Iz splitske udruge Mi, koja je sa svojim projektima deceniju i više prisutna na područjima posebne državne skrbi (PPDS), nastalo je poduzeće Zelena mreža, koje na tim prostorima pokušava pokrenuti socijalno poduzetništvo, novi vid organiziranja i ostvarivanja razvoja.
Da nije lako i da praksa i život nisu ni blizu onome što piše na papiru, pokazuje i njihovo iskustvo, koje nam je prezentirala direktorica Zelene mreže Nives Ivelja.
Otkud interes za PPDS?
Naš interes za PPDS zasniva se na profesionalnoj odgovornosti da kao psiholozi doprinesemo smanjenju posljedica traume i unapređenju komunikacije unutar zajednica i između područja koja su neposredno bila pogođena ratnim sukobima i ostalim dijelovima društva. Iskustva nam govore da su psihosocijalne teme direktno povezane s ekonomskim aspektima razvoja zajednice.
Važnost neformalnih vođa
Na koji način?
Ljudi s teškim iskustvima ne pronalaze energiju za pokretanje nečeg novog, izgube samopouzdanje, osjećaju se bez snage, energije. Više se bave tim svojim doživljajem nego mogućnošću da naprave nešto bolje. Za odnose unutar zajednice bolje je ako postoji pozitivna klima gdje su ljudi jedni drugima podrška, nego da postoje napetosti između različitih grupa, raznih iskustava, doživljaja koji ih razdvajaju, pri čemu oni ne koriste svoje resurse, ne povezuju se i ništa ne započinju. U tim konfliktima rijetko se vodi računa o onome što je izvan tog njihovog svijeta, ne prate se stvarni događaji i pomalo se živi u imaginarnom svijetu. Takva zajednica je neprivlačna za mlade ljude, ona je besperspektivna, dolazi do odlijevanja postojećeg kvalitetnog kadra, odlaze oni koji bi mogli nešto napraviti. To je plodno tlo za razne oblike politiziranja i manipulacije. Kada dođete izvana i vidite što se događa u toj zajednici, čini vam se neprimjerenim da se ljudi sukobljavaju oko tako nevažnih stvari. U moru neprilika i velikih problema, lojalnost nekoj političkoj opciji čini ih još ranjivijim i slabijima nego što bi trebali biti. Ne mogu povezati dvije njive i zasijati nešto što će moći lako plasirati na tržište. Političari nisu dovoljno obzirni prema tim ranjivim sredinama. Trebali bi prema njima nastupati puno pažljivije i pokušati ih poticati na suradnju i razvoj zajednice, a ne rasplamsavati borbe za društvene pozicije – za mjesto u vijeću ili plaćeno mjesto u državnim službama.
Kako biste, nakon svih tih godina, ocijenili socijalno-ekonomsku situaciju povratničkih sredina?
Povratak je uvijek vezan uz nove zahtjeve, nove prilagodbe, zbog čega se obitelji suočavaju s novim traumama. Njihove zajednice nisu više iste i treba uložiti dosta napora da se uspostave nove socijalne veze. Komunikacija je otežana zbog različitih iskustava, ali i zbog potrebe da se bude lojalan nekoj od grupa ili nekom od dominantnih stavova. Sve se to odvija u okolnostima borbe za preživljavanje. U nekim periodima povratničke zajednice su koristile različite oblike financijske potpore, koje nisu uvijek bile prilagođene potrebama i kapacitetima, tako da je dio investicija ostao neiskorišten. S druge strane, postojeći ljudski resursi nisu na pravi način upotrijebljeni jer se nije dovoljno pažnje posvetilo tzv. neformalnim vođama – ljudima koji su imali i volje i energije za pokretanje života u područjima povratka, a koji uglavnom u takvim sredinama ostaju negdje sa strane. Socioekonomske prilike su prvenstveno određene demografskom slikom. Velik broj zajednica čine ljudi starije dobi koji više nisu radno aktivni, tako da je teško revitalizaciju nasloniti na njihove snage. Ipak, starije osobe su često i umirovljenici, tako da s očuvanim fizičkim snagama i redovitim primanjima mogu predstavljati potporu mlađima u procesu povratka. Postojeće inicijative i okupljeni ljudski i materijalni resursi zaslužuju pažljiviji pristup i stalnu potporu kako bi se održali. Vidjeli smo dosta inicijativa koje su se ugasile jer nisu imale dovoljno dugo potrebnu potporu.
