Jedno od prava zagarantiranih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina jeste i pravo posjedovanja osobne iskaznice na jeziku i pismu kojim se pripadnici manjine služe. Iz Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) kažu kako postupak izdavanja osobne iskaznice pripadnicima nacionalnih manjina nije različit od postupka izdavanja ostalih osobnih iskaznica, ali dodaju kako pripadnik nacionalne manjine mora naglasiti službenoj osobi koja izdaje osobnu iskaznicu da se radi o zahtjevu za izdavanje osobne iskaznice pripadniku nacionalne manjine i u tu svrhu priložiti dokaz o nacionalnoj pripadnosti ukoliko u službenim evidencijama MUP-a nije evidentiran taj podatak.

Srbi su najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Srba u Hrvatskoj je bilo 186.633. Prema podacima MUP-a, u proteklih pet godina vrlo mali broj pripadnika ove manjine koristio je pravo na dvojezične osobne iskaznice. U prosjeku godišnje to pravo zatraži 97 osoba srpske nacionalnosti. Talijani su pak nacionalna manjina koja najviše koristi to pravo, u prosjeku njih 2.848 godišnje.

– S obzirom na to da je Istarska županija po statutu dvojezična, smatramo da zapravo svi u njoj, a ne samo pripadnici talijanske manjine, trebaju imati dvojezične iskaznice – kaže Gianclaudio Pellizzer, predsjednik Vijeća talijanske nacionalne manjine Istarske županije, koji i sam ima dvojezičnu osobnu iskaznicu.

Dodaje da je njihov stav da se prilikom traženja osobne iskaznice ne bi trebalo nacionalno izjašnjavati nego bi se to pravo trebalo ostvarivati automatizmom i to na području cijele Istarske županije. Njegova iskustva s dvojezičnom osobnom iskaznicom su pozitivna i tvrdi kako nikada nije zbog toga doživio diskriminaciju i neugodnost. Ipak, poručuje kako ni u Istri, što se tiče prava talijanske nacionalne manjine, nije sve idealno. Borba za manjinska prava nikada ne prestaje.

– Puno toga smo nakon 1990. izgubili. Sada se borimo da to vratimo. U Jugoslaviji smo dobivali dokumente i sve račune dvojezično. Imali smo talijanski jezik u većinskim školama kao jezik društvene sredine koji je bio obavezan, a sada je izborni – ističe Pellizzer.

Smatra da je iznimno važno da svi u Istri uče talijanski kako bi se mogli razumjeti i kako bi se očuvao talijanski jezik kao jezik sredine.

Na drugom kraju Hrvatske, u istočnoj Slavoniji, jezik i pismo srpske zajednice i dalje su nepoželjni. Gradonačelnik Vukovara nedavno je kazao kako se nisu stekli uvjeti za ćirilicu u Vukovaru. Ipak, pojedine pripadnike srpske zajednice to ne obeshrabruje u korištenju svog zagarantiranog prava da zatraže osobnu iskaznicu koja će pored hrvatskog i engleskog jezika i latinice, biti i na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Slavko Bubalo, urednik novina Izvor koje izdaje Zajedničko veće opština, kaže kako on i njegova obitelj pravo na osobnu iskaznicu na srpskom jeziku i pismu koriste otkako je to pravo ustanovljeno.

– Ja ne tvrdim da sam veći ili manji Srbin zato što koristim to pravo, ali smatram da trebamo da koristimo prava koja imamo. To pravo ćemo izgubiti ako ga ne budemo koristili – ističe Bubalo.

Kaže kako je jednom prilikom policijska službenica na granici pri izlasku iz Hrvatske dugo držala njegovu osobnu iskaznicu, oklijevajući da mu je vrati. Upitala je svog kolegu što piše na njoj, praveći se da ne zna pročitati. Bubalo dodaje kako ga je i službenica u poreznoj upravi zamolila da ponovno popuni obrazac jer se potpisao na ćirilici, iako je ostale podatke napisao na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Ona je ovaj zahtjev opravdala rekavši kako bi joj šef mogao praviti problem.

– Opet sam ispunio obrazac i ponovno se potpisao na ćirilici. Kada sam je pitao da li je sada sve u redu, ona je bila iznenađena pa mi je naglasila da sam se opet potpisao na ćirilici. Zatim sam izvadio svoju ličnu kartu i pokazao joj svoj potpis. Rekao sam da ako će joj šef praviti problem, neka ga pozove. Nakon toga mi je rekla da je sve u redu i da može ostati tako – prisjeća se Bubalo neugodnih situacija.

– Ako se čovek stalno sklanja i izbegava da se suoči sa ovakvim situacijama, onda će gotovo uvek imati problema. Ja se trudim da sa svima budem ljubazan. Pričam na srpskom jeziku i na ekavici i do sada, osim ova dva primera koja sam naveo, nisam imao nikakvih problema, ni na ulici, ni u trgovini, nigde nisam doživeo da me neko ispravlja – napominje Bubalo.

– Mislim da ne treba bežati od toga šta si i ko si. Važno je imati neko samopoštovanje i tada će te i drugi poštovati. Ako se stalno sklanjamo, onda to ne izađe na dobro jer strahom hranimo one koji bi u nama da izazovu strah – upozorava Bubalo.

Smatra da ukoliko Srbi žele očuvati svoj identitet, trebaju uzimati dokumente na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Isto tako, trebaju upisivati djecu na nastavu na srpskom jeziku, koristiti srpski jezik (ekavskog ili ijekavskog govora) i ćirilicu u svim prilikama gdje je to moguće.

