„Čini se dakle da je, prema Tuđmanu, u ustaškom logoru Jasenovcu moglo biti negdje oko 20 tisuća žrtava, a razliku do službenih 80 tisuća bi mogle činiti žrtve koje su pobili partizani poslije rata do 1948. – dakle barem 3 puta više, tj. oko 60 tisuća! Bilo bi dobro da se to i stručno istraži i potvrdi ili opovrgne, pa ako treba da to učine i međunarodni stručnjaci, te se broj svih žrtava konačno službeno obznani da ne bude stalno nekog licitiranja sa žrtvama jer to nije pošteno ni prema kome tko je tamo stradao, bilo u logoru NDH bilo u poslijeratnom logoru SFRJ. Predložio bih – kad već neki ne žele ići na službenu komemoraciju, da tamo sutra pođu predstavnici hrvatskih domobrana jer mislim da bi oni također trebali položiti vijence za svoje pobijene, kojih je izgleda poslije rata od partizanske ruke palo još puno više negoli u ratu palih žrtava od ustaške…“

Prethodne je riječi objavio sisački biskup Vlado Košić na svom Facebook profilu.

Znam, strašno je to što si ovaj monsinjor dopušta. Ima toga još, znate i sami.

Mogao bih puniti kolumne samo njegovim strašnim citatima. Ali ću navesti za ovu priliku još samo jedan.

Na pitanje novinartke portala Direktno.hr: „Kako komentirate optužbe sisačkog paroha u miru o. Petra Olujića da je 595 ubijenih građana srpske nacionalnosti na području Siska u Domovinskom ratu. Ti podaci su već demantirani, ali zanima nas Vaš stav po tom pitanju? Susreli ste se s njim nakon tih izjava, što Vam je on tom prilikom rekao?“, Košić je odgovorio:
„Mene je jako iznenadio njegov intervju u Večernjem listu od 11. ožujka. Mislio sam do tada da je naša suradnja u Sisku iskrena, dapače smatrao sam da bi mogla biti primjer dobrih odnosa jer upravo imenovani protojerej dolazio je na božićne i uskrsne mise koje sam ja vodio u našu katedralu i tu čestitao našim vjernicima blagdane. Ovakvo iznošenje neprovjerenih i višestruko uvećanih brojeva stradalih ‘srpskih civila’ u Sisku očito je smišljena provokacija koja želi izazvati neke svoje ciljeve. Još ne znam koji su to, ali otkrit će se vjerujem uskoro. To svakako nije pridonijelo atmosferi dijaloga, dapače. Bojim se da se tako samo umnaža nezadovoljstvo i netrpeljivost. Paroh Olujić, kada je poslije toga došao k meni, nije ništa rekao u svezi tih iskaza, dapače ostao je na iznesenim stavovima. Ja sam tek iz emisije Bujica saznao da je on bio član UDBA-e pa mi je sad tek jasno zašto on tako gorljivo brani Jugoslaviju, Tita, bratstvo i jedinstvo. Rekao sam mu da za mene bratstvo, u kojem jedan brat jaši na vratu drugomu, nije evanđelje nego protuevanđelje.“

Prije svega, paroh Olujić ne pretjeruje s brojkom ubijenih u Sisku. Sisak je najveće stratište u Hrvatskoj u Domovinskome ratu (cca 3 x Ovčara!). O umanjivanju žrtava Jasenovca, mislim, ne treba posebno zboriti, ali uskoro ću donijeti nepobitne dokaze da su priče o „komunističkom užasu“ na području ustaškog logora smrti nakon 1945. obične izmišljotine.

Nedavno sam imao prilike dugo razgovarati s bačkim episkopom vladikom dr. Irinejem Bulovićem i dotakli smo se Košićeve „transformacije“. Bulović i drugi pravoslavni koji su poznavali Košića iz studenskih dana, kao profesora na KBF-u u Zagrebu, ali i kao mladoga biskupa, poptuno uvjerenog u ispravnosti ekumenskoga puta, ne mogu sebi pojasniti što se to s njime dogodilo i događa, zašto šeta po skupovima HSP-a i zašto nastupa na desničarskim dernecima kao rock zvijezda, zašto mu je potrebna tolika pažnja ekstremne desnice,…

Ja mislim da je Košić u nekom stanju PTSP-a. Ne zna se nositi s ratnim traumama. Prepušta se predrasudama nacionalista i kao takav nastupa. Štoviše, da ima neku vrstu podvojene ličnosti.

Mislim da ne treba se time opterećivati do te mjere da budemo blokirani. Mislim da treba da se zapitamo što, pak, mi činimo.

Hajde da najprije, ako nas smeta takvo desničarenje, odgovorimo na pitanje – što je i čemu služi ljevica?

Znam dobro što ću sada reći jer živim u braku s Njemicom. Naime, ima pitanja koja može postaviti samo Njemac. Kada je u julu 2015. Airbus A-330 Alitalije poletio iz Asuncióna za Rim, Papa je, kao što je uobičajeno, otišao u susret novinarima na obavezno jednosatno ispitivanje o važnim ili manje uočenim segmentima prethodnoga pastoralnog putovanja (Ekvador–Bolivija–Paragvaj). Svašta je upitan i, kako je bio umoran, Franjo nije kazao ništa što bi sutradan završilo na naslovnicama.

Međutim, pri kraju susreta, njemački ga je kolega pitao otprilike ovako: Slušali smo puno poruka podrške siromašnima, i to ne samo ovih dana. Uputili ste i mnoge jake poruke upućene moćnicima i bogatima. Ali se jako malo ili vrlo slabo obraćate ljudima srednje klase, ljudima koji rade, plaćaju poreze, stvaraju koheziju društva… Kada biste i njima poželjeli nešto poručiti, što biste im rekli?

Papa Bergoglio je zastao, razmišljao i rekao, poprilično sporo: „Puno vam hvala. Vi ste me s pravom ispravili. Vi ste u pravu. Griješim jer o tome ne razmišljam. Moram se time pozabaviti, to je zaista tako. Možda je to tako jer u mnogim dijelovima svijeta srednja klasa nije tako velika s obzirom na to da se svijet polarizira između sve bogatijih i sve siromašnijih ljudi. To me je možda ponijelo da ne vidim situaciju kao vi. Vi ste mi dali važan zadatak. Moram se udubiti u taj dio crkvenog učiteljstva. Iskreno vam se zahvaljujem…“

Slično se i meni dogodilo na večeri kod dragog diplomate. Jedan mi je reformirani (kalvinistički) pastor postavljao pitanja. Bilo mi je, moram priznati, dosadno i naporno, jer je bilo očito da me čovjek ne poznaje niti razumije, pa je pitao meni očite stvari, možda i nevažne, ili se služio predrasudama i poluinformacijama, osim što mi je docirao ili držao propovijed, ali sam ga strpljivo slušao.

U jednom je trenutku razgovor skrenuo na ljevicu i desnicu, odnosno na njegov i moj politički svjetonazor. Rekao je da je ranije bio liberalniji, ali da je sada konzervativac. Ja sam mu pokušao pojasniti u čemu sam ostao liberalom, a u čemu sam ljevičar (točnije bi bilo reći da sam svojevrsni kršćanski socijalist, što je nešto što se ne može priopćiti onima u našim krajevima koji ne poznaju niti razumiju eko-socijalizam i kulturu dobrog življenja koju sam prakticirao i donio sa sobom iz Latinske Amerike).

Elem, kao što je Papa priznao njemačkom novinaru da je pitanje bilo ne samo umjesno već i vrlo dobro postavljeno, tako i ja kažem da mi je razgovor s gospodinom pastorom dao da razmišljam čemu bi trebala služiti ljevica. Jer pastora sam pustio da bulazni o ljevici kao o grupi propalih komunista, dogmatika i ateista. Ipak vas upozoravam da vas neću zadaviti politološkim konstrukcijama, već ću vam ponuditi, nadam se, ležerniju obradu ideje desnice i ljevice iz mog teološkog i povijesnog arsenala. Naime, ljevica se ne podrazumijeva i ona mora uvijek biti iznova protumačena.

Mi se Argentinci, kao i općenito ljudi koji pripadaju španjolskoj kulturi, služimo krilaticom da je dan obećavajući ako ustanemo „na desnu nogu“, odnosno da će biti loš ako smo se digli „na lijevu“. U Bibliji i Crkvi, znamo, blagoslivlja se desnom rukom. „Pravednici će se nalaziti Bogu s desna, a prokletnici s lijeva“ (Mt 16). Ali, avaj, srce nam je smješteno malo ljevije od središta prsišta, a srce popularno smatramo motorom života i lijepih emocija.
Zanimljivo je da se od davnina sve što je dobro pripisuje desnoj strani, a lošije lijevoj. U egipatskom starom jeziku ulaziti znači ići na desnu stranu, dok se izlazi s lijeve. Pitagora je ljude prisiljavao kročiti u hram desnom nogom. Za Pindara je desnica označavala mudrost i lukavost.

U našem postmodernom svijetu se jako puno raspravlja o značenju ljevice i desnice (i odmah da raščistimo dilemu: u Hrvatskoj nema ni jednoga ni drugoga), osobito nakon pogoršanja surovog kapitalizma, pada komunizma i katastrofe socijalističkih populizama koji su, kao i u nas, kliznuli u državni fašizam.

Istovremeno, psiholozi, antropolozi, sociolozi, lingvisti i drugi nastavljaju, a da nam nisu pojasnili zašto oduvijek postoji poistovjećivanje desnice s budućnošću, legitimnošću, životom kao takvim, dok je lijevo sinonimom za prošlost, za nesreću, za represiju, pa i za samu smrt.

Biblija, pa s njom i sva judaistička kultura, veliča desnicu. Biblijski su citati vrlo brojni i neću ih ovdje iznositi, osim, na primjer, ovog: „Srce mudraca vodi desnim putem dok srce nerazboritoga čovjeka vodi lijevo“ (Prop 10, 2). U rabinskoj tradiciji tamu je Bog stvorio lijevom rukom, dok je svjetlo stvorio desnom. Na hebrejskom, kao i na arapskim i drugim pismima, čita se s desna na lijevo.

Evanđelja nas podsjećaju da je dobar lopov visio desno od Krista, dok je zločesti umirao s lijeva. U većem dijelu kršćanske ikonografije Kristova mrtva glava visi na desnu stranu, rijetko na lijevu. Kada su se apostoli žalili da nisu ništa ulovili nakon duga ribarenja, Isus im je rekao da je to zato što su mreže na lijevoj strani čamca: „Bacite ih na desnu stranu“ (Iv 21). Znamo, mreže su pucale od silnoga ulova.

Dante će u Božanskoj komediji raj smjestiti desno, a pakao lijevo, itd. Jedino od svega što sam pročitao, a drži vodu, jest tumačenje povjesničara i antropologa da se vjerovalo da Sunce raste s desna donoseći život i svjetlo, te da se zaklanja lijevo uzrokujući tamu i smrt.

Nakon Francuske revolucije pojmovi se mijenjaju i dobivaju političku konotaciju: plemenitaši su sjedili desno od kralja, a radikali lijevo. I u svim većim i pažljivo pripremljenim večerama i gozbama najvažniji gost će sjesti desno od domaćina. Zanimljivo, čak su i marksisti pozdravljali stisnutom desnom pesnicom. Nikada lijevom rukom.
Nakon ruske revolucije (1917.) socijalna ljevica se poistovjećuje s pravdom i slobodom, staje na stranu slabijih i marginaliziranih i vodi borbu protiv kapitalista kako bi radnička klasa dobila na značaju i moći. Desnica postaje sinonim za egoizam i za ekskluziju većeg broja građana.

Danas, i tu stižemo do naše teme, ljevica je razočarana, pa se politika odlučuje prići sve bliže centru. Ljevica je postala buržoaska, usvojila je praksu desnice, izgubila je etičko djevičanstvo. Bilo je tako u Italiji, gdje smo imali respektabilnu komunističku stranku, biva to i u Brazilu, gdje razočarana omladina masovno napušta socijaliste.

Mnogi se pitaju – služi li danas ljevica još ičemu?!

Milanović je, primjerice, govorio da je reformirani ljevičar, kalvinist; bivši premijer se, dakle, pozivao na najstrožu radnu etiku protestantizma, a nije se ubijao baš od posla, pak je trošio u najskupljim austrijskim skijalištima!
Danas, kada su obrana ljudskih prava i prava radnika tema ne samo ljevice i kada smo vidjeli da socijaldemokracija paktira s ratnim zločincima, živimo vrijeme koje traži nova i kreativna rješenja kako bismo pobjegli od starih shema.
Kada ljevica, međutim, zaboravlja da treba koristiti srce da bi obranila prava najunesrećenijih, već bira suučesništvo krupnog kapitala, luksuz milijardera iliti tajkuna, postoji opasnost da i oni na ljevici budu kušani, kao u stara vremena, da se vjeruje kako dobro uvijek dolazi s desna i kako je lijevo izdaja.

Dopadaju mi se zgode kada mi netko prljave desne ruke, prljave, dakako, od posla, pruža lijevu i kaže: „Dajem vam ruku od srca“.

Je li istina da su sreća i efikasnost prerogativi desnice? Srećom, na to se u Hrvatskoj još ne može odgovoriti.
Što bi značilo da oni koji se smatraju lijevo od HNS-a, da tu stvar negdje pozicioniramo, imaju prilike pokazati na čemu smo mi zaista, što želimo i što nam je činiti.

Kada na to odgovorimo imat ćemo potpuni legitimitet da analiziramo Košićev PTSP.