Završila je još jedna školska godina. Učenicima su već počeli ljetni praznici, a studenti polažu zadnje ispite u ljetnom roku. Dolaze ljetni praznici i za sve te mlade ljude zasluženi odmor, ljetovanje na moru, zabava i razbibriga. No da li je zaista tako? Nažalost, rijetki su oni koji si mogu priuštiti “luksuz” odmora. Većina mladih upravo sada traži bilo kakav posao kako bi nešto zaradili za iduću školsku ili studentsku godinu. Školovanje i studiranje danas su izrazito skupi i jako malo je onih sretnika koji nisu morali zarađivati dok su se školovali. Naročito je skupo za roditelje čija se djeca školuju izvan mjesta prebivališta. Mnogi studenti ne uspiju dobiti dom. Stanovi su u većim gradovima prilično skupi, a režije visoke. Zato i ne čudi što većina mladih poseže za raznim učeničkim i studentskim poslovima kako bi uspjeli pokriti sve troškove. Budući da je zbog Bolonjskog procesa gotovo nemoguće istovremeno studirati i raditi, mladi izlaz pronalaze u sezonskim poslovima, najčešće ljeti na moru, kada nemaju nastavu. Umjesto da uživaju, kako volimo reći, u jednoj od najljepših obala, oni na toj obali gotovo danonoćno poslužuju i dvore strance da bi mogli završiti školovanje i studiranje.
Privrednik je ove godine uspio stipendijama pomoći školovanje 55 učenika i studenata iz raznih krajeva Hrvatske. Iako stipendije nisu velike, stipendisti se slažu da im puno pomažu u pokrivanju troškova školovanja i studiranja.
“Troškovi života u stanu jako su veliki i ne znam kako bih uspjela bez stipendije”, kaže Milica Veselinović, studentica medicine na riječkom sveučilištu i Privrednikova stipendistica. Prve dvije godine živjela je u studentskom domu, a ove godine morala je iznajmiti stan. Kada položi zadnji ispiti, otići će u svoj Vojnić na nekoliko dana kako bi bila sa svojima, a onda će potražiti neki posao na moru. “Voljela bih pomoći svojima. Puno mi daju i puno toga se odriču zbog mene. Imam 22 godine i osjećam potrebu i dužnost da i ja radim i pomognem im”, pojašnjava Milica. Kada završi fakultet, ipak bi željela ostati raditi u Hrvatskoj. “Voljela bih otići nekamo van samo kako bih nešto naučila, ali svakako bih se htjela vratiti. Mislim da je moja struka u Hrvatskoj cijenjena, ali su uvjeti jako loši”, poručuje Milica.
Privrednikov stipendist Miodrag Radovanović iz Bršadina maturirao je ove godine na Ekonomskoj školi u Vukovaru. Kada smo ga nazvali, rekao nam je da je upravo stigao u Pulu gdje radi već drugu sezonu. “Prošlog ljeta radio sam za vozački ispit. Ali ni za to nisam uspio uštedjeti dovoljno pa mi je mama dala pola iznosa. Ove godine sam došao na sezonu kako bih skupio nešto novca za troškove fakulteta koji namjeravam upisati”, kaže Miodrag. Zahvaljujući sezonskom radu on može vidjeti more. Prije sezonskog posla zadnji je put bio na moru na ekskurziji u trećem razredu osnovne škole. Ističe kako je za njega, kao i za većinu djece koja su rođena daleko od obale, ljetovanje na moru nedostižni luksuz. Privrednikova stipendija mu puno znači, a posebno ga je obradovala zadnja uplata. “Budući da sam ove godine bio maturant, nisam očekivao da ću dobiti stipendiju za šesti mjesec. Kada sam vidio da je došla, obradovao sam se jer sam imao za kartu za Pulu”, kaže Miodrag i završava razgovor jer mu uskoro počinje smjena u restoranu u kojem će provesti svaki dan idućih nekoliko mjeseci.
“Nisam se uklopila u taj splitski đir. Družim se uglavnom s curama iz Knina koje sam i prije poznavala”, kaže Anđela Govoruša iz Pađena kod Knina koja završava prvu godinu na Ekonomkom fakultetu u Splitu. Budući da se u novu sredinu nije baš uklopila, svaki slobodni trenutak provodi u svom selu. U Splitu živi s cimericama u stanu te ističe kako su stanarina i režije jako skupe, a uvjeti stanovanja loši. Zimi je izrazito hladno i vlažno. Roditelji joj pomažu u pokrivanju troškova, a i Privrednikova stipendija joj olakšava studiranje. Prošlog ljeta je radila u Njemačkoj, a sada ide raditi na hrvatsku obalu. “Nema smisla da sjedim kući kada mogu ići raditi”, kaže.
Milanu Paić pozivom smo zatekli dok je bila na poslu u jednoj turističkoj agenciji. Ova studentica druge godine Filozofskog fakulteta u Rijeci ističe da je zadovoljna proteklom akademskom godinom i postignutim rezultatima. Budući da je živjela u studentskom domu, uspjela je financijski izdržati uz pomoć roditelja, radeći studentske poslove i uz Privrednikovu stipendiju. “Stipendija mi pokrije troškove doma, bon za mobitel i kartu za gradski prijevoz”, ističe Milana. Ljeto će provesti doma sa svojima, a o ljetovanju na moru ni ne razmišlja.
Nakon ovih kao i bezbroj drugih sličnih priča potpuno je besmisleno govoriti o besplatnom obrazovanju kod nas. Naime, plaća se sve, od udžbenika i školskog pribora preko smještaja do prijevoza, hrane…. Dokle god srednjoškolci i studenti slobodno vrijeme provode zarađujući za život, ne možemo govoriti o državi kojoj je stalo do obrazovanih mladih. Ne samo da im država ne osigurava osnove uvjete školovanja, ona im provedbom Bolonjskog procesa otežava mogućnost rada uz studiranje jer se od njih zahtijeva da svakodnevno pohađaju predavanja i redovito izvršavaju brojne domaće zadaće. Hrvatsko društvo nije društvo jednakih šansi. Dok neki imaju sreće dobiti sve na pladnju, drugi, koji su znatna većina, za svoje bolje sutra krvavo se moraju izboriti. Ovi mladi ljudi su veliki borci, ujedno i mađioničari koji se sa svojim malim financijskim mogućnostima, ali velikim potencijalima, uspijevaju obrazovati, završiti fakultete i škole. Privrednik je generacijama bio uz njih pružajući im malu, ali sigurnu pomoć na njihovom putu do uspjeha. I možda je nemoguće promijeniti društvo i pomoći svima, ali olakšati život onima kojima je to najpotrebnije je sasvim dovoljna motivacija za nastavak borbe i ustrajnost u dobrotvornom radu.
