Nema prave fešte odnosno narodnog zbora bez Sonje Matijević, vlasnice karlovačkog ugostiteljskog obrta VaMi. Uz obilje odlične hrane, njen obrt nudi i velik asortiman pića i neizbježnu srpsku narodnu muziku. Nema narodnog zbora na području Karlovca i Karlovačke županije kojim se obilježavaju značajne godišnjice iz NOB-a ili veliki praznici SPC-a na kojem Sonja nije prisutna sa svojim ugostiteljskim ponudama i uslugama. Nema gosta s Korduna koji ne poznaje njene kuharice i konobarice, Dragicu, Marinu, Vesnu, Ivanku i desetak ostalih koje poslužuju goste ovisno o veličini zbora. Gotovo dvadesetak ih je bilo angažirano na Svetog Iliju u Tušiloviću, na jednom od najvećih narodnih zborova na Kordunu.

Veliku podršku i pomoć Sonji pružaju sinovi sa svojim porodicama. Posao je do prije nekoliko godina vodio njen suprug Branko, no nakon moždanog udara on više nije u stanju raditi, već savjetima pomaže svojim ukućanima jer ima bogato iskustvo u ovom poslu.

Krenulo je skromno, posao je dobro išao i razvio se. Došlo je do krize, posao je naglo pao, da bi se nakon višegodišnjeg mukotrpnog rada ponovno uzdigao. Uz putujući ugostiteljski obrt, Matijevići imaju u svojoj kući u karlovačkoj Hebrangovoj ulici i mali restoran. I on je gotovo uvijek popunjen. Gazdarica Sonja kaže da je to zbog izuzetne kvalitete njene hrane (odojak, roštilj, kotlovina od raznih vrsta mesa), velikog izbora pića i vrlo uslužnog osoblja.
Sonju, inače rođenu u Kanjanima u okolici Drniša, ljubav je prije četiri dekade dovela u Karlovac i na Kordun.

– Kažu nam da smo ženska ekipa, što zapravo i jesmo, jer na tim zborovima gotovo sve radimo mi žene. To je zato što su sve vrijedne i radišne te izuzetno povjerljive. Skupa radimo više od 15 godina, znamo se, neke su iz naše porodice, a ostale su prijateljice – priča Sonja.

Privatnu trgovinu Matijevići su imali još 1985/86. godine, potom su prešli na ugostiteljstvo i tada su krenuli po zborovima. Intenzivnije se počinje raditi nakon Oluje, odnosno nekoliko godina kasnije, kako su se ljudi vraćali i kako su se u pojedinim mjestima počeli održavati narodni zborovi. Devedesetih, kada je u Karlovcu minirano više od 500 raznih objekata i vozila u vlasništvu Srba, imovina Matijevića – koji su inače porijeklom iz Petrove Poljane u općini Vojnić, gdje je prije 75 godina formiran Prvi kordunaški partizanski bataljon – tri je puta letjela u zrak, ali su oni “hvala Bogu, sve preživjeli”, kako kaže Sonja. Naravno, kao i u ostalim karlovačkim slučajevima miniranja, počinioci nikada nisu pronađeni.

– Teško je raditi ovakav posao. Najviše je posla oko organizacije. Treba dan ili dva prije dovesti štandove, šatore, nosače šatora, treba sve to postaviti, zatim stolove i klupe, treba razvesti struju i sijalice pod šatorima za večernji dio zbora, treba nabaviti muziku, pripremiti nekoliko dana unaprijed hranu, procijeniti potrebnu količinu kako ne bi falilo jela ili kako ga ne bismo pripremili previše pa da ga moramo bacati, treba sve prijaviti policiji, angažirati zaštitare i učiniti još niz stvari – nabraja Sonja.

Kaže da se posao financijski isplati i da mogu od toga živjeti, ali uz veliki rad i odricanja. Podsjeća na onu narodnu: na mostu dobiješ, a na ćupriji izgubiš, ili obrnuto. Na nekom zboru se dosta zaradi, a onda ste na dva naredna u gubitku. Sve ovisi o tome koliko će ljudi doći, kakvo će vrijeme biti i slično.

– Sezona traje od početka maja i prvog zbora u Veljunu za Đurđevdan, pa do kraja augusta i Gospojine, a ponekad se nastavi i u septembru za Malu Gospojinu i u oktobru za Svetu Petku, i tih četiri ili četiri i pol mjeseca traje naš godišnji angažman na terenu. To je oko 15 zborova. Plan mi je raditi dok budem mogla i onda sinovima prepustiti posao – kaže Sonja.

Dotada će Sonja Matijević biti sinonim za narodne zborove u široj okolici Karlovca, zajedno sa svojim uvijek ljubaznim i za šalu raspoloženim curama.