Prosječno hrvatsko obiteljsko gospodarstvo ima oko 2,6 hektara poljoprivrednog zemljišta na čak 15 čestica. Tako mala površina ekonomski nije profitabilna i s njom se ne može konkurirati ni na tržištu ni na natječajima za EU fondove. Taj prosjek u EU-u iznosi 18 hektara, dok se SAD-u penje na za nas vrtoglavih 180 hektara poljoprivrednog zemljišta po obiteljskom gospodarstvu. Ovakvo stanje u Hrvatskoj predstavlja ključno ograničenje poljoprivredne proizvodnje, zbog čega je neophodno strateški krenuti u ozbiljne zahvate i reorganizaciju poljoprivredne politike. Jedna od prvih zadaća na tom putu je okrupnjavanje zemljišnih posjeda, odnosno komasacija, koja je zadnji put provedena po zakonu iz 1979. godine, kada se išlo na ruku tadašnjim velikim poljoprivrednim kombinatima.
Komasacija, koja su u intervalima spominje već niz godina, zahtijeva složene i skupe predradnje, počevši od geodetskih premjera, procjene vrijednosti zemljišta, utvrđivanja vlasništva i sl. Zakonski okvir za ovu vrlo složenu poljoprivrednu problematiku izašao je prošle godine iz hrvatske sabornice, no nakon više od godinu dana nije daleko stigao. Još se tokom saborske rasprave sumnjalo u to koliko će izglasano zakonsko rješenje biti provedivo, posebno u nekim dijelovima Hrvatske. Komasaciju će biti lakše provesti na području Osječko-baranjske županije koja ima obavezu komasirati oko 64 hiljada hektara, na području Vukovarsko-srijemske koja mora komasirati 30 hektara i na području Virovitičko-podravske županije koja mora komasirati 26 hiljada hektara, jer u tim županijama za posao okrupnjavanja postoje realne pretpostavke: koliko-toliko sređene gruntovnice kao i prateće službe kroz katastarski operat. No u drugim dijelovima Hrvatske postoje elementarne zapreke i određene životne situacije za (ne)provođenje zahtjevnog procesa komasacije, koji otvara brojna pitanja i nejasnoće.
Neusklađenost između katastra kao činjeničnog stanja na terenu i gruntovnice, odnosno temelja vlasništva, masovna je pojava u povratničkim krajiškim krajevima naseljenim srpskim, uglavnom povratničkim stanovništvom. Rezultat je to naslijeđenog stanja iz bivše države. Nažalost, ni hrvatska država nije se potrudila da, i pored moderne tehnologije, ažurira stanje – ni nakon 25 godina nije provedena reforma zemljišnih knjiga ni sređivanje katastra. Činjenica je da je samo pet i pol posto površine Hrvatske gruntovno uređeno, odnosno evidentirano na potpun način. Drastični primjeri lošeg gruntovnog stanja su u Karlovačkoj županiji, gdje u katastarskim općinama Ogulin, Drežnica i Dubrava još od 1995. godine nisu ustanovljene ni obnovljene zemljišne knjige (te godine su spaljene i uništene). Ili primjer grada Vrlike u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje zemljišne knjige nisu formirane od Drugog svjetskog rata. U 219 općina ne postoje formirane zemljišne knjige, a u 64 općine one su u postupku obnove ili formiranja. Dakle u polovini lokalnih samouprava ne postoje sređene zemljišne knjige, odnosno činjenica istinitosti upisa vlasništva. Kako provesti komasaciju na prostoru ovih općina kada ne postoji izvorni dokument vlasništva?
Ima li dobre komasacije bez sređene gruntovnice, pitaju se u Gračacu. Gračac je prostorno jedna od najvećih općina u Hrvatskoj, s gotovo 1.200 kvadratnih kilometara površine, koja obuhvaća 32 katastarske općine, a samo za tri postoje zemljišne knjige u zemljišnoknjižnom odjelu suda u Gospiću, ispostava Gračac.
– Neuredno stanje dodatno pogoršava to što u katastru posjeda Državne geodetske uprave nema adekvatnog izvora informacija za formiranje novih zemljišnih knjiga. Zemljišne knjige su zapaljene ili su nestale u ratu, što također može izazvati stanovite sumnje. Jednostavno je nekome, možda, odgovaralo da ih nema. Time je unazađeno stanje u gruntovnici i katastru za 60 godina, što otvara dodatni posao za geodete i prostor za razne makinacije – tvrdi zamjenik načelnice Gračaca iz srpskih redova Milan Tankosić.
Također, proces komasacije otežava uzurpacija zemlje, čak i od strane same države koja se upisala kao vlasnik na velike površine privatne zemlje ljudi koji se nisu vratili iz izbjeglištva. Važno je naglasiti da u Hrvatskoj od 1997. godine, nakon donošenja Zakona o vlasništvu, traje proces otimanja zemlje izbjeglih Srba pod egidom “sređivanja zemljišnih knjiga”. Srpsko stanovništvo ostaje nemoćno u toj pravnoj bici s državom koja je unaprijed, planirano i organizirano, osigurala pravnu podlogu za otimanje tuđe zemlje. Naime, na osnovu rješenja sudova država se upisuje kao vlasnik u zemljišne knjige, a Srbi se brišu iz katastra kao posjednici. Iako bi trebali dobiti rješenje o brisanju iz katastra, izbjegličko srpsko stanovništvo uglavnom ostaje uskraćeno za informaciju o izvlaštenju sa svoje djedovine. Jedini trag ovakvih postupaka ostaje na oglasnim pločama sudskih, općinskih i gradskih hodnika, koje ne čitaju ni oni koji tuda prolaze, a kamoli srpska izbjeglička populacija razasuta van zavičaja.
Ovakva praksa u posljednjoj deceniji naročito je učestala na prostoru Ravnih kotara. Naime, tamošnja lokalna samouprava otišla je i korak dalje pa je zemlju, uz blagoslov Državnog odvjetništva i Ministarstva poljoprivrede, stavila u Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, čime je ona raspoređena odnosno dodijeljena na korištenje onima koji su de fakto u formalnopravnom smislu uzurpatori privatne imovine, na kojoj su još i podigli trajne nasade. Nejasno je kako će se komasacija provesti na temelju takvih rješenja, kada Zakon o komasaciji jasno kaže da je pravna osnova za komasaciju imovinsko stanje zatečeno u trenutku početka komasacije. Hoće li komasacijska komisija ili organi koji se bave komasacijom ulaziti u pravnu istinitost vlasništva? Ili bi vlasništvo trebalo biti potpuno čisto prije postupka komasacije? U Ravnim kotarima ovo neće biti prva komasacija na štetu tamošnjeg stanovništva. Prvi put ona je provedena 1960-ih godina i to u korist kombinata. Tada su vlasnici zemlje, koje nitko ništa nije pitao, u zamjenu dobili zemlju lošije kvalitete i bez vlasničkih listova. Kako će oni nakon svega učestvovati u ovoj drugoj komasaciji? Hoće li ti ljudi biti dvaput kažnjeni i prevareni?
I pored opravdanog straha zbog loših iskustava, komasacija bi trebala biti prilika da se riješe sporne situacije u vezi vlasništva i da se nepravde učinjene u proteklom periodu isprave. Da komasacija sama po sebi nije loša jer usitnjenost zemljišta zaista jest problem, ali da se taj proces može i zloupotrijebiti, smatra i Tankosić.
– Oni koji su puno puta posljednjih decenija prevareni i oštećeni u komasaciji vide brojne prijetnje, prije svega da bi mogli biti izvlašteni. Međutim, komasacija predstavlja i posljednju liniju obrane vlasništva, jer nju nije moguće napraviti bez stvarnih vlasnika i drugih zakonskih učesnika koji uglavnom ne žive u Hrvatskoj. Glavni sudionici komasacije trebali bi biti ljudi koji imaju stvarne interese, ali i stvarni vlasnici, korisnici zemlje na kojoj se provodi komasacija. Postavlja se pitanje ako nema pravog vlasnika ni posjednika zemlje, da li će i uzurpator biti učesnik komasacije. Bez dobrog informiranja pravi vlasnici zemlje ne samo da neće biti u mogućnosti, nego neće ni znati što se dešava s njihovom imovinom i neće moći pravno zaštititi svoje vlasništvo – ističe Tankosić i dodaje da je stvar jednostavna i da se samo treba potruditi doći do izbjeglih srpskih vlasnika.
– Ljudi koji ovdje ne žive nisu ni za što krivi, niti su individualno odgovorni za pusta sela. Ako netko želi zloupotrijebiti činjenicu što vlasnici Srbi ne žive u svojim selima, reći će jednostavno da njih nema. To je uradila i sama država, bez puno truda i traženja vlasnika. Uputila im je jedan poziv preko oglasnih ploča zametnutih po hodnicima državne uprave, a zatim se uknjižila na njihovu zemlju. Bojim se da će država nastaviti svoju praksu i sebe upisivati kao vlasnika svagdje gdje je to moguće. Neće se ni truditi naći pravog vlasnika. S druge strane, pojavljuju se preprodavači koji lako nađu pravog vlasnika. Kupuju dio po dio, okrupnjuju posjede i prodaju dalje: zemlju s kućom, rječicom, izvorom, putem – kaže Tankosić.
Nakon lanjskog proljeća u Saboru izglasanog Zakona o komasaciji, donesenih mjera za njegovo provođenje i plana da se krene s četiri pilot-lokacije od kojih bi jedna bila Udbina u Ličko-senjskoj županiji, postupak komasacije ostao je zaleđen poslije posljednjih parlamentarnih izbora i formiranja sada već tehničke vlade, koja je za proces komasacije kratko rekla da za to nema novca. I kada se jednom napokon ozbiljno krene u proces komasacije, postavlja se pitanje tko će je provoditi i na kraju tko će sve to platiti: da li će država posegnuti za evropskim fondovima ili će preopteretiti lokalnu samoupravu ili, još gore, samog pojedinca.
– Komasaciju ne može provoditi Agencija za poljoprivredno zemljište jer nije kadrovski ni tehnički kapacitirana za taj posao. Prije 40 godina proces komasacije vodila je lokalna samouprava, odnosno nadležna tijela regionalne samouprave. Ovaj posao značajno bi otežao današnje proračune lokalnih samouprava, koje su poreznim zakonima ionako prilično zakinute za izvorna sredstva. Dakle ne bi bilo dobro da se ovaj teret svali na jedinice lokalne samouprave, od kojih je gotovo 50 posto ispod egzistencijalnog minimuma i ne mogu same sebe financijski servisirati. Mislim da će ova činjenica biti usko grlo za provođenje komasacije – ističe Tankosić.
Jedno je sigurno, bila komasacija još jedan promašeni projekt hrvatske poljoprivredne politike a na štetu srpske izbjegličke populacije ili bila dobra i perspektivna inicijativa, ona će, u vremenu kada poljoprivredno zemljište prerasta u predmet velikog interesa, trajati dugo i koštati puno. Naravno, kada dođe vlada kojoj će okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta i sređivanje gruntovnog stanja biti istinski interes.