Prisjetimo se, koje su to bile dosadašnje inicijative i oblici financijskih potpora?
Bilo je poticaja i investiranja u razne ženske inicijative, poljoprivredu i poduzetništvo. U prvom redu, kada su se stvarale male zajednice povratnika, bilo je jako važno uspostaviti bilo kakve odnose, investirati u mjesta gdje se može odvijati društveni život u tim sredinama: glasati, okupljati na sprovodima ili povodom neke sretnije okolnosti. Investiralo se u nekim sredinama i u vrtiće. Znalo se dogoditi da je prostor vrtića uređen, ali da zajednica nema dovoljno financijskog kapaciteta da ga održi. Bilo je investicija u projekte obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, zadruga, poticanja ekološke proizvodnje, mogućeg povezivanja i plasiranja eko-proizvoda na tržište, zatim u razvoj malih turističkih sadržaja, brojnih ženskih inicijativa, održavanje tradicijskih zanata, proizvodnje suvenira…
Ništa bez potpora
Koliko je to bilo dovoljno za neki ozbiljniji, održivi razvoj? Koliko su ta ulaganja otvarala put ka fondovima EU-a?
Takve su investicije bile važne za ljude, njihove poglede, kontakte, neki su dobili neki prostor, opremu… Međutim, za nešto što bi bilo trajno i samoodrživo, teško je reći. Pojedine organizacije uspjele su održati taj trajniji kontinuitet i proizvodnju, pomalo se i profesionalizirati, na primjer u pčelarstvu koje se održalo zbog veoma traženih proizvoda. Uspjeli su neki turistički projekti, inicijative mladih, svakako moramo spomenuti i jako uspješne ženske inicijative. Ipak, sve ovisi o nekolicini ljudi. Ako se dogodi neka značajnija promjena, neki problem kod tih ljudi, onda i sama inicijativa nema više dovoljno poleta. Ti programi trebaju se podržavati tokom cijelog svog razvojnog puta, od početka do kraja. Može to biti putem neke savjetodavne službe ili banke koja bi osiguravala mikrokredite koji bi se brzo realizirali, poticali i stimulirali ljude. Više tih uspješnih i održivih udruga uspjelo je ostvariti kontinuitet i sudjelovati na natječajima u predpristupnim fondovima EU-a. Njihove su šanse u natječajima kojima se potiču partnerski projekti, tako da prijavljuju projekte s organizacijama koje imaju više kapaciteta.
Prije rata egzistenciju su na tim područjima, osim poljoprivrede, osiguravali i industrijski pogoni. Može li se PPDS danas razvijati bez tih pogona?
Prva očekivanja nakon povratka bila su da će neka velika snaga, država ili neki moćnik, otvoriti tvornicu, ako ne to, onda da će se zaposliti u lokalnoj administraciji ili u državnoj službi. Uistinu, to očekivanje da ih netko spasi, zaposli i da plaću bila je i prva njihova prepreka, što je u jednu ruku i razumljivo jer danas samostalni poduhvati zahtijevaju puno rizika, a ljudi bez snage i novca nemaju čime riskirati. Ubrzo se zajednica suočava sa spoznajom da to neće biti tako, da se moraju sami snaći i sami vidjeti s čim raspolažu. Prosperitet tih krajeva teško će se ostvariti ako se budemo oslanjali samo na snage ljudi koji su tamo. Treba osigurati trajnije, na period duži od pet godina, različite oblike potpora, različite mehanizme koji će ljudima pomoći da se održe, da postanu samostalni. Potrebno je stvarati kapacitete u području proizvodnje, povezivanja, marketinga, do financijskog poslovanja i pravnih propisa.
Gdje je u takvim okolnostima i poduzetničkoj klimi mjesto Zelenoj mreži?
Rekla bi da smo dobar alat za poticanje razvoja, produžena ruka, spona u kratkom lancu između proizvođača i tržišta, koja se oslanja na brojne ostvarene kontakte i povjerenje. Zelena mreža je poduzeće koje je nastalo iz potrebe da napravimo nešto što može biti samoodrživ i trajni oblik potpore područjima u kojima smo radili, gdje bismo preuzeli dio odgovornosti malih proizvođača da ne moraju sami ulaziti na rizično tržište. Zajednički rad na oživljavanju malih poslova u području poljoprivrede, ženskog poduzetništva i turizma trebao bi, prema našem mišljenju, stvoriti veze između različitih dijelova zemlje i različitih skupina – onih koje trebaju tržište i priliku za rad i onih koje trebaju domaće proizvode s garancijom kvalitete. Poziv za takav oblik rada dobili smo od naših suradnika iz ruralnih područja. Kako bismo postigli dovoljno brzo tu poslovnu dimenziju, potrebno je sufinanciranje projekta, tako da očekujemo najavljene natječaje za financijsku potporu u području socijalnog poduzetništva.
Nužno povezivanje
Poduzetnička klima općenito je loša, a kakva je tek u povratničkim krajevima?
Fokusirani smo na inicijative u području poljoprivrede, na obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koja imaju niz opterećenja u poslovanju, često preteška za njihove kapacitete. Potrebe ih upućuju na povezivanja, na što često nisu spremni zbog neznanja i zapreka u komunikaciji. Tu ne smijemo zaboraviti na udruge s poduzetničkom inicijativom koje često vode žene i manjim inicijativama u području zaštite okoliša i poboljšanja turističke ponude. Svi se oni oslanjaju na stvarne resurse i ukoliko bi opstali, mogli bi garantirati održivi razvoj svog kraja. Ali prepreke razvitku u ruralnim područjima naširoko su poznate: nesređeni imovinski odnosi i vlasnička dokumentacija, nedostatak mlađeg stručnog kadra i veliko neiskustvo u vođenju samostalnog poslovanja.
Kako socijalno poduzetništvo pokrenuti u tim krajevima?
Socijalno poduzetništvo se zasniva na poštovanju tri elementa – društvenog, ekonomskog i okolišnog. Svi ti oblici po svom karakteru mogu biti socijalna poduzeća. Tako zasnovano poduzetništvo u potpunosti odgovara zahtjevima održivog razvoja u ruralnim područjima. Potrebno je samo da se definira svrha za određenu kategoriju ljudi ili potreba u zajednici. Takvo poduzetništvo mora djelovati na tržištu i preživjeti. Ono nikako ne može ostati samo na papiru. Provedba je, naravno, zahtjevna. Mislim da je u ovom trenutku klima za socijalno poduzetništvo jako dobra, ali da treba još vremena dok se mehanizmi potpore spuste do zajednica na tim područjima. Dakle trebaju kvalitetni programi, adekvatne investicije i potpora koja odgovara stvarnoj situaciji na terenu. Da se ne bi dogodilo da je ideja dobra, a realizacija daleka.
Koliko jedinice lokalne samouprave doprinose rješavanju problema svoje sredine?
Ovisi koliko je kvalitetnih i kompetentnih ljudi koji nisu opterećeni političkim igrama. Proračunskih sredstava nema dovoljno ni na lokalnoj ni na nacionalnoj razini. Potrebno je razviti dobra partnerstva i pokušati privući sredstva u zajednicu. Važno je znati da li to mogu biti udruge koje su već radile na tom području ili možda netko drugi iz susjedne zajednice. Imali smo iskustava da se nekoliko općina povezalo i napravilo malu razvojnu agenciju koja je obrazovala svoj kadar i privlači sredstva iz evropskih fondova. Ako su susjedne općine međusobno suprotstavljene, neće puno napraviti. To je stvar izbora ljudi koji su na čelu tih sredina. U situacijama kada je lokalna samouprava usmjerena prema interesima svoje zajednice i kada ima potporu svojih mještana, napredak ide brže i promjene su trajnije.
Prošlo je puno vremena od prvih povratnika i posljednjih ratnih sukoba. Jesmo li mogli više napraviti na razvoju područja posebne državne skrbi?
Možda smo mogli pažljivije poticati taj razvoj. Možda se moglo više postići. Ali kada se osvrnemo na sve poteškoće u kojima se nalazimo kao zemlja, društvo i pojedinci, možemo biti i optimistični. Imati razumijevanja prema situaciji ne znači da je kao takvu trebamo i prihvatiti, jer stvarno nemamo više razloga za mirovanje. Ljudi u tim područjima ne trebaju posebne upute. Možda im samo treba naglasiti da žive u zdravim područjima i da je ekološki uzgoj njihov mogući smjer. Budućnost nas negdje čeka. Svi nam sa strane govore da su šanse svuda oko nas, ali mi ih još uvijek teško pronalazimo.
