Mančester, jul 2011., Međunarodni kazališni festival. Uzbuđenje i napetost su u zraku pred premijeru: Bob Vilson, desetljećima moguće najutjecajniji svjetski teatarski redatelj, postavlja predstavu „Život i smrt Marine Abramović“. Marina, već tada globalno najpoznatija živa konceptualna umjetnica, „predala“ je svoj život, biografiju, ali i simboličku smrt u ruke legendarnom režiseru, da ih ispripovijeda scenski, vizualno i zvučno. U bastardnoj formi gdje se križaju opera, teatar i konceptualni performans, tipično vilsonovski, kroz nekoliko slika i likova, predstava je trosatni „ep“ koji će iscrpiti i jednako oduševiti razmaženu i sofisticiranu mančestersku publiku, kao i britanske i svjetske medije. Narator u predstavi je čuveni glumac Vilem Defo, koji mijenja lica, imitira Marinin slavenski akcent, sveudilj govoreći detalje iz biografije umjetnice. U predstavi nastupa i novi hipsterski superstar, transrodni muzičar Entoni Hegarti, vođa njujorške grupe The Johnsons. Sama Marina igra vlastitu majku koja se kroz predstavu izgledom i pojavom mijenja – surova balkanska majka, pa diva, kao operna, i na kraju, u posljednjoj sceni – partizanka. U sceni gdje Marina citira vlastiti video rad „Heroj“, posvećen ocu, partizanskom oficiru, na pozornicu pod bijelim barjacima, u najimpresivnijoj sceni, izlazi neobično našminkana, stasita žena. Odjevena u tipsko balkansku, a preciznije srpsku nošnju, sigurnim, grlenim, pučkim načinom zapjeva narodnu pjesmu „Oj jabuko zeleniko“. Kreće potom plesnim koracima našega folklora, dok joj se pridružuju drugi na sceni, a pjevačica i pratnja pojačavaju dinamiku. Ta pjevačica zove se Svetlana Spajić i bit će jedna od senzacija ionako spektakularne predstave koju je publika te večeri ispratila ovacijama, a štampa laudama. No, Svetlana ima biografiju i prije Marininog i Vilsonovog događaja. Ona je u svjetskoj struci priznata etnomuzikologinja i pedagog, posvećena u potpunosti srpskim narodnim vokalnim tradicijama. I to onoj „najtvrđoj“ vrsti, dugo zaboravljenim starim napjevima, „surovoga“ i za nenaviknuto uho teškog zvuka, bez kasnijih harmonskih, orkestralnih, „gradskih“ uljepšavanja. U ljubitelje njenog rada, pored kolega iz predstave, Defoa i Entonija, broje se i filmski redatelj Džulijan Šnabel, modna kuća Givenchy, na čijoj je reviji Svetlana pjevala uživo, odjevena u naš narodni kostim; njeni fanovi su glumac Stiv Bušemi i ikona naših djetinjstava i puberteta, sedamdesetih na osamdesete godine – Debi Hari, pjevačica grupe Blondie. Svetlana je surađivala i s berlinskim postavangardnim ansamblom Cajtkracer na magistralnom albumu „Serbian War  Songs“. Vodila je više ženskih pjevačkih grupa nego što znam nabrojati (od kojih se najpoznatija, iako iz Srbije, zvala Pjevačko društvo, ovako, ijekavicom). U svojoj predanosti zapadnoj srpskoj pučkoj tradiciji, godinama nastupa u Hrvatskoj, istražujući krajišku i dalmatinsku baštinu. Na etno smotri „Sijelo Tromeđe“ u Strmici, Svetlana je godinama kao neki „zaštitni znak“.

Pored toga, manje važno za karijeru i biografiju, ali meni jest – Svetlana je i moja prijateljica. Gotovo generacija, našli smo se od prvoga trena, što bi se reklo. Prije svega na liniji muzike, naravno. Sjećam se svog oduševljenja i nevjerice nad njenim muzičkim pričama, recimo onoj meni najdražoj, kad Svetlana osamdesetih kao mlada njuvejverka u rodnoj Loznici, pored kultnih PiL, Joy Division i XTC, „kapira“ koliko je zvučno sulud i zanimljiv prvi album Sinana Sakića, tada skoro potpuno „andergraund“ imena. Svetlana – ili „Coka“, kako je prijatelji zovu, sinonim je za original, za naročit muzički i umjetnički um, za vlastiti put između avangarde i korijena, svjetskosti i pripadnosti svom narodu i vjeri.

Neki dan sudilo je u Zadru mojoj Coki. Pet dana u ‘aps, i novčana kazna, nakon nastupa u Žegaru gdje pjeva i snima redovito, a zbog pjesme „o Krajini“, pučke, stare pjesme; odnosno verzije napjeva iz 19. vijeka, koju je Svetlana snimila godinama unazad i objavila kod nas i po svijetu. Sudska presuda, „objašnjenje“ i kazna, to ste već čitali uostalom dosad, ili neka nađe tko ne zna o čemu se radi.

Na prvi pogled, čitav slučaj je tipični ovdašnji idiotizam, reklo bi se. Uz uobičajenu zlonamjernost, paranoju i, naravno, beskrajno licemjerje s kojim živimo dan na dan, licemjerje upareno s potpunim neznanjem. Ali, ovo posljednje, o neznanju, možda je prelako reći. Šta ako je stvar kompleksnija?

Možda su – odnosno najvjerojatnije jesu – ovi što su tužili, policija, njeni špicli i sud, zaista neznalice. Ili su uz sve napetosti potpalili još malo dodatno, u ofanzivi koja traje već neko vrijeme. Ali odaslali su ignoranti iz Zadra i nešto šire i dublje od sebe, po društvenoj i kulturnoj skali, jedan znak koji naprotiv diktiraju obrazovani i elita. Dijelom strukturno, a dijelom iz duboko Nesvjesnoga i iz potisnute želje. Oni što dobro razumiju ili naslućuju poziciju Svetlaninu inače, i njen značaj izvan ovoga prostora, status u svijetu i kulturu koju predstavlja. A baš u tome leži najveća frustracija, sâmo njeno središte. Jer, sasvim reducirano rečeno: nakon toliko vremena, nakon svih ideoloških, ratnih, političkih i simboličkih pobjeda, ostvarenih kolektivnih ciljeva i trijumfalizma u iskazivanju (timski sportovi, pobjede i masovna slavlja kao otjelotvorena metafora toga) – u kulturi, međutim, tamo gdje je najveća želja i najveći simbolički kapital, nije se dogodilo u sve to vrijeme suštinski ništa. Mali, zavidni, neostvareni, kako dio koji strukturira i usmjerava kulturu, tako i dio publike, svi dobro vide da je svaka nova zemlja nastala iz nestale zajedničke postavila neko međunarodno raspoznatljivo i trajno ime. Neki i više imena i pojava. A „neki“ upravo svjetske zvijezde. U muzici, filmu, konceptualnoj umjetnosti, literaturi i filozofiji. Sve – osim ove. Čak ni onaj „drugi ešalon“, poznat uglavnom znalcima i odabranima vani, poneki pisac i dobitnik kakve filmske nagrade, ništa nije dobacilo dotle da bi ostavilo duljeg i značajnijeg traga, niti istinske trajnosti van kratke mode i ideološke konjukture.

Svijet se može olako optužiti za nerazumijevanje pojmova i stvari, što odavde „objašnjavaju“ od samoga početka, ali se tom istom svijetu ne može prilijepiti potpuno neprepoznavanje izvrsnosti, značaja i kvalitete. Barem sam tome bio svjedok decenijama. U bilo kakvom čitanju, točnom ili pogrešnom, u recepciji ispravnoj ili promašenoj, najbolji će tamo uvijek isplivati. Sarajevski muzički i filmski „Kastor i Poluks“, slovenski filozofski superstar, skopski redatelj, beogradska konceptualka s početka. A onda dalje i drugi, svi prepoznati, svi i dalