Veliki pisac s naših prostora Danilo Kiš tumači nacionalizam kao totalitarnu ideologiju banalnosti. Dominantna ideologija u Hrvatskoj etiketu totalitarizma sklonija je prilijepiti jugoslavenskom komunizmu i izjednačiti ga s ustaškim pokretom. To je čak institucionalizirano osnivanjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. S druge strane, u Srbiji se rehabilitacijom četničkog vođe Draže Mihailovića relativizira teza o partizanima kao jednim osloboditeljima od fašizma na ovim prostorima. Iako se u većini bivših jugoslavenskih republika vodi izrazita nacionalna politika, polaznici drugog po redu Antifa-kampa u Srbu, koji je održan od 22. do 27. jula u organizaciji SNV-a, uz suradnju Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ), odlučno odbacuju nacionalizam i prihvaćaju vrijednosti antifašizma. Kamp je okupio dvadesetak mladih antifašista iz Srbije i Hrvatske koji su raspravljali o revizionizmu, kulturi sjećanja, antifašističkom ustanku i drugim važnim temama vezanim uz antifašizam, a mi smo razgovarali s nekima od njih.
Jovica Lončar iz Zagreba, stručni savjetnik na Institutu Ruđer Bošković, sebe više pronalazi u jugoslavenskom identitetu koji naglasak stavlja na zajedništvo i sličnosti u jeziku i kulturi, a ne na razdvajanje. Nacionalizam vidi kao projekt iniciran od kvazielite, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji i BiH. Nacionalizam se širi putem školstva, medija i javnih institucija, što uvelike utječe na percepciju “drugoga”. “Mladi se ne mogu programirati, kada su jako izloženi nečemu što je nepravedno i nametnuto, oni se bune”, ističe Lončar. Pozitivno ocjenjuje Antifa-kamp prije svega zato što daje uvid u dio povijesti koji je izbačen iz mainstreama.
“Antifašizam je borba protiv nepravde, rasizma, mizoginije i svakog tipa mržnje i isključivosti prema drugim skupinama”, smatra Bojan Nonković, aktivist BRID-a iz Zagreba. Kada se govori o bivšim zemljama Jugoslavije, Bojan ističe da antifašizam nije komplementaran s nacionalizmom zato što je nacionalizam bio povezan s restauracijom kapitalizma, uništavanjem socijalne države i s tendencijom prema mržnji i isključivosti. Smatra se Jugoslavenom, odnosno Južnim Slavenom, prvenstveno zbog jezika koji razumije od Slovenije do Makedonije. “Svakodnevica jednog Srbina ili Hrvata nije drugačija zbog nacionalne pripadnosti, ona je dominantno određena socioekonomskim parametrima”, kaže.
“Posljednjih 20 godina slušamo o etničkom sukobu, ali on se nije izrodio sam po sebi, već je potenciran od političkih elita”, mišljenja je Anđelija Marić iz Inđije koja studira sociologiju u Beogradu i članica je organizacije Marks21. Na kamp je došla preko hora Naša pjesma. Nacionalno se ne identificira jer smatra da se nacija stvara u ratovima i da potpiruje daljnje sukobe. Upravo antifašizam vidi kao način borbe protiv politički motiviranog revizionizma koji je u velikoj mjeri prisutan i u Srbiji i u Bosni i u Hrvatskoj.
I Nemanja Pantović iz Novog Sada, student Fakulteta političkih nauka u Beogradu i član združene akcije Krov nad glavom, deklarira se kao antifašist jer se antifašizam temelji na humanističkim vrijednostima. Nacionalnu identifikaciju ne smatra važnom, niti je ona bila dio njegova odgoja, te se više identificira s regijom u kojoj živi jer je Vojvodina primjer suživota različitih nacija. Nemanja smatra da je nacionalizam 1980-ih upotrijebljen za uništenje socijalizma i ideje zajedništva. “Mislim da je ipak došlo do otrežnjenja većinske populacije jer vidimo da naše nacionalne države ne mogu funkcionisati. Nacionalizam je iscrpljen i više ostaje kao neka avet koja proganja društvo”, zaključuje.
“Nacionalni identitet jeste dio našeg identiteta, samo je pitanje koliko mi biramo da se poistovjećujemo s onim što predstavlja dominantni diskurs nacionalnog identiteta”, smatra Jelena Bogdanović iz Vranja koja studira sociologiju i članica je hora Naša pjesma i organizacije Marks21. Isto tako, smatra da se radni ljudi ne trebaju vezati toliko uz svoju naciju koliko uz svoju poziciju u društvu.
“Ako moram operativno odabrati etnički identitet, onda je to jugoslavenski. Ja sam iz mješovitog braka, moj otac je Slovenac. U mojoj familiji govorilo se različitim jezicima i moja obitelj danas živi u različitim republikama”, objašnjava pisac Marko Pogačar iz Splita. U Antifa-kamp došao je preko MAZ-a. Smatra da je dobro što se kamp održava u Srbu, gdje su posljedice rata vidljive na svakom koraku. “Sada je Srb potpuno devastiran, a nekada je imao oko 2000 zaposlenih”, govori Pogačar koji pod antifašizmom podrazumijeva zajedništvo i inkluzivnu socioekonomsku politiku. “Dominantni ideološki diskursi institucionalno se provode na svim razinama. Tu se radi o pesimizmu razuma i optimizmu volje, ali to ne znači da treba odustati od otpora. Izlazak iz nametnutih etnonacionalističkih i općenito radikalno identitetskih matrica nužan je. Zato je potrebno vratiti ideju klasne solidarnosti i skrenuti pažnju na realne probleme s kojima se susreću mladi ljudi s obje strane granice”, zaključuje Marko.
“U svakom društvu ima mnoštvo kolektivnog sjećanja čiji su nosioci društvene grupe, pri čemu je najutjecajniji oblik nacionalno, odnosno zvanično političko sjećanje. Ta se vrsta sjećanja operacionalizira na razne načine i zato je ključna za konstrukciju nacionalnog identiteta”, objašnjava Marijana Stojčić, sociologinja iz Centra za primenjenu istoriju iz Beograda. Na kampu je održala radionicu o kulturi sjećanja. Pritom naglašava da je svaka kultura sjećanja selektivna i tendenciozna te da kao takva služi manipulaciji.
“Identitet je vrlo zloupotrebljen pojam. Lažna je ideja da sami biramo svoj identitet. Identiteti funkcionišu kroz procese kategorizacije, koji se uvijek provode s pozicije moći”, smatra Srđan Atanasovski iz Beograda, član hora Naša pjesma i organizacije Marks21. “Srbi koji su poubijani na području Like nisu se identifikovali kao Srbi, nego su ih ustaše kategorizovali kao Srbe”, pojašnjava i naglašava važnost borbe protiv tih procesa kategorizacije, odnosno moćnika koji ih sprovode.
Svi ovi mladi ljudi primjer su uspješnog otpora negativnim trendovima današnjice. Mate Parlov, po mnogim anketama najbolji hrvatski sportaš svih vremena, izjavio je: “Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak… Upoznao sam svijet i ne mogu biti ništa drugo doli kozmopolit.”
Naslovna fotografija: Nenad Jovanović
