Ovogodišnji Svjetski dan voda protekao je u znaku borbe protiv privatizacije i ekonomske eksploatacije vode.
Na petom zasjedanju Svjetskog foruma za vodu u Istambulu, predstavnik Svjetske banke Filip Marin diplomatskim je rječnikom izjavio da dosadašnja politika privatizacije vode nije bila «magična formula», ali nije odustao od ovog procesa, rekavši tek da «pristup vodi ne bi smio biti onemogućen».
U Istambulu se okupila gomila svjetskih aktivista koji dugo upozoravaju na katastrofalnu politiku u vezi s vodnim resursima, a koja najviše pogađa siromašne države i njihovo stanovništvo. Tim povodom osvrnut ćemo se na stanje vode u Evropi i svijetu.
Doktrina štednje koju propisuje Evropska komisija, podrazumijeva drastične rezove javnog sektora i socijalne države, sprečava gospodarski rast, produbljuje recesiju i povećava nezaposlenost, dakle donosi posve suprotne rezultate od proklamiranih. Propisuju se masovne privatizacije pod egidom navodnog smanjenja proračunskih minusa. Tako procesi «izlaska iz krize» donose prodaju javnih poduzeća i to po diskontnim cijenama.
S obzirom da su hrvatska velika i srednja socijalistička poduzeća uništena još u prvom valu kriminalne privatizacije, na meti – kao i u drugim evropskim državama – ostaju sektori energetike, transporta i zdravstva, sve do najunosnije industrije budućnosti: proizvodnje vode.
Argumenti liberalnih ideologa i njima podčinjenih medija su: veća učinkovitost poslovanja, niže cijene usluga i veća kvaliteta proizvoda. Međutim, praksa je dokazala upravo suprotno: javne usluge (poput domaćih telekomunikacija, odavno privatiziranih) preuzima nekoliko najjačih igrača koji nastavljaju monopolističku politiku, tako da s navodno slobodnog tržišta guraju manje konkurente. Ovakav razvoj događaja danas uvelike prijeti svima jer je evropska trojka od Grčke, Portugala i Španjolske već javno zahtijevala privatizaciju vodoopskrbe u zamjenu za međunarodnu pomoć.
Evropska komisija se više manje stavlja na stranu golemih korporacija koje trguju vodom. U jednoj od posljednjih famoznih direktiva, Evropska komisija zauzela je ambivalentan stav o privatizaciji vode. U Direktivi za dodjelu koncesija upravljanja vodnim resursima, javni i privatni sektor je vrijednosno i etički posve izjednačen, te je favorizirano famozno javno privatno partnerstvo. S time se 100 posto evropskih aktivista za javno dobro i zdrav život ne slaže, jer smatraju da je suptilno otvoren put nastavku privatizacije i otuđenju vode kao najvažnijeg javnog dobra. Po toj direktivi, gradovi koji su već privatizirali vodoopskrbu ili to namjeravaju, moraju natječaje raspisivati na evropskoj razini, što dodatno vodi okrupnjavanju privatnog vlasništva i monopolu, odnosno povećanju cijena usluga.
Odnos privatnog sektora i javnih evropskih institucija je pritom isprepleten, pa je tako Etien Davinjon, član Upravnog odbora zloglasne korporacije Suez, poznate po privatizaciji mnogih vodnih resursa i opskrbnih sustava diljem svijeta, bio savjetnik evropskog komesara za razvoj i pomoć Luja Mišela.
Suez je već djelomice privatizirao vodoopskrbu u Solunu i Ateni, gdje su cijene skočile 300 posto, ali je kvaliteta vode pala toliko da su stanovnici bili prisiljeni posegnuti za još jednim izvorom bogaćenja privatne industrije – vodom u plastičnim bocama. Madridsko javno poduzeće za opskrbu vodom poslovalo je pozitivno, ali je političkim utjecajem svejedno prinuđeno na prodaju privatnoj tvrtki Agbar, također u vlasništvu Sueza.