– Ne vidim razlog za baš veliki strah. On je evidentan i postoji, ali taj strah moramo jednostavno da savladamo i da idemo napred – zaključuje Bubalo.

– Dvojezičnu osobnu iskaznicu odlučila sam napraviti zato što volim ćirilično pismo. To je prvo pismo koje sam naučila jer sam zajedno sa svojom porodicom 1995. godine morala otići u Srbiju. Drugi razlog zašto sam odlučila napraviti osobnu iskaznicu na ćirilici je taj što je to pismo, nažalost, nepoželjno i omraženo u hrvatskom javnom i obrazovnom prostoru. Jako je tužno i sasvim pogrešno da se putem pisma ili jezika potiču nacionalizam i mržnja prema različitosti. Tako da je ta moja osobna iskaznica jedan mali protest protiv onih koji to pismo zloupotrebljavaju ili zabranjuju. Treće, mislim da je važno da se to ustavno pravo koristi i zadrži. Također, važno je radi očuvanja ćirilice, koja je na prostoru Hrvatske prisutna stoljećima – kaže naša novinarka Tatjana Dragičević, koja ujedno vodi odjel za socijalna i humanitarna pitanja u Srpskom narodnom vijeću.

Osobnu iskaznicu vadila je u obrovačkoj policijskoj postaji, u kojoj nije doživjela neugodnosti već samo malu iznenađenost službenice.

– Prilikom prijavljivanja boravišta u MUP-u i u banci prilikom raspitivanja oko kredita, kada su vidjeli moju osobnu iskaznicu, službenici su mi rekli da mi ne mogu pružiti traženu uslugu jer nemam hrvatsko državljanstvo. Vjerujem da ih je zbunio izgled iskaznice i da, nažalost, nisu naviknuti na takve dokumente. Vidjevši ćirilicu zaboravili su na činjenicu da bez državljanstva ne bih mogla imati iskaznicu. Dakle, na prvu nisu prepoznali da se radi o hrvatskoj osobnoj iskaznici, iako ima isti oblik i izgled – kroz smiješak komentira Tatjana Dragičević neka od svojih iskustava, koja nisu bila samo negativna. Tako je u HAK-u ćirilična osobna iskaznica bila povod za ugodan razgovor.

– Tom prilikom sugovornik mi je rekao da je to hrabro. Da mu je drago da ima ljudi koji se ne boje i ne skrivaju svoje porijeklo, s obzirom na to da u Hrvatskoj nije baš popularno biti Srbin – prisjeća se i naglašava kako se nada da će hrvatsko društvo postati takvo da ne treba hrabrost za korištenje ćirilice.

– Hrabrost je kada riskiraš život za drugoga, kada se suprotstavljaš sistemskoj nepravdi, ali korištenje ćirilice nikako ne bi trebala biti hrabrost – zaključuje Tatjana Dragičević.

MUP ne vodi i ne obrađuje parametre kao što je broj osobnih iskaznica izdanih pripadnicima nacionalnih manjina u određenom mjestu i postotak izdanih osobnih iskaznica na manjinskom jeziku i pismu u odnosu na sve pripadnike manjina koji su zatražili novu iskaznicu. Zbog toga ne znamo u kojim područjima ovo pravo pripadnici srpske manjine najviše koriste, ni koliko Srba traži ovo pravo, ali evidentno je da je taj broj izrazito i zabrinjavajuće mali.

Antonija Petričušić, docentica na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu i članica Savjetodavnog odbora, tijela stručnjaka koji nadgledaju primjenu Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina, naglašava kako manjine trebaju zahtijevati svoja prava. No državu ne možemo kriviti za ovako malen odaziv u korištenju ovog prava.

– Razumijem ljude koji neće zatražiti osobnu iskaznicu na svom jeziku jer misle da će sebi samo stvoriti problem. Ali isto tako, to pravo možda mogu izgubiti zbog nekorištenja – upozorava Petričušić.

Iako velik broj pripadnika nacionalnih manjina ni ne zna da ima to pravo i mogućnost, Petričušić smatra da to nikako ne može biti opravdanje.

– Postoji u pravu jedna pretpostavka da nepoznavanje prava škodi. Ako postoji propis koji nekome ide u korist, a taj netko se nije potrudio da se educira i da prouči svoja prava, onda to nije propust države nego građanina – kaže Antonija Petričušić.

Dinka Čorkalo Biruški, psihologinja i profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ističe kako nekim ljudima nije važno da posjeduju osobnu iskaznicu na svom jeziku i kako se nisu skloni deklarirati kao pripadnici nacionalne manjine jer misle da će tako lakše, bezbolnije i elegantnije proći, ne kao pripadnik većine nego kao nedeklarirani pripadnik manjine.

– Nekim ljudima nije važno da imaju dvojezični dokument i to je dio asimilacijskog procesa koji se događa sa svim manjinama u svijetu. Ljudi prestanu polagati pažnju na to da li su sva njihova manjinska prava u njihovoj okolini korištena upravo onako kako politička elita manjine misli da bi trebala biti – ističe Čorkalo Biruški i dodaje kako se prakticiranje tog prava treba razmatrati kontekstualno, s obzirom na sredinu u kojoj se pojedinac nalazi.

– Razumijem one pripadnike koji ne traže dokumente jer se ne žele izlagati. Osnovna poanta je da ne treba zaključivati da ih je strah ili da su asimilirani ili da ih nije briga. Ljudsko ponašanje je suviše komplicirano da bismo mogli reći da je samo jedna stvar u pitanju. Rekla bih da je u pitanju sve pomalo. To je, ipak, odluka svakog pojedinca, ali to pravo svakako treba postojati – zaključuje profesorica Čorkalo Biruški.