Iako sam rođena u Zagrebu, odrasla sam i veći dio svoga života provela na Baniji u očevoj kući uživajući u bezbrižnom djetinjstvu okružena divnim ljudima: roditeljima, bakom, stricem, tetkama, prirodnim ljepotama: biljkama i voćkama, životinjama, riječicama koje krivudaju brežuljcima i potocima koji vas mame da se sagnete i iz njih popijete vode. Zato za sebe volim reći da sam dijete Banije.

Sjećam se obrađenih banijskih njiva i silnog naroda koji je zajedno živio i radio. Sjećam se svoje kume Dragane i njenih pletenica i kako me zove iz svoga dvorišta: „oooo, kumiceeee, ajde sa mnom beri dudova“. Sjećam se kada se Vojinovoj kravi zaglavila jabuka u grlu, pa su svi pohitali da pomognu da se spasi krava. A sjećam se i jedne prilike: zima, snijeg iznad koljena, a meni se „izvalila“ ruka u laktu. Začas se skupilo cijelo selo kod nas u kući, moji roditelji su tada bili u Zagrebu, stric u panici, baka plače, bakina sestra dotrčala s vrha sela, pa susjedi iz kuća preko puta, kum Stojan, pa Vojin i Vladan… Svi pohitali da mi pomognu, da po toj zimi što prije dođem do doktora. Sjećam se i Jovana, zvanog Crni Jovan, koji je živio na kraju sela, a uvijek volio izvoditi neku „šegu“ pa tad rekao: „ajde šta paničite, nije maloj ništa – to ona namjerno izvodi da bi svi skakali oko nje, pa vidite da joj je drago“. I stvarno, sa svojih nepunih trideset godina obuzme me toplina oko srca kada se prisjetim te vreve i njihovog truda da mi pomognu i odvezu me doktoru.

Nema više obrađenih njiva, nema kopača, sakupljača sijena i šljiva. Nema više tko njive kopati ni šljive kupiti. Nema tih ljudi kojih se ja sjećam, mnogi od njih su pokojni, a mnogi se otjerani vihorom rata nisu više nikada vratili u svoje rodne kuće. Da vam se nešto dogodi, ona šaka jada seljana ne bi ni znala da vam se išta desilo ukoliko se ne bi igrom slučaja našla u tom trenu s vama. Ta ista šačica jada je u svakom selu na Baniji, sve mahom stariji ljudi, rijetko se nađe i koji mlađi čovjek. Nezaposlen, upao u melankoliju. Nema to čak veze s tim što su to Srbi, jer i Srbi i Hrvati na tim područjima žive isto. Ima veze sa državom i predstavnicima koji vode takva mjesta. Država se odnosi maćehinski, a predstavnici, često bez dovoljno znanja, prepušteni na milost i nemilost države izgubili su svaku volju da nešto naprave.

Pričaju mi sada kada prođem svojom Banijom ti rijetki mlađi ljudi koji se mogu sresti, moji rodbina, prijatelji i poznanici što ih sve muči. Najviše ih muči to što nema ljudi, nitko se ne vraća, kažu: „da se hoće vraćati bilo bi bolje, moralo bi se nešto događati“. Ne samo da se ne vraćaju, nego se pojavljuju kojekakvi pojedinci i na muci zarađenu zemlju otkupljuju od stanovništva nekad umorenog ratom, sada dotučenog recesijom. Njihovo stanje i imanje otkupljuju za „siću“, ispod svake cijene. Toliko niske da je mogu usporediti sa reklamom jednog hrvatskog teleoperatera: „sve za kunu, samo slanac dvije kune“, odnosno – slanac je dvije kune, a na Baniji zemlju otkupljuju za kunu. Mnoge od njih, rasute po svijetu, životne situacije su natjerale na prodaju. Znali su oni povremeno dolaziti i okrčiti šikaru oko svoje kuće, provesti dio svog vremena u njoj i razmišljati o povratku barem onda kada odu u mirovinu. To teško pada onima koji žive tamo jer te kuće i njive više nitko ne obilazi i u njima umire zadnja nada da će više ikada itko doći živjeti u njima, doći živjeti na Baniju. Znaju li to naši predstavnici, pogotovo oni koji sjede u Saboru, pitaju se oni. Isti oni koji su obećali da će se zalagati za povratak stanovništa zajedno sa Vladama Hrvatske i Srbije, da će nam biti bolje, da ćemo imati radna mjesta, da će kuće opet biti pune, a njive poorane – govore mi. S obzirom na to da vidim da im je teško, a teško je i meni, ni sama ne znam što da im kažem i kako da ih utješim, pa i njima i našim predstavnicima posvećujem pjesmu Tomislava Šutala, pjesnika koji je po prvi put prošetao Banijom i osjetio ono što osjeća svaki Banijac kada prođe svojim zavičajem, nema više ni Vojina ni krava, ni jabuka – zarasle su sve u šikaru.