Jako je hladno bogojavljansko jutro u Bjelovaru. U izvana obnovljenom hramu Svete Trojice, jednom od najvećih pravoslavnih hramova u Hrvatskoj, kao da je još hladnije. Crkva je prazna. Liturgija još nije počela. Na visokim svodovima prekrasne crkve freske se samo naziru. Hrvatsko ministarstvo kulture obnavlja desetljećima zapušteni hram, koji je devedesetih devastiran i opljačkan i koji je zjapio prazan do 1999. Kod oltara zatičem Željka Kljajića koji pali svijeće. Priprema se liturgija. Željko je član crkvenog odbora i blagajnik. Priča nam svoju priču: „Bio sam vatrogasac 41 godinu, šest mjeseci i 22 dana dok se nisam razbolio i operirao. Imao sam tumor želuca, ali sam to prezdravio uz pomoć dragog Boga i otišao u penziju.“ Pamti Željko i devedesete: „Jako je bitno kakve imate komšije. Ja sam imao dobre komšije. Mene je moj djed Janko naučio – kroz život hodaj otvorenih ruku, da možeš dati i primiti, a onda će se pokazati tko je čovjek, tko je životinja, a tko je trava…“

Bivši vatrogasac, koji danas pali svijeće i tako održava lagani plamen pravoslavlja u nekada moćnoj i bogatoj srpskoj zajednici u Bjelovaru, u tišini nastavlja svoj posao. Crkva se polako puni vjernicima. Skupilo ih se 50-ak. Više no inače. Sveštenik Stefan Maksimović služi liturgiju. Nije mu lako. Ima samo 30 godina i dolazi iz Banja Luke. S njim je i supruga Nevena, bivša urednica kulture u Nezavisnim novinama. Imaju i kćerku Kalinu. Došao je na službu prije tri godine. Sretan je što se hram obnavlja. Za sada je od interijera obnovljen samo oltarski dio.

Ministarstvo kulture osiguralo je 40.000 eura, tri je dodao donator koji želi ostati anoniman. Fresku na svodu iznad oltara radio je jedan od najvećih hrvatskih slikara Celestin Medović. Restauratori su otkrili i slikarev potpis na svodu crkve, a Stefan nam priča zašto je ta ikona posebna: „Ikona Svete Trojice nije rađena po kanonskim pravilima. To nije u potpunosti pravoslavna ikonografija. Sveta Trojica se slika najispravnije kao tri anđela, a ovdje je naslikan Bog Otac kao sijedi starac, a Boga Oca, kao što kaže Hristos u Jevanđelju, nikada niko nije vidio. Hrista možemo naslikati i Duha Svetoga u vidu goluba, jer se tako slika, ali Očev lik nitko nije vidio.“

Medović je u mladosti bio franjevac, koji je napustio red posvetivši se slikarstvu. U Bjelovaru je radio pod paskom arhitekta Hermana Bolea, koji je napravio projekt obnove bjelovarskog hrama. Po Boleovim nacrtima krajem 19. stoljeća obnavljan je i vladičanski dvor u Pakracu i saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu. Bit će potrebno još gotovo milijun eura da se obnova bjelovarske crkve završi, ali je lijepo da je Ministarstvo kulture shvatilo da se radi o prvorazrednom kulturnom dobru i da se nastavlja obnova objekta čiju su unutrašnjost osim Medovića oslikavali i Bela Čikoš Sesija i Ivan Tišov.

Problem je što je crkve lako obnoviti, ali rane iz devedesetih mnogo teže zacjeljuju. Njihovo nasljeđe dočekalo je i sveštenika Stefana. Naime, eksterijer crkve koji je gotovo u potpunosti obnovljen, prije oko godinu dana išaran je ustaškim grafitima: „Ja kao sveštenik i moja porodica zaista imamo dobre odnose sa svima u gradu. Ni sa kim se nisam zamjerio, ni ja, ni moja žena. Uvijek kažem da to nije uradio Bjelovar, to je uradio jedan čovjek, pojedinac. U svakom gradu ima takvih.“

Međutim, Stefan je doživio još jednu trauma, jer je opljačkan parohijski dom u kojem živi sa suprugom i kćerkicom. Bilo je to u vrijeme blagoslova kuća. U jednu je bio pozvan s porodicom na druženje. Dok su bili u gostima, lopovi su im provalili u stan: „Ušli su, isprevrtali stvari. Uzeli su moj lični novac, nakit koje je dijete dobilo nakon rođenja. Njenu kosu s krštenja. Nakit i kosa bili su u kutiji zajedno, pa su sve odnijeli. Tu su bile i čestitke koje smo dobili kada se Kalina rodila…“

Bjelovarska policija i dalje traga za devastatorom crkvene fasade i onima koji su opljačkali malu Kalinu, njenu mamu i tatu. Kao što se to u ovakvim slučajevima kaže „istraga je u tijeku“. Bilo bi lijepo kada bi bila djelotvornija od onih u kojima se bjelovarska policija nije iskazala. Naime, u Bjelovaru je tokom rata minirano više od 600 objekata u vlasništvu Srba. U zrak su ratnih godina letjele obiteljske kuće, vikendice i gospodarski objekti i u većini slučajeva počinitelj je ostao nepoznat.

U crkvi zatičemo Đorđa Jokića, čiji je otac bio sveštenik. Đorđe asistira svešteniku tokom liturgije. Divljanje nepoznatih i poznatih počinitelja 90-ih dobro pamti, ali o tome nerado govori: „I meni su telefonom prijetili. Da mi komšije nisu bili katolici, sigurno bi i meni nešto doletjelo u dvorište. Ovako su se bojali da netko od njih ne nastrada. Ugasi se svjetlo navečer i samo čuješ dolje u naselju bum, bum, ode kuća.“

Razgledavam crkvu u društvu Đorđa i njegovog prijatelja iz djetinjstva, odvjetnika Radovana Dožudića. Radovan je  potpredsjednik županijskog Vijeća srpske nacionalne manjine. Znaju se od rođenja. Đorđe pamti odlazak sveštenika na početku rata: „Ratne 92. nije bilo Božića. Sveštenik Duško Stefanović morao je pobjeći. Nedavno se upokojio. Njemu su našli nož zaboden u krevet. Bilo je jako gadno, pa je morao otići. U crkvi su napravili jako veliki nered. Tu je bilo svakakvog izmeta. Bilo je svega, provalili su u crkvu, imali orgije po noći…“

Epidemiju bjelovarskih miniranja kuća pamti i Radovan. Prisjeća se jednog slučaja: „Kad je u sred bijela dana odletjela kuća u Korenovu, selu koji je praktički dio Bjelovara, vraćao sam se s rasprave. Taj dio je bio zatvoren i onda bum! U stvari sve je bilo organizirano. Neformalne strukture su imale, u najmanju ruku, potporu formalnih struktura. Na to se žmirilo.“

Ipak, stvari su se počele mijenjati par godina nakon rata. Devastirana crkva ljepotica bila je prazna sve do 1999., bez prozora, oskrnavljena i bez pokradenih ikona s ikonostasa na kojem je radio vrh hrvatskog slikarstva s početka 20. stoljeća. Radovan pamti dolazak sveštenika Bore Gojića 1999. i društvenu sablazan koju je u solidno etnički očišćenom gradu izazvalo javno okupljanje ranjene pravoslavne zajednice: „Ljudi su se spontano počeli okupljati, prva Sveta Trojica je bila ili 1999. ili 2000. godine. Služba je tada bila u crkvi, a poslije se išlo u litije. I sada, hoćemo li, nećemo… i odlučimo da idemo. U isto vrijeme se održavala Terezijana. Ljudi su ostali bez teksta, nisu mogli vjerovati. Što je sad to!? Najednom idemo oko crkve, zvone zvona. Veća je to senzacija bila nego da se spejs šatl spustio. Ali, vrijeme svoje radi. Malo po malo se napredovalo i sada su međunacionalni odnosi zbilja dobri.“

Đorđe i Radovan pokazuju tajni prolaz u jednom dijelu crkve koji nam otkriva skrivenu prostoriju u kojoj su se u neka davana zla vremena skrivale dragocjenosti. Gadne godine 1991. zakasnilo se u nju sakriti ikone. Dio ikona pronađen je u Nizozemskoj. Interpol ih je vratio u Hrvatsku. Trenutno su na restauraciji koja traje godinama. Dok bjelovarski pravoslavci čekaju da im se vrate, obradovalo ih je čudesno otkriće dviju Medovićevih slika koje su bile skrivene između crkvenih klupa i zida i zamalo su završile na smetlištu.

„Na jednoj je sveti knez Lazar, a na drugoj sveti Sava. To nisu ikone s ikonostasa. Naslikao ih je Celestin Medović, tko zna kada. Ljudi nisu znali njihove vrijednosti. Kada se krečio dio crkve, pronađene su doslovce iza klupa na kojima sjede vjernici, na zemlji. Kada smo klupe micali, onda smo ih otkrili. Ja sam rekao, za Boga miloga, pa to je Medović. I onda smo ih preko SNV-a uramili i stavili umjesto onih koje su ukradene s ikonostasa 1991. Sačuvana je Medovićeva Bogorodica na ikonostasu, ali je arhanđel Gavrilo ukraden. Ukradene su četiri ikone“, priča Radovan.

Bogojavljanje je pravoslavcima došao čestitati i generakni vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije Vlado Bogdan, koji je nakon liturgije dugo sjedio s vjernicima i sveštenikom Stefanom. Pravoslavci su lijepo primili svog katoličkog brata i osjetilo se koliko im je drago i važno što im je ukazao čast. Radovan kaže da danas na manifestacije u organizaciji Prosvjete i drugih srpskih organizacija dolaze i Hrvati i da u svom radu imaju potporu i gradskih i županijskih vlasti i da su Bjelovarčani bili zgroženi ustaškim grafitima i pljačkom parohijskog doma. „Mi smo ovdje uspjeli stvoriti dobar prostor. Imamo podršku i grada i županije. Crkva se obnavlja, međunacionalni odnosi su dobri. Treba gledati u budućnost i ne vraćati se stalno 30 godina unazad“, dodaje Radovan.

U Bjelovaru danas živi 1.500 Srba, odnosno, toliko se deklarira kao Srbi. Broj ljudi srpskog porijekla je sigurno veći. Hiljade Srba napustilo je svoj rodni grad

U Bjelovaru danas živi 1.500 Srba, odnosno, toliko se deklarira kao Srbi. Broj ljudi srpskog porijekla je sigurno veći. Hiljade Srba napustilo je svoj rodni grad. Oni koji su ostali pamte bolnu prošlost, ali prvenstveno, zagledani u budućnost, brinu o sadašnjosti. Raduje činjenica da svi s kojima sam razgovarao ističu da se danas živi bolje i da se lakše diše. Valjda je došlo vrijeme i za to. Možda za par godina dočekamo i kraj obnove hrama Svete Trojice, hrama koje su oslikale ruke cvijeta hrvatske moderne.