Nakon dugih 14 godina i dva mjeseca neprekinute vlasti, Srbijom više ne vlada Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS). Čovjek koji je suvereno dominirao srpskom političkom scenom gotovo desetljeće i pol izgubio je izbore od Studentske liste, a zapravo je izgubio od građana Srbije. Studentska lista uspjela je uvjeriti većinu da je vrijeme da Vučić ode s vlasti, ali ne samo on nego i čitav aparat moći koji se izgradio i ukorijenio proteklih godina. On je za njih bio samo personifikacija umreženog sustava tajkuna, medija i podzemlja koji je morao biti smijenjen pod svaku cijenu. Najbolji dokaz da su Vučića u oporbu poslali građani je sama Studentska lista, koja cijelo vrijeme svoga postojanja nastupa kao veliko kolektivno tijelo, bez lidera, bez jednog vođe koji je u izravnom srazu trebao poraziti Vučića. Prvi na studentskoj listi, kardiolog i profesor Ilija Srdanović daleko je od balkanskog pojma političkog lidera, niti je on sebe u bilo kojem trenutku predstavljao vođom bilo čega. Prvi među jednakima, tako je definirao svoju ulogu, dok je u kampanji nastupao pred medijima, a isti stav zadržan je i nakon izborne pobjede.
Pobjeda srpskih studenata koji su pokrenuli prosvjede, vodili ih, a onda svoje zahtjeve i politički uobličili i pretočili u konkretnu političku opciju je impresivna. U svijetu u kojem se nove generacije pokazuju kao politički potpuno nezrele i nedorasle, stupanj političke organizacije i koherentnosti koju su pokazali studenti u Srbiji i njihovi predstavnici vrijedan je izučavanja. Čak i da su bili plaćenici stranih službi, kako ih definiraju glasači Aleksandra Vučića, posao su odradili profesionalno i po najvišim standardima političke organizacije. Njihova čista i jasna pobjeda šokirala je mnoge u Srbiji i izvan nje. Ogroman broj onih koji su iznijeli izbornu pobjedu znao je samo za vlast Aleksandra Vučića i za ništa drugo. Čelni čovjek SNS-a nizao je izborne pobjede godinama, na parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim izborima i ne čudi da su mnogi počeli vjerovati u njegovu nepobjedivost.
U tom smislu, Vučićev odlazak s vlasti je dobra stvar za Srbiju jer svaka dugotrajna vladavina neizbježno vodi stvaranju režima. I Aleksandar Vučić je izgradio svoj režim, stvorila se golema mreža premreženih interesa, od mjesnih odbora, preko gradonačelnika do ministarstava i državnih agencija. U Srbiji je sve postalo premreženo, i politika i biznis i to se i vidjelo i osjećalo. Sa svakim osvojenim izborima mreža režima dobiva nove komponente, stotine novih ljudi koji se žele namiriti i obogatiti. Stvaranje režima nije bila specijalnost samo Aleksandra Vučića, svaki organizirani partijski sustav pokušava stvoriti svoj režim, samo su neki u tome uspješniji od drugih. A Vučić je bio jako uspješan. U srazovima s političkom oporbom predvođenom izvedenicama bivše Demokratske stranke pobjeđivao je lijevom rukom i to bi nastavio činiti da se nije dogodila tragedija u Novom Sadu u kojoj je na strašan način živote izgubilo 16 ljudi. To je bila prijelomna točka u kojoj su korupcija i nepravda uzgajane pod njegovom vladavinom dobile ljudsko lice. I povratka, kako se sada pokazuje, nije bilo. Studenti, ili tko god stoji iza toga naziva, preuzeli su stvari u svoje ruke, odsjekli formalnu oporbu iz bilo kakvih kombinacija i stvar doveli do kraja. Do smjene Vučića koji je u točno 28 dana izgubio i predsjedničku i premijersku fotelju između kojih se prebacivao zadnjih više od 14 godina.
Srbiju sada, sudeći prema onome što gledamo u medijima, čekaju čistke na čelnim mjestima institucija, uhićenja i procesi. Godine političke dominacije i nepostojanja istinski neovisnih institucija generirale su stotine neriješenih korupcijskih predmeta čije će razrješenje sada doći na red. Iako Vučić u postizbornim uhićenjima vidi politički teror, jasno je da se korupcijski nered poraženog režima mora počistiti kako bi institucije mogle nastaviti dalje. Ono što sada ostaje pitanje je hoće li nova politička garnitura, koja se po svom nastanku, strukturi i ciljevima razlikuje od klasičnih političkih partija, uspjeti Srbiju transformirati u klasičnu parlamentarnu demokraciju ili će to biti još jedan kratkotrajni izlet u demokratizaciju, uzrokovan izvanrednim događajem kakav je bio novosadska tragedija. Svi scenariji su mogući i unutarnja borba koju Srbija vodi nije završena. Vučić, to jest, takav oblik i pristup vladanju državom daleko su od poraženih i čekat će svoju priliku da opet zasjedne na vrh institucija. Na studentima je, tko god oni bili, i njihovim predstavnicima da takav razvoj događaja spriječe, sada konačno imaju šansu da Srbiju povedu u smjeru za koji misle da je najbolji.
