Na atletskoj stazi Gradskog stadiona „Borac“ u Banjaluci dvojica sportaša ne obraćaju pažnju na majsko sunce koje uveliko i nemilosrdno prži. Luka Ivičić mijenja motke i na tren odolijeva silama gravitacije. Sve to, uz povremene kratke komentare, posmatra njegov otac, Duško. On se nekada bavio fudbalom i atletikom, a danas je trener svojim sinovima Kosti, Luki, a od nedavno i najmlađem Ljubomiru. Posvećenost, uzajamna ljubav i poštovanje doveli su ovu porodicu do velikih sportskih uspjeha. Duško je ponosan na sinove. Raduju ga njihovi školski uspjesi, ali i činjenica da izrastaju u vrhunske sportiste. Ipak, kaže da na treningu nema opuštanja niti privilegija. Disciplina i rad su na prvom mjestu.
–Kad se trenira, onda to mora da bude ozbiljno. Kod kuće može da bude sve malo fleksibilnije. Želio sam da se bave sportom. To je uvod za život. Kroz sport će da naviknu da se bore. Naići će i na nepravdu i na pravdu. Poraz će da boli. Ali iz poraza se mnogo toga nauči. A to ih sve, nažalost, u ovakvim vremenima očekuje u životu – priča Duško, prateći pažljivo svaki Lukin pokret.
Duško Ivičić zbog sinova je završio trenerske škole. Ovaj vrijedni Banijac ogromne energije i smirenog duha nekoliko puta počinjao je od nule. Danas je predsjednik Atletskog saveza Republike Srpske i potpredsjednik AS BiH. Rođen je 1969. u Hrvatskoj Kostajnici. Bio je pionirski reprezentativac SR Hrvatske u fudbalu zajedno sa Jarnijem, Bobanom, Prosinečkim i drugima. Kasnije će trenirati i atletiku. Rat 1991. ga zatiče kao studenta u Zagrebu. Odlazi u Beograd gdje diplomira na Saobraćajnom fakultetu. 1995. cijela njegova porodica bježi iz Kostajnice kojekuda. Djed i baka su koju godinu kasnije sahranjeni u Sremskom Jarku. Umrli su od izbjegličke tuge. Tako kaže Duško. Otac Ljubomir i majka Mara vraćaju se 1999. u Gornju Velešnju na svoje ognjište, a on u Banjaluci završava i Ekonomski fakultet. Zajedno sa suprugom Svjetlanom, koja je takođe rodom iz Kostajnice, pokrenuo je vrlo uspješan farmaceutski biznis. Danas uživa u porodičnom životu i u sportskim pobjedama svojih sinova.
–Koliko sam mogao, pomogao sam. Oni su to vratili na najbolji mogući način. Sve ostalo su sportski putevi za koje ne znam kako će se otvarati. Zbog njih sam se uključio u rad. Edukovao sam se za sportskog trenera u atletici. Ostao sam tako u AK „Borac“. Ipak, bez pomoći supruge Svjetlane teško bi to sve išlo. Ona je uvijek sa nama. Pomaže prilikom oporavaka i priprema za takmičenja. Daje nam snagu i motivaciju. Ona je oslonac i stub porodice bez koje momci ne bi mogli izrasti u uspješne ljude – priznaje Duško.
Ako je atletika kraljica sportova, onda je višeboj kralj atletike
Luka skače iznova. Izvija se. Pada na strunjaču. Potom sjeda. Mijenja patike.
– Važno je da vas trener dobro poznaje, da može da vas motiviše onda kada izgubite volju i za treninzima i za takmičenjima. Pogotovo u mojoj disciplini, u višeboju koji je fizički naporan, takođe je i mentalno iscrpljujuć jer imate deset disciplina u dva dana. Nakon svake discipline može nešto da pođe po zlu i da ne napravite dobar rezultat. Tada se vrlo lako gubi volja za nastavkom takmičenja –priča Luka, učenik četvrtog razreda Ekonomske škole.
Tri godine zaredom prvak je Republike Srpske u disciplinama skok s motkom i višeboj. Bavio se i borilačkim sportovima i fudbalom. I onda, sasvim slučajno, na uličnoj trci u Banjaluci osvojio je drugo mjesto. Na sugestiju oca, počeo je da trenira u Atletskom klubu „Borac“. Za fudbal kaže da je lijep kao i svi kolektivni sportovi, ali da ga je atletici privukao onaj osjećaj koji vam govori da ste sami zaslužni za sve što ste uradili.
–Spremam se za takmičenje u Sloveniji. Očekujem da oborim lični, ujedno i državni rekord u višeboju. 5.863 boda, rekord je koji sam postigao prošle godine na Prvenstvu Balkana u Turskoj. Imam 16 titula u više kategorija s takmičenja u Bosni i Hercegovini. Od toga mi je najvažnija titula u skoku s motkom, zato što je to seniorska titula. Bio sam najuspješniji na seniorskom prvenstvu Republike Srpske gdje sam osvojio tri titule: u troskoku, trčanju s preponama i u štafeti na 110 metara – s velikim samopouzdanjem priča Luka kome stižu ponude iz klubova u Srbiji, ali i u SAD.
Višestruki prvaci
Najstariji sin, Kosta, bavio se dosta zapaženo borilačkom vještinom jiu-jitcu. Na očevu preporuku otišao je na probni trening u AK „Borac“. Nakon samo dva mjeseca treniranja, postao je državni prvak u bacanju koplja, što će ponoviti još sedam puta zaredom. Trenira uporedo u beogradskoj Crvenoj zvezdi i banjalučkom Borcu. Uspješan je student Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci.
–Pravni fakultet nije lagan. Mislim, sve se stigne uz dobru organizaciju. Trening mi dođe kao neka vrsta rehabilitacije: mentalne i fizičke. Čak mi daje i snagu da prođem kroz to učenje s voljom – govori Kosta.
Posebnu pažnje privlači najmlađi sin, desetogodišnjak Ljubomir. Sa svega osam godina, osvojio je devet medalja. Prošle godine je proglašen za najboljeg atletičara u kategoriji „ciciban“, najmlađoj takmičarskoj kategoriji u disciplinama trčanje i skok u dalj. Uporedo sa atletikom trenira fudbal u FK „Željezničar sport team“.
Banija u srcu
Duškova majka Mara živi u Gornjoj Velešnji. Koriste svaki slobodan vikend da je posjete. Ne zaboravljaju korene, ni tradiciju.
–Održavamo imanje. Majka insistira na tome. Otac je tamo sahranjen 2008. Moja djeca su provodila školske raspuste tamo. Na ognjištu slavimo krsnu slavu Svetog Đorđa. Tada se okupi i šira porodica. Nedavni zemljotresi su malo oštetili kuću. Saniraćemo je. Djeca zaista vole da idu tamo i to doživljavaju kao svoje. Pogotovo uživamo da pravimo čuvene banijske kobasice i ostale mesne prerađevine – sa radošću govori Duško.
Trening napuštamo uz želju da Luka postavi novi rekord, a Duško me poziva da ih posjetim kada budu svi na okupu, pa da degustiramo šunku, čvarke i čuvene banijske kobasice koju priprema po recepturi njegovog pokojnog oca, Ljubomira, koji je, kažu, bio pravi majstor tog zanata.
*Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
