Devetnaest godina Marija i Bogdan Trkulja održavali su spomenik borcima i civilnim žrtvama u Perni, a sada će njihov posao preuzeti Mjesni odbor.

Kordunsko seoce Perna, u brdima između Topuskog i Vrginmosta, danas ima jedva pedesetak vremešnih stanovnika, a na početku NOB-a, 1941. godine, pozivu KPJ na ustanak bilo se odazvalo čak 330 mještana. O tome najrječitije govori spomenik podignut usred sela, na mjestu gdje je od ustaške kame stradalo više od 500 stanovnika Perne. Sve do sada, o spomeniku su brigu vodili Bogdan i Marija Trkulja čija je kuća odmah preko ceste, a ove godine Mjesni odbor sela odlučio je preuzeti brigu o ovom zdanju pod kojim počivaju ostaci 500 mještana, 75 boraca i narodnog heroja Mirka Poštića.

Odluka o održavanju spomenika donijela je veliko olakšanje Mariji i Bogdanu, posebno stoga što je devedeset i petogodišnji Bogdan, posljednji čuvar partizanskog spomenika i ostataka mjesne škole, teško obolio pa je prikovan uz krevet.

– Od 1995. moja Marija i ja održavamo ovaj partizanski i antifašistički spomenik. Kosimo travu oko njega, ne dozvoljavamo da zaraste u korov i brišemo povremeno mramorne ploče na kojima su ispisana imena naših stradalih suseljana među kojima je podosta i naših rođaka, kaže Bogdan i pojašnjava da je za njega taj spomenik svetinja.

– On je simbol jednog vremena i hrabrih ljudi koji su vrlo dobro znali zašto su stupili u partizanske redove. Ako zatremo uspomenu na njih, to je kao da smo zatrli svoje živote i stvar za koju su se borili. Raduje me da će Mjesni odbor nastaviti održavati ovaj spomenik i njihova prva akcija ove godine, na Veliku Gospojinu, pokazala je da spomenik neće nikada zarasti u drač. Ja što sam uradio, uradio sam. Onemoćao sam i ležim u krevetu, no tu i tamo bacim pogled kroz prozor na uređeni spomenik i odmah mi je u duši bolje, kaže Bogdan.

Odmah uz spomenik je napuštena, zapuštena i opljačkana nekadašnja školska zgrada u kojoj je nekada bilo svih 8 razreda osnovne škole. Danas po dvoje – troje učenika iz Perne dolazi školski autobus i vozi ih u Topusko na nastavu. Ovu školu pohađala je Bogdanova i Marijina kćerka Danica Trkulja koja s obitelji, od sedamdesetih, živi u Koprivnici. Posljednje vrijeme, kad god može, posjećuje bolesnog oca i brine se o njemu i majci.

– Kad pogledam školu i spomenik obuzme me tuga. Ovdje sam provela djetinjstvo, škola je bila puna đaka, kao košnica, a pogledajte na što danas liči. Opljačkana je do temelja. Kada su pljačkaši obavili posao, odlučila sam ući unutra, pogledati svoj nekadašnji razred, zbornicu i kabinete. Ostalo su samo goli zidovi iz kojih su čak iščupane i instalacije. Na tavanu sam, u mračnom ćošku, pronašla glasačku kutiju koju valjda nitko nije primijetio. Odnijela sam je kući i oprala. Listići ubacivani u ovu kutiju prije 70 godina odlučivali su o članovima mjesnih odbora, predstavnicima narodne vlasti u gradovima i skupštinama, odlučivali o poslanicima i predsjednicima, krojili put napretku i demokraciji, mom sretnom i bezbrižnom djetinjstvu. Zbog toga mi je ova kutija vrlo draga – kaže Danica Trkulja.

Otkako je Bogdan onemoćao i uglavnom prikovan uz krevet, na krhka leđa supruge Marije stropoštao se pozamašan teret.

– Niti trenutka se ne mogu odvojiti od Bogdana, moram mu stalno biti pri ruci. Da mi ne dolazi kćerka Danica, ne znam kako bih sve to podnijela. Svi se nadamo da će Bogdan prizdraviti i opet obilaziti partizanski spomenik, školu i voćnjak, kaže Marija i nastavlja priču.

– Kad je naletjela Oluja, nismo nikuda bježali, samo smo iz ove osame, na par dana, otišli u Vrginmost. Vratili smo se kući i nastavili živjeti. Cijelo vrijeme od tada brinemo o spomeniku preko puta i niti jedan dan nije bez cvijeća, a jednom godišnje dođu iz Topuskog i polože vijence. Sad mi je laknulo kad sam čula da će ga održavati Mjesni odbor sela, jer ja sam sva posvećena Bogdanu. Nije lako, iako je njegova penzija za ovdašnje prilike pristojna, jer ima i primanja za to što je bio borac u partizanima. No sada kad je bolestan, to jedva da je dovoljno. Čula sam, kažu neki ljudi, da bih mogla ostvariti pravo na određeni iznos za njegu člana obitelji, no o tome do sada nisam imala pojma, pa ću se raspitati – kaže Marija Trkulja.

Nikola Abramović, predstojnik podružnice Centra za socijalnu skrb u Topuskom, kaže da bi Marija trebala u njegovu podružnicu uputiti zahtjev za nadoknadu troškova za njegu člana obitelji. Predmet ide pred liječničku komisiju, pa ako nema zapreka, novčana pomoć se može ostvariti.

Zamjenik Sisačko – moslavačke županice iz redova srpske nacionalne manjine Boro Rkman, jedan od inicijatora za održavanje spomenika u Perni, vrlo dobro poznaje bračni par Trkulja; zna da je Bogdan obolio, ali nije znao da Marija nije podnijela zahtjev za novčanu pomoć.

– Odmah ću se angažirati kako bi se pomoglo ovim divnim ljudima. Brinuli su o partizanskom spomeniku i spriječili da ode u zaborav. Zaslužili su da se sada za njih netko pobrine, kaže Rkman.

Izvor: Novosti, Autor: Vladimir Jurišić