U Velikoj Britaniji, u doba Margaret Tačer, koju u domaćim medijima još uvijek slave kao heroinu slobodnog tržišta, osam godina nakon djelomične privatizacije provedene 1989., komunalne usluge poskupjele su pedeset posto, dok je čisti dobitak poduzeća u ovom sektoru bio povećan 150 posto. Međutim, broj zaposlenih smanjen je za 25 posto, dok je kvaliteta pitke vode prestala biti zadovoljavajuća. Ulaganja u vodnu mrežu su pala, a nezadovoljstvo stanovništva naraslo.
U Italiji, gdje su se javna poduzeća bila prisiljena udružiti u dionička društva, cijene vode su u razdoblju od 1997. do 2006. narasle za 60 posto, dok su investicije u infrastrukturu istovremeno pale 70 posto. Na talijanskom referendumu održanom 2011. godine, 95 posto glasača usprotivilo se privatizaciji vodnih resursa i prekinulo taj proces.
Aktualni evropski ekonomski eksperimenti odavno su iskušani u državama Latinske Amerike, o čemu govori čuveni primjer kada je Svjetska banka 1999. uvjetovala pomoć Boliviji privatizacijom javnog komunalnog poduzeća u Čočabambi, trećem po veličini gradu ove države. Sustav je prodan Behtelu, koji je podigao cijene za 50 posto, te je stanovništvu uz pomoć državnih represivnih organa bilo zabranjeno čak i prikupljanje kišnice. To je 2000. izazvalo masovni otpor poznat kao «rat za vodu» pa su se protesti proširili cijelom državom. Behtel je napustio mjesto zločina, ali nije propustio tužiti Boliviju tražeći odštetu od 50 milijuna dolara od najsiromašnije države ovog dijela svijeta. Prikupljanje kišnice zabranjeno je i u američkim saveznim državama Juta, Kolorado i Vošington.
To pokazuje da probleme s vodom imaju i najrazvijeniji, u državama otkud potječu multinacionalke za trgovanje vodom. Suez je u Parizu držao vodovod 25 godina i cijene su povećane dvostruko, dok je ugovor s državom podrazumijevao pravo koncesionaru da korigira cijene svaka tri mjeseca. Nakon isteka 25-godišnje koncesije, gradske vlasti su izračunale da će za godinu dana uštedjeti 35 milijuna eura. To se i dogodilo: cijena vode je smanjena za 8 posto, a vodoopskrba je vraćena u javnu sferu. Primjer je slijedilo još trideset francuskih gradova, te je Suez pribjegao očajničkom potezu: plaćao je navodno nezavisne internetske blogere koji su zagovarali novu privatizaciju, ali je ova obavještajna operacija provaljena u medijima.
Berlin je 1999. privatizirao vodoopskrbu u 49-postotnom udjelu, što je bilo sasvim dovoljno za 30-postotno povećanje cijena do 2011., otpuštanje radnika i smanjenje ulaganja. No tada je s pozitivnim ishodom – održan referendum za otkrivanje uvjeta ugovora koji je nosio oznaku tajnosti i započet je proces povratka vode kao javnog dobra – 660.000 Berlinčana glasalo je «za». Studija provedena u Sjedinjenim Državama 2009. pokazala je da privatne tvrtke naplaćuju u prosjeku 80 posto više cijene za vodu od komunalaca.
Deset korporacija, među kojima su najveće Veolia, Suez i RWE, drže 70 posto tržišta te opskrbljuju vodom 300 milijuna ljudi u 120 država. Industrija vode godišnje zaradi 400 milijardi eura, što je 30 posto više od visoko profitabilne farmaceutske industrije. Danone, Nestle i Coca-Cola ističu se u crpljenju vode za prodaju te isušivanju čitavih poljoprivrednih područja diljem svijeta.
Javnost u Hrvatskoj posljednjih godina sve je više senzibilizirana u borbi da voda ostane isključivo javno dobro. Vodeći političari zaklinju se u takav ishod, a i zakonska regulativa sprečava privatizaciju najvažnijih resursa. Iako se negativan ishod trenutno čini nemogućim, pitanje je koliki će biti pritisci iz Evrope. Nedavno usvojeni Zakon o strateškim investicijama velika je prijetnja, jer predviđa mogućnost prelaska javnog dobra u privatne ruke ukoliko se radi o «strateškom projektu» vrijednom najmanje 150 milijuna kuna.
