U zemlji u kojoj se prije 160 godina rodio Nikola Tesla mnogi njegovi sunarodnjaci ni danas, u 21. vijeku, još nemaju struju. Takav je slučaj sa seocetom Gornjim Polojem nadomak Perjasice u općini Barilović na Kordunu. Perjasica je od Karlovca udaljena 32 kilometra, a do Poloja je još pet kilometara makadamskog puta, koji se zimi rijetko čisti od snijega, dok je u jesen ili proljeće njime teško proći automobilom jer bujice odnesu i ono malo pijeska kojim je nasuta bijela cesta.

U Gornjem Poloju na kućnom broju 11 živi Nikola Miletić. Rodom je iz Novog Sela Perjasičkog podno Perjasičke kose, od Poloja udaljenog dva-tri kilometara, ali to naselje odavno više ne postoji. Kao srednjoškolac Nikola je otišao u Rijeku. Tamo je završio stolarski zanat, radio gotovo 40 godina, oženio se, sagradio kuću koju je nakon umirovljenja ostavio djeci. Kada je 2008. godine otišao u invalidsku penziju, vratio se u zavičaj. Odazvao se neodoljivom zovu rodnog kraja i kupio devastiranu kućicu od pedesetak kvadrata. Prethodni vlasnici su u Oluji otjerani u Srbiju. Nikola je obnovio krov, stolariju i osposobio kućicu za stanovanje. Platio je sve potrebne dadžbine i sa suprugom se preselio u Gornji Poloj. Nije rodno mjesto, ali je blizu…

Od tada pa do danas, dakle gotovo devet godina, Nikola je bez struje. U međuvremenu je nabavio agregat, ali on nema dovoljnu snagu za bušilice, štemalice, aparat za varenje i ostalo što mu je neophodno za razne popravke u kući i oko nje. Česti kvarovi i velika potrošnja goriva natjerali su ga da odustane od agregata. Onda je nabavio tri solarne ploče, no ni to se nije pokazalo korisnim i efikasnim. Agregat i solarne ploče nisu bili dovoljni čak ni za najmanji frižider – dostajali su samo za rasvjetu. Onda mu se pokvarila jedna solarna ploča, pa baterija za akumuliranje struje. Solarne ploče su bile od koristi u ljetno vrijeme, dok zimi, kada zapadne snijeg i kada nema sunca, od njih nema neke velike koristi. Danas radi samo jedna solarna ploča koja daje struju dovoljnu za dvije štedne spiralne žarulje, koje mu osvjetljavaju tek toliko da se može kretati po sobi, a da ne zapne za skromni namještaj. Kuha na plinskom rešou ili na peći na drva i to je sve što ima od kućanskih aparata. Frižider i škrinju za zamrzavanje nema, nema ni televizor, tranzistor mu radi na baterije, a sluša samo vijesti jer i baterije dosta koštaju, a brzo se troše. Grije se na drva.

– Višak hrane ljeti nemam gdje spremiti. Da bih napunio mobitel moram ići automobilom nekoliko kilometara do prvog komšije koji ima struju. Od hrane kupujem samo konzerve, mesne nareske… Meso i mliječni proizvodi za mene su nepoznanica. Perem se u lavoru, a vodu grijem na peći. Veš perem samo da neutraliziram znoj. Bez auta sam paraliziran. Zimi se cesta slabo čisti. Ne tražim ja ništa za badava. Neka HEP dovede struju na cestu, a ja ću platiti priključak. Nisam ovdje samo ja bez struje, ima tu sedam-osam porodica, a neke od njih na struju čekaju desetak i više godina. Tu su Dušan Vidović, Stojan Vuletić, Saša Prđun, Dragan Žrvnar i drugi. A prije rata su svi imali struju – priča Nikola Miletić.

Za pomoć se obraćao općini Barilović, dugoreškoj i karlovačkoj Elektri, ali je odgovor uvijek bio negativan. Nekada otvoreno neprijateljski i diskriminirajući, iako je cijelo vrijeme rata Nikola bio u Rijeci i nikakva mu se “neprijateljska djelatnost” ne može staviti na teret. Ovaj kraj je struju imao i za vrijeme Krajine, sve do Oluje.

– Najprije nam je rečeno da Elektra navodno nema novca. Onda je došla, naravno usmena i neslužbena, ponuda da uzmemo izuzetno jaku struju kako bi se njima isplatilo vući mrežu. A meni treba normalna trofazna struja jer nemam industrijski pogon nego kuću za stanovanje. Upućivali su nas na Šumariju koja je iznajmila neke prostore lovcima, ali ni oni nemaju interesa. Srpsko narodno vijeće nam je željelo pomoći, ali su i njih htjeli prevariti. Nama su rekli jednu cijenu, a SNV-u su poslali puno skuplju ponudu. Također su nam govorili da nam ovaj problem riješi naša srpska stranka. Ne znam što da radim i kome da se obratim za pomoć kako bismo konačno dobili struju – kaže Nikola.

Srpsko manjinsko vijeće u općini Barilović također je poduzimalo određene radnje, ali bez uspjeha.

– Tri puta smo slali dopise Elektri kako bi se riješio ovaj problem, ali nikada nismo dobili odgovor, što dovoljno govori koliko nas ignoriraju i omalovažavaju. Da im i vi novinari sada pošaljete upit rekli bi da nema novca i tu priča završava. Slično je bilo i s ostalim srpskim naseljima u našoj općini, ali smo to nakon višegodišnjeg truda nekako uspjeli riješiti. Ostao nam je samo problem struje u mjesnom odboru Perjasica. Ne mogu ništa drugo reći nego da se radi o čistoj diskriminaciji, da ne upotrijebim koju težu kvalifikaciju. Želi se spriječiti mogući povratak ljudi, jer kako danas živjeti bez struje – kaže Milosav Kuljanin, predsjednik srpskog manjinskog vijeća u općini Barilović.

– Tako ja u trgovini u Generalskom Stolu kupujem svijeće da mi osvijetle mračne i teške noći, a prodavačica mi donese lampione. Meni ne trebaju lampioni već svijeće jer nemam struje, kažem joj. Na to će ona: Pa gdje vi to živite? Samo 16 kilometara od vas, kažem joj. Žena nije mogla vjerovati. Ne osjećam se kao građanin drugog, nego trećeg, četvrtog ili petog reda – rezignirano govori Nikola Miletić.

I što reći na kraju: ako je ponavljanje majka učenja, kako kaže stara latinska poslovica, onda bismo mi mogli reći da je upornost majka ostvarenja postavljenog cilja, ma koliko se on činio dalek…