsolutistički tretman Crkve od vladara kuće Petrovića, nakon što su se ovi odrekli vladičanstva: mitropoliti su bili njihovi “upravitelji” Crkve, u svemu teorijski podložni knjazu/kralju. Nikakva Crnogorska pravoslavna crkva nije bila priznata od Carigrada sredinom XIX. stoljeća. Bila je to Pravoslavna crkva na terenu Crne Gore. Do ujedinjenja crnogorskih i srpskih pravoslavaca je došlo dogovorom i voljom crnogorskih prvaka. Mitropolija Crnogorsko-primorska ima neprekinuto predanje od 1219., kada ju je osnovao Sveti Sava; u tursko vrijeme mitropolitu je dodata titula egzarha pećkog trona, što je potvrđivalo njegovu direktnu vezanost za Peć, odnosno za punoću Srpske crkve. Samoproklamirana “Crnogorska crkva” u Pravoslavlju nema čak ni status raskola (za razliku od Makedonske) nego se tretira kao ekstravagancija ili loš vic: čak i njihove najokorjelije pristalice krste se u hramovima i od svećenstva SPC jer znaju da CPC nije Crkva u svojoj punoći!
Hajde da stvar postavimo ovako: kako bi gospodin Dedeić, kojim kadrovima, kojim vjernicima, popunio sve hramove i manastire koje želi preuzeti od SPC-a? Dajte, ljudi, ne budite smješni! Za CPC koju su podržali političari i mnoge javne osobe neupućeni u crkvenu i religiološku problematiku, kako mi reče jedan moj prijatelj srpski vladika, “braća Dalton & Jesse James su pobožno društvance”.

Na tribini SPD-a Privrednik održanoj u utorak, 14. januara, razgovaralo se o sporu crnogorske države i Srpske pravoslavne crkve. Branimir Pofuk, kolumnist Večernjeg lista i jedan od govornika ustvrdio je da je spor države i SPC-a ipak crkveno pitanje i kazao: “Crnogorski predsjednik Milo Đukanović odlučuje o pravoslavnim crkvama, pa ga je mitropolit Amfilohije ispravno pozvao da se prvo krsti. SPC je žrtva zbog poistovjećivanja nacije i crkve”. I u tome je, naravno, problem. Bilo bi poticajno da se Đukanović krsti i, prije toga, da se pokaje za svoje grijehe. Nisu mali! Ali ni tada, kada bi tzv. Crnogorska pravoslavna crkva bila ojačana kršćaninom Milom Đukanovićem, stvar ne bi bila drugačija. Štoviše, bila bi konzistentnija. Jer zašto da Đukanović igra ulogu “velikog kuma”, zašto da bude samo prokurist? Neka se zamonaši! Bistar je on i prodoran čovjek, možda dogura i do patrijarha.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: