Svake godine, pa i ove, 31. marta obilježava se godišnjica akcije „Plitvice“ odnosno tzv. Krvavog Uskrsa i pogibije (tzv.) prvog hrvatskog redarstvenika u Domovinskom ratu. Kazat će se opet, kao i ranije, da se na tom mjestu i drugima koji su simbol Domovinskog rata može s ponosom reći da je Hrvatska napravila još jedan korak prema onoj Hrvatskoj koju je vidio Josip Jović i drugi hrvatski branitelji.
Josip Jović poginuo je 31. marta 1991. tijekom akcije „Plitvice“ kada su pripadnici hrvatskog MUP-a ponovno uspostavili policijsku postaju na Plitvičkim Jezerima, koju su nekoliko dana ranije zauzeli pripadnici pobunjeničkih snaga. U sukobu s paravojnim srpskim snagama još devet pripadnika Specijalne policije bilo je ranjeno.
„Takozvani“ prvi hrvatski redarstvenik… Zašto takozvani? Zašto predstavnici hrvatske vlasti, od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na niže smatraju nečasnim ili neadekvatnim da prvi pali hrvatski redarstvenik bude pripadnik MUP-a RH Goran Alavanja? Zašto šire netočnosti o Domovinskom ratu kada znamo da Josip Jović nije prvi hrvatski policajac koji je poginuo u posljednjem ratu? Ili ovako: može li Srbin biti hrvatski mučenik?
Nipošto ne želeći umanjiti žrtvu redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama u tzv. akciji „Krvavi Uskrs“ 1991., upućujem na svjedočanstvo prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske Josipa Boljkovca „Istina mora izaći van…“ (Golden marketing, Zagreb, 2009., str. 233), koji tvrdi da je prvi ubijeni hrvatski redarstvenik, još u jeseni 1990., bio policajac Goran Alavanja (iz Donjeg Karina), Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci (inače, tzv. Martićevci) kod Obrovca.
O tome postoje živi svjedoci iz patrole na koju je zapucano i u kojoj je preminuo policajac Alavanja. O tome sam pisao u nekoliko navrata, a oni kojima je stalo od istine poštivat će je i, shodno tome, bit će ponosni na policajca Alavanju, baš kao što poštuju spomen na policajca Jovića. Ne treba to zanemarivati jer, eto, nekima više odgovara da prva žrtva MUP-a bude hrvatske, a ne srpske nacionalnosti.
Meni će se možda na ovo replicirati da se u jeseni 1990. još nismo nalazili u Domovinskom ratu. Ako, slučajno, tako mislite, odgovaram: to je netočno! Domovinski rat je rezultat jedne puzajuće agresije koja se počela odmotavati i realizirati još od famoznog govora Slobodana Miloševića na Kosovu 1989. Za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povijesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat „počinje s tzv. Balvan revolucijom u augustu 1990.“
Prvi oružani napad je registriran u listopadu 1990. blizu Obrovca, kada su Martićevci otvorili vatru na kamion splitskih registracija. Nije bilo žrtrava. Od tada se postavljaju noćne patrole pod ingerencijom ministra Boljkovca. Martićevci su tražili ubojstvo Srbina, po mogućnosti pripadnika MUP-a, da forsiraju izlazak Srba iz redova MUP-a kako bi se ojačala pobuna.
Ponavljam: svaka čast poginulom Josipu Joviću. Ali taj čovjek, osim što je, tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac („Feral tribune“, 26. srpnja 2007.)., dobio metak u leđa iz hrvatske puške, nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani. Moramo biti precizni jer je to osjetljivo pitanje. Josip Jović je poginuo od singapurskog metka iz američke pumparice, dakle, iz puške kakvu su imali hrvatski policajci.
Boljkovac kaže: „Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom. Plan je bio provesti akciju kojom bismo spriječili da nas pobunjenici presijeku popola. Nažalost, autobus u kojemu je bio Ljubo Ćesić Rojs se pokvario“.
Rojs je kasnije, iako je mimo zapovjedi ušao u opasnu zonu riskirajući život policajaca, zbog čega ga je Boljkovac želio kazniti, promoviran preko noći u čin generala, iako je uvijek bio i ostao, što se posebno vidjelo dok je nastupao kao cirkusant u hrvatskom parlamentu, politička mona opće prakse (u BiH osumnjičen i za ratne zločine).
No, nastavlja Boljkovac: „Dio snaga stigao je prekasno i u magli su se jednostavno pomiješali s pobunjenicima, nije se vidjelo tko na koga puca“. Tog „Krvavog Uskrsa“ 1991. je na Plitvicama zaista bila jako gusta magla.
Dakle, kako svjedoči bivši ministar, prvi čovjek u odori hrvatskog policajca kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ubijen je 17. oktobra 1990. godine kod Obrovca. Ali ga se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat.
Šokantne su, dakle, činjenice o Domovinskome ratu. Taj rat valja osloboditi od onih koji ga iskrivljuju. Bilo bi važno, barem za početak, kazati kada je počeo Domovinski rat i u kojim okolnostima, jer nije točno da je započeo tzv. „Krvavim Uskrsom“, 31. marta 1991. u Nacionalnom parku Plitvička jezera.
Dakle, nije točno da je policajac Josip Jović, kako ponavljaju svi, prva žrtva Domovinskoga rata. Po gotovo nisu u pravu oni koji falsificiraju ulogu Franje Tuđmana u tome ratu. Jer, ako ćemo o činjenicama, oni govore da akciju kod Plitvičkih jezera nije naredio Franjo Tuđman. Njemu to nije odgovaralo, jer su se tada, u ožujku 1991., u Karađorđevu s Miloševićem, a na račun teritorija Bosne i Hercegovine, dogovorile okvirne granice „Velike Srbije“ i „Velike Hrvatske“. Akciju, treba to znati, naredio je tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac.
Boljkovac je, svojom odlučnošću od početka tzv. balvan revolucije, zajedno s ministrom i generalom Martinom Špegeljom, prvi veliki strateg Domovinskoga rata.
On, Josip Boljkovac, i tadašnji zapovjednik Pete vojne oblasti JNA, slovenski general pukovnik Konrad Kolšak (vidjeti Kolšekov intervju u „Globusu“ od 3. svibnja. 2002.), najzaslužniji su da Hrvatska nije presječena od strane Martićevaca, što je spriječeno upravo akcijom kod Plitvičkih jezera (ne zaboravimo da je Vojislav Šešelj tada već bio u Korenici). Zaslužni su, dakako, i drugi generali JNA, od zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, generala pukovnika Antuna Tusa, na dalje. O tome se može više pročitati u Boljkovćevim memoarima.
Ako je rat počeo napadom srpskih terorista na hrvatsku policiju, onda je Domovinski rat počeo u dva sata iza ponoći, 17. listopada 1990., kada su Martićevci zapucali na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca. Točno su znali da su policajci u parkiranom patrolnom vozilu – Srbi. I zato je taj napad višestruko značajan.
Poginuo je, još jednom, hrvatski policajac Goran Alavanja, 22-godišnji mladić iz mjesta Donji Karin, koji je dobio šest metaka u prsa (bio je za volanom patrolnog auta). Teško je ranjen policajac Stevan Bukarica iz mjesta Ceranje. Neozljeđen je prošao policajac Jovo Graovac iz Brguda.
Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne američke automatske puške uvezene iz Singapura, kakvih je imala hrvatska policija. Nacionalna pripadnost prvog palog redarstvenika trebala bi biti nebitna, iako to nije nevažno za povjesničare, jer je on bio pripadnik MUP-a RH i, kao takav, pao za slobodu Hrvatske.
Zašto ovo pišem? Mene ne zanimaju mitomani. To je poznata stvar. Neka nastave svoje male šovinističke projekte. Jesam li šokantan? Ne, šokantne su činjenice kojima hrvatska politika neće pogledati u oči.
Ja se, da završim, ponosim svakim Srbinom koji je branio Hrvatsku, a naročito onima koji su pali za našu domovinu. Policajac Goran Alavanja je bio prvi među njima. I prvi uopće pali policajac u Domovinskome ratu!
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.
