Zagrebački pravoslavni sveštenik, arhimandrit Danilo Ljubotina, rekao je jednom u intervjuu Privredniku, razmatrajući karakteristike religiozne duhovnosti na tlu Evrope, da su, na primjer, Grci jedan topao narod usred Mediterana koji svoju pravoslavnu duhovnost doživljava kao svoju prirodu. „Njihov govor i njihovo svakodnevno izražavanje je onakvo kakvo mi koristimo u liturgiji“, rekao je otac Danilo. Kada se nađete na mjestu zbivanja, u Grčkoj, makar i da niste završili pravoslavnu teologiju i čak i da ne znate grčki jezik, tvrdnja da je pravoslavno hrišćanstvo za Grke prirodno stanje, čini vam se uvjerljivom. Tamošnji religiozni detalji, naime, mogu se primijetiti na svakom koraku i oni su puno intenzivniji nego drugdje u Evropi: vrlo često se, na primjer, mogu vidjeti Grci, i stari i mladi, kako se s puno dostojanstva krste kada prolaze pored crkve. Zatim, posvuda na putevima zapažaju se male kapelice, krstovi i kandila, dok ikone i pravoslavne krunice predstavljaju na javnim mjestima obavezni dio duhovne simbolike. To obilno religiozno šarenilo, koje je očito Grcima jako važno, prisutno je između ostaloga i zato jer je kršćanstvo u stvari i nastalo u mediteranskom bazenu, gdje je postojala duga tradicija mističnog promišljanja života. Prepoznavanje Hrista, kaže otac Danilo, u Grčkoj se događalo na pripremljenom, plodnom tlu. Zato i danas pravoslavni Uskrs u Grčkoj predstavlja čudo nad čudima. Zagrepčanka koja s mužem već decenijama živi u Ateni svjedoči kako na Veliki petak u Grčkoj vlada tišina i doslovno sve staje. A onda odjednom, između subote i nedjelje, u ponoć, događa se nezamisliva eksplozija radosti, životne strasti i duhovnog pročišćenja. Tada avionom (to svake godine direktno prenosi grčka televizija) iz crkve Hristovog Groba u Jeruzalemu stiže upaljena svijeća kojom se pale svijeće u katedralnoj crkvi u Ateni, a onda se tim plamenom pale svijeće u rukama svih vjernika oko crkve. Ovo jedno svjetlo koje je stiglo iz Jeruzalema širi se onda i dalje i, od jedne svijeće do druge, pale se svijeće po svim crkvama u Grčkoj. Svjetlo tih svijeća stotine hiljada ljudi u toj noći prenose i svojim kućama. Oni koji svjedoče tom događaju miliona upaljenih svijeća, a nisu religiozni – plaču.

Kada se nalazite bilo gdje u Grčkoj, onda ćete „hrišćanstvo kao prirodno stanje“ ponajprije prepoznati prema blagosti, vedrini i susretljivosti ljudi, jednih prema drugima ili prema strancima, koje lokalni ljudi prvi put u životu sreću. Ne morate znati strani jezik, ali kada vam Grci kažu kalimera, dobar dan, onda ton i boja toga izgovora ne izgledaju obično nego djeluju u najmanju ruku umirujuće. U tom trenutku imate dojam da je među hiljadama drugih ljudi taj „kalimera“ upućen samo vama. Čini se – i to nije ništa pretjerano – kao da su se dva osmijeha srela sama u svemiru. To je težina i vrijednost jedne sasvim male ljudske geste. Ili grčki izraz efharisto, hvala, što je posvuda u svijetu gotovo formalni izraz zahvalnosti, ali taj „efharisto“ u prijevodu znači da iskazujete „vašu zahvalnost za dobrotu koju je druga osoba ukazala vama“. Ljudi u Grčkoj zaista sreću jedni druge, koliko god se to na prvi pogled činilo patetično. Ono što jest istina je da ti odnosi, na ulici, u kući, za stolom, s poznatim i nepoznatim ljudima, djeluju bliskije nego drugdje, a pritom su oni, kao bistra voda, sasvim prirodni i spontani. Grčki jezik jest „religiozni jezik“, ali to nije jezik pravila nego jezik života. Prva cjelovita Biblija (Stari i Novi zavjet) napisana je otprilike prije 17 vjekova na grčkom jeziku, pa s obzirom na to da se vjera, i onda i danas, u Grčkoj smatra sastavnim dijelom egzistencije, onda su i grčke riječi iz Biblije ušle u taj život i kasnije se raširile svijetom. Ono što je važno jest da Grci jezik kojim je pisana Biblija i kojim oni komuniciraju svakodnevno po prirodi stvari ne smatraju običnim jezikom nego svetim jezikom, bez obzira na to koliko su i da li su uopće religiozni. Kod Grka je religioznost ušla u kulturu, a ne obratno. Kada moderan Grk sluša crkvenu liturgiju, on čuje iste glasove, naglaske i melodiju koje koristi i u svakodnevnom životu, zbog čega mu taj jezik zvuči poznato, iako su neke riječi i gramatički oblici zastarjeli. Recimo u svakodnevnom govoru Grci kažu, kada su iznenađeni, „Hristos i Bogorodica“, kada se zgražavaju kažu da je to amartia, grijeh, a kada je nečega u izobilju, puno djece, na primjer, onda kažu da je to evlogia – blagoslov.

Teško je atmosferu jednog naroda ili njegov svakodnevni duh izmjeriti metrom, ali kod Grka taj svakodnevni život znači apsolutno vedrinu i živost. I to se kod Grka vidi na svakom koraku. Danas su ljudi uglavnom zabrinuti ili ogorčeni, na lokalnom ili svjetskom nivou i to nas čini napetima. Ali Grci, oni se vesele, nasmijani su, čak i kada tuguju. Grci su optimističan narod i kada izražavaju saučešće nekom kome je neko blizak umro, onda oni prvo izraze vlastitu žalost, ali nakon toga ožalošćenome kažu „neka je vama život“. To je već velika značajka. Na jedan nenapadan način Grci su gostoljubivi: nude vas trešnjama tek tako, a da i ne znate zašto, nepoznati ljudi vam mašu, starije žene šalju poljupce… Ako se u dućanu ili kafiću želite zahvaliti, jer ste dobili svoje piće ili hranu, oni stave ruku na srce i pogledaju vas s ozbiljnošću i toplinom. Grci su ljudi koji u javnom životu žive svi zajedno, stari i mladi, starci i djeca. Grci su glasni, ali nisu bučni. Ono što se zove međugeneracijska solidarnost, rekli bismo da je kod Grka na zavidno visokom nivou. Grci ne samo da gledaju, oni vide ljude oko sebe. Individualizam zapadnog tipa: žurba, nervoza i telefoni, među tim ljudima kao da ne postoje.

Grci su skromni, autentični i emotivni ljudi i tu počinje duhovnost i dobrota koja je, između ostalog, iz Biblije stoljećima prelazila u život: biti zajedno, pomoći drugome, biti na usluzi.

Grčka jeste moderna zemlja, s autocestama, trgovačkim središtima i kvartovima bogatih, ali nekako je uvijek presudan taj odnos između materijalizma i jednostavnosti. Drugačije rečeno, preko krovova komfora i potrošačkih nasrtaja, u Grčkoj potpuno slobodno pulsira onaj smisao života višega reda, koji se uvijek zaustavlja za trpezom običnih ljudi koji zajedno dijele hranu, prijateljstvo i ljubav. Za takvu trpezu dobročinstva, koju u ovoj zemlji možete vidjeti posvuda, postoji stara grčka biblijska riječ – agape.

Zato su detalji u Grčkoj dosta važni: na ulazima u supermoderne markete u pravilu spavaju psi lutalice. Nitko ih ne dira i oni, poput mačaka na svakom koraku, uživaju ljudsko gostoprimstvo. Mačka je u Grčkoj simbol slobode, a pas je simbol vjernosti i to se poštuje. Psi i mačke nisu „kućni ljubimci“ nego „zajedničke životinje“. U Grčkoj buja život: ne samo u muzici i u kafanama nego i u prirodi. Hiljade maslina mogu se vidjeti po poljima, jednako kao i stabala limuna, ali koliko god se netko o svemu tome brine, toliko imate dojam da sve to raste slobodno, životinje i biljke, okrenuto suncu koje grije na ovom isturenom komadu Mediterana i usred zime. Grci običavaju da kažu kako red stvara naviku, a kaos stvara život.

Kakve su veze između Grka i Srba? Pa za početak, mnogo grčkih riječi – grcizmi – proširilo se i u srpski jezik. Svakodnevne riječi kao što su krevet, kutija, limun, miris, livada i druge, došle su iz grčkog jezika u srpski, ali za našu priču značajno je da su riječi religioznog karaktera: anđeo, evanđelje, ikona, patrijarh, liturgija, hram, manastir, apostol, monah, također grčkog porijekla i one su još u srednjem vijeku ušle u srpski jezik. Osnovna historijska platforma tog odnosa jest da su pravoslavnu duhovnost Srbi prihvatili od Grka, točnije od Bizanta, kada su jedine svete knjige koje su prepisivane na srpski jezik, uz Bibliju, bile bogoslužbene knjige na grčkom jeziku. Srbi su primili hrišćanstvo od bizantijskih (grčkih) misionara, a Sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop, dobio je autokefalnost za Srpsku pravoslavnu crkvu 1219. godine u Nikeji, od grčkog vaseljenskog patrijarha Manojla Prvog Haritopula. Zatim manastir Hilandar na Atosu, koji je osnovao također Sveti Sava, predstavlja vjekovnu fizičku i duhovnu sponu između Srba i Grka.

Može se reći po mnogo sličnosti, od religije, kulture i načina života, da su Grci i Srbi dva vrlo bliska, moglo bi se reći i bratska naroda. Što bi Grci danas mogli da poruče svojim srpskim rođacima? Premda su Grci, kao i Srbi, u bližoj i daljoj historiji doživljavali slične progone, ratove i okupacije, današnji Grk bi svom srpskom prijatelju najvjerojatnije savjetovao, što god bilo, da se ne sekira previše, da ni u čemu ne pretjeruje, da ne bude autodestruktivan i da se veseli i onda kada mu je najteže. Tu harmoniju između strasti života i unutrašnjeg mira Grci još od Platona zovu kalokagatija (od riječi kalos – lijep, agathos – dobar i arete – vrlina). Ili, kako kaže glavni junak romana „Grk Zorba“, kada želi da objasni taj specifični grčki životni elan, koji se odupire patnjama: „Slušaj, sinko moj: ja nemam riječi kojima bih ti to objasnio, pa zato plešem. Ali, ako ti ne zaplešem, puknut ću!“