Književno-informativna sekcija karlovačkog pododbora SKD Prosvjeta i Gradsko VSNM Karlovca organizirali su književnu večer krajem novembra na kojoj je promovirana i predstavljena knjiga „(H)istorija osušene zbilje“ Nikole Kopca. Podnaslov knjige „Trajanje jednog nestajanja“, kako je rečeno, mogao je glasiti i „Nestajanje jednog trajanja“. Autor Nikola Kobac, inženjer građevine, porijeklom je iz sela Trepča kod Vrginmosta s trenutnom adresom u Banja Luci. Nakon prethodne dvije knjige, koje su zbirke pjesama, ovdje je riječ o “mješavini” pjesama, autorovih proznih radova, anegdota i pošalica s Korduna, ali je opisano i istorijsko iskustvo Kordunaša i Korduna od 1990., preko Oluje do današnjih dana. Recenzenti knjige su Janko Velimirović, Mile Dakić i Svetozar Livada.

– Riječ je o prirodno vrlo nadarenom čovjeku, pjesniku i pripovjedaču, sanjalici i lutalici koji piše srcem i koji duboko osjeća dušu svog naroda. Sve je impresivno, od naslova pa do niza izvanrednih metafora i misli od kojih se čovjek ne može odvojiti. Sama sintagma “osušena zbilja” jako puno govori jer asocira na osušenu granu u kojoj više nema sokova, a to je upravo Kordun koji je postao zemlja bez ljudi kako glasi i naslov filma koji se snima u Banja Luci. I sam autor konstatira da “u ovoj knjizi mrtvi žive, a živi su negdje otišli” – govori profesor Dragan Grubješić, voditelj Književno-informativne sekcije karlovačkog pododbora Prosvjete, nakon što je brojne goste iz Zagreba, Karlovca i gotovo cijelog Korduna pozdravio predsjednik pododbora Milan Lapčić.

– Knjiga je prije promovirana u Plaškom, Beogradu i Banja Luci, a radi se o svojevrsnim rekonstrukcijama događaja od devedesetih kako ih je autor vidio. U selu Trepča 1931. su bila 234 stanovnika, dok ih je po popisu 2011. samo troje i to u poznim godinama – kazao je recenzent Janko Velimirović.

Vlado Gabrić je istaknuo da autor piše o ljudima i običajima Korduna, da sa njima liježe i budi se uz uznakaženu Petrovu goru, a i da govori o specifičnom odnosu Kordunaša prema ženama.

Mile Dakić je istaknuo da Kobac piše onako kako njegov narod govori pa će brojne riječi ostati zapisane kako ih je narod koristio i to ne predstavlja grijeh prema gramatici. Dodaje da je to „krik protiv nestajanja srpskog naroda na Kordunu, Baniji i Lici, to je bol za zavičajem ali to odumiranje nije započelo 1990. To su i dobri prilozi za pisanje historije ovih krajeva izrečeni na poetski način“.

Đuro Zatezalo smatra da će knjiga pomoći svakom historičaru da ovjekovječi istinu.

Kobac piše sa dosta cinizma. On žaluje, ali bez mržnje, što se sve događalo našim ljudima bez razloga. Došlo je do debakla morala pa što ne učini kapital čini oružje i NATO. Mi propadamo biološki, a to se nažalost slavi. O svemu se brine osim o čovjeku i to je Nikola lijepo oslikao. Drskost je pretvorila političare u kanibale. Predstavljen je život onako kako ga živimo i zato je ova knjiga duhovna gozba – kazao je Svetozar Livada.

Moje selo Trepča opisano u ovoj knjizi je nestalo, ostali su neubrani kuruzi, ostale su naše jeseni, ostale su popaljene kuće, a mi, kao listovi perušine, nošeni sudbinom vjetra raštrkani po ovom nemilosrdnom, opasnom, ružnom i opakom svijetu dozivamo se plačući ili pravdu tražimo svađajući se. Knjiga nije pisana ni na hrvatskom ni na srpskom jeziku. Pisana je mojim, onim jedinim jezikom koji najbolje znam i razumijem, jezikom sa kojim sam progovorio, jezikom kojim divanim. Ključ međusobnog razumijevanja nije ni u Londonu, ni u Moskvi, nije ni u Briselu, ni u Beogradu, on je među nama. Koliko u Vrginmostu toliko i u Varaždinu, koliko u Benkovcu toliko i u Bedekovčini. A najviše u Zagrebu. Što će pusta srpska zemlja hrvatskoj državi, što će Kordun bez pusta naroda? Samo istina i iskreni stisak ruke je put u trajno pomirenje hrvatskog i srpskog naroda. Dušebrižnici nam nisu potrebni, do danas i uvijek nas svađaše – zaključio je autor Kobac na kraju karlovačke promocije.

U nastavku pročitajte što je u razgovoru za P-portal rekao Nikola Kobac.

Kako ste i zašto došli – dospjeli u Banja Luku?

Otišao sam sa Olujom, povukao se najprije u Sremsku Mitrovicu, pa u Beograd, Kruševac, Podgoricu-Titograd, Nikšić i konačno se skrasio u Banja Luci jer nam je tamošnje stanovništvo najbliže po mnogo čemu, to su kao i mi pravi Krajišnici. U Banja Luci radim i vodim dio radova na izgradnji autoputa Banja Luka-Doboj za poduzeće Integral.

Šta sadrži Vaš književni rad?

Ovo je moja treća knjiga. Prve dvije su bile zbirke poezije gdje pjevam o svom rodnom kraju i zavičaju. Knjiga koju smo večeras promovirali, a ona neće biti poslednja, jeste kombinacija poezije, istorije, dogodivština, priča, anegdota i sudbine koja je zadesila naš kraj, naš Kordun i naš narod.

Otkud ideja za knjigu?

Ja sam oduvijek pisao, skoro otkad znam za sebe, samo nikada ništa nisam objavljivao. Za vrijeme socijalizma u Jugoslaviji i Hrvatskoj sam pisao niz pisama raznim republičkim i državnim ministrima, ne poslovna pisma, već neku vrstu otvorenih pisama. Pisanje je kod mene uvijek bilo prisutno, a više je zanimljivo otkud ideja da sve što pišem počnem i objavljivati.

Koji je onda bio neposredni povod za ovu treću knjigu?

Namjera ove knjige je da se sačuva za historiju, za sjećanje i za budućnost, da se znade da je Hrvatska ostala bez velikog broja Srba koji su uvijek bili među najboljima i najumnijima, najbogatijim i najvrednijim stanovnicima ovih prostora. Vidio sam brojne tragedije naših ljudi i namjera mi je bila da sve to što se desilo otkinem od zaborava, da to ostane kao svjedočanstvo tog vremena.

Kroz što su to prošli Srbi?

Srbi iz Hrvatske su bili moneta za podkusurivanje u svim politikama. Za sudbinu našeg naroda manje krivim hrvatsku od srpske politike. Ja sam uvjeren, i o tome i pišem u ovoj knjizi, da nas je Srbija gurnula u rat i onda nas ostavila na cjedilu. To je jedna stvar, ali je isto tako istina da je bilo vrlo mnogo razloga da se Srbi pobune u Hrvatskoj i da je ne prihvate onakvu kakva je ustanovljena početkom devedesetih. Najbolji primjer je pismo: mi ovdje nikada nismo javno i službeno pisali ćirilicu, pa su nam je zabranili. Zašto? Upravo kada se nešto brani onda se to želi raditi. Da su ostavili pismo i jezik i prije stečena prava nitko se ne bi pobunio. Išlo se politikom tuk na utuk! Progovorila je hrvatska mržnja prema Srbima, a srpska politika nije imala adekvatan odgovor na to.

Koji su Vam planovi?

Najprije da dođem do penzije. Fale mi još tri godine. Onda ću imati više vremena za pisanje. Imam dosta pripremljenih rukopisa, i gotovih i poluzavršenih, i nadam se da ću ih uspjeti objaviti. Ovdje u Hrvatskoj imam djedovinu i vlasnik sam deset hektara zemlje, stan mi je otet kao i svim drugim Srbima iz Krajine i ne znam da li ću se vratiti u rodni kraj ili ću biti i ovdje i u Srpskoj. Tražio sam da država zbrine krave, kokoši i ostalu stoku, a da mene smjeste da mogu živjeti. Tražio sam i da me proglase konjem pa da me vrate u Hrvatsku kao što su učinili sa konjima lipicancima koje su vratili i smjestili, dok su na ljude valjda zaboravili. Krenuo sam sa traženjem prava i stana, ali kada sam vidio kako se na nama iživljavaju, kako sve traje u nedogled, kako uvijek traže neki novi dokument – naprosto sam od svega odustao.

Koji biste dio iz knjige istaknuli? Ima dosta anegdota i pošalica?

Svakome će za oko zapeti moji zapisi iz 1995. Osjetilo se i osjetio sam što će se desiti Srbima u Krajini. Nešto od toga sam i objavio u Srpskom glasu. Knjiga završava besjedama i Slobodana Jovanovića, Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića koje ja na svoj način komentarišem i prepoznajem krivca za našu sudbinu. Čini mi se da je, kako je i pokojni Josip Boljkovac govorio, sve unaprijed bilo dogovoreno. To je ona poznata Tuđmanova salveta…

Tijesna veza sa Karlovcem?

Karlovac je uvijek bio „glavni grad“ Korduna i Kordunaša. Ta veza je trajna i čvrsta i nikada nije pukla usprkos brojnim teškim trenucima. Tu sam služio i JNA u inženjeriji na Mekušju. Pucanje po Karlovcu u ratu sam teško proživljavao uvijek se pitajući gdje je, šta i zašto u gradu i moje mladosti neka granata uništila.

Kakvu budućnost ovih krajeva vidite?

Kako sada stvari stoje, ne vidim je. Ako ponovo ne sjednemo za stol i ne dogovorimo se – nemamo budućnosti, ni mi ni oni, zapravo nitko sa prostora Jugoslavije. Moguća su i daljnja cijepanja sadašnjih država kao i da puste teritorije prepustimo divljim svinjama i ostalim zvijerima koje i sada kontroliraju dobar dio područja gdje nema ljudi – zaključio je Nikola Kobac.