U nedjelju, 1. oktobra, kako je već izvjestio P-portal, u Šibeniku je za novog episkopa dalmatinskog rukopoložen iguman manastira Krka, Nikodim Kosović. 36-godišnji Zadranin prvi je Dalmatinac na čelu Eparhije dalmatinske nakon 106. godina. Naslijedio je vladiku Fotija koji je premješten u eparhiju zvorničko-tuzlansku.

Gospodin Nikodim tako postaje najmlađi vladika Srpske Pravoslavne Crkve s ogromnim teretom na plećima: obnoviti ono što je „uništila sila zla“, kako je rečeno na liturgiji, vratiti vjeru preostalog naroda, zaustaviti one posljednje koje razmišljaju o odlasku.

Užasan je to pritisak. Kako sam se vozio u subotu prije svečanosti do manastira Krke (gdje sam nazočio činu prihvaćanja službe episkopa) prošao sam nekim mjestima koje sam obišao odmah nakon Oluje 1995. i vidio sam rezultat rata, ludila i etničkog čišćenja jer, po Bogu: što je značilo instalirati Hrvate s Kosova u srpske kuće u Kistanjama nego ostvarivati Tuđmanov plan o etničkom čišćenju Dalmacije?

Vladika Nikodim Kosović je nastupio hrabro ali izuzetno realno, što znači skromno, premda je jasno ispružio ruku prijateljstva Hrvatima.

U crkvi sam, dok je trajala tri i polsatna liturgija, stajao nedaleko dvojice Hrvata s posebnom ulogom: bili su to splitsko-makarski nadbiskup i metropolita Marin Barišić i moj bivši kolega sa riječke bogoslovije šibenski biskup Tomislav Rogić. Pažljivo sam ih gledao i mislim da su vrlo sabrano pratili sam čin, dapače, da su bili vrlo koncentrirani i pažljivo registrirali svaku riječ.

Vidio sam to posebno kada je predvoditelj slavlja, patrijarh srpski gospodin Irinej, rekao: „Neka mi oproste nadbiskup i biskup, ali mi očekujemo vašu riječ pomirbe. Ne želimo slušati neke nove prijetnje (što je bila aluzija na još jednu u nizu skandaloznih i ratobornih propovijedi sisačkoga biskupa Vlade Košića izrečena dva dana prije u tom istom Šibeniku u povodu blagdana grada Svetog Mihovila). Bog je u miru i u ljubavi. Prije svega, dajte da zidamo naš suživot“.

Ova kolumna želi svjedočiti, uz to i ostaviti trag jednog prevažnog trenutka koji se dogodio u nedjelju u Šibeniku ali daleko od očiju javnosti. Tiče se ove fundamentalne poruke patrijarha Irineja, vrlo realne, jer se na tjednoj, kadkad i na dvenoj bazi događa šamaranje i vrijeđanje Srba u Hrvatskoj a da katolički biskupi nikako da reagiraju štiteći svoju kršćansku braću i sestre.

Naime, nakon liturgije u jednoj pomoćnoj prostoriji nedaleko od crkve uslijedio je kratak, ali vrlo važan razgovor kojem je svjedočio rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič, koji mi je to imao potrebe ispričati.

Nadbiskup Barišić je pred svima, zahvaljujući se na lijepim trenutcima liturgije i pozdravljajući, kako je rekao, „brata u episkopatu Nikodima“, patrijarhu Irineju rekao otprilike ovako: „Moramo se naći. Mi iz Hrvatske biskupske konferencije i vi iz Svetog sinoda Srpske Pravoslavne Crkve, bez politike, duhovno, i da razgovaramo baš onako kako ste nas zamolili u vašoj besjedi malo prije“. Što je patrijarh Irinej potvrdio.

Jesu li to plodovi rada mješovite Komisije koju ja papa Franjo pokrenuo da se prouči lik i djelo zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca? Je li to pak rastujuća svijest među hrvatskim (nad)biskupima da stvari idu zaista u krivom smjeru i da je (konačno) vrijeme da se razgovara „bez politike“, kao braća u episkopatu, kao nasljednici apostola u sestrinskim crkvama? Je li to pak bila samo Barišićeva kurtoazija?

Sve to može biti, premda prof. Kuzmič kaže da se vidjelo da je taj razgovor, ta interpelacija bila iskrena i da se možebitna protokolarna kurtoazija mogla izraziti na manje obavezujući način.

Cinici bi na ovo rekli da, da tu ima istinske ekumenske želje i nagona da se drugoga prigrli, došli bi u subotu u manastir Krka visovački franjevci zapjevati vladiki Nikodimu, bilo bi drugih manifestacija međusobnog uvažavanja i poštovanja, konačno, brzo bi se dogovorili konkretni projekti.

Bilo bi toga kudikamo više od pristojnog prisustva na važnim liturgijama i, naravno, bilo bi toga u cijeloj zemlji pa ne bi samo Milorad Pupovac ili vladike tražili elektrifikaciju i pitku vodu za srpska sela u toj istoj Nikodimovoj eparhiji nego bi premijeru Plenkoviću tim zahtjevima dolazio šibenski biskup Rogić ili drugi biskupi.

Jer, istina je slijedeća, i to ne kažem ja već to govori sveti papa Ivan Pavao II. pozivajući se pak na apostola Pavla: U Gospodinovoj Crkvi nema više Srba i Hrvata s obzirom da smo svi mi, kako je ponovio Irinej, „ikone Božje“, stvoreni na njegovu sliku i priliku. Pa shodono tome, potrebe jednih su ravne potrebama drugih, i obratno.

Uostalom, to piše u našem ustavu koji ne poznaje ono što imamo u našoj groznoj stvarnosti – građane prvog i drugog reda.

Nadbiskup Marin Barišić je dao do znanja da Irinejeve riječi kazane u liturgiji i Nikodimovo obećanje da će svima služiti i svima pripadati „moraju ostati zapamćene“.

Tko zna, možda se inače politizirani biskupi (dakako da ima i politiziranih episkopa SPC-a) zaista suočavaju s preopterećenom savješću shvaćajući da je potrebno ići u susret drugoga „bez politike“, na polju jedine moguće platforme za dijalog, a to su Evanđelje i ljudska prava. Nitko sretniji od mene ako bude tako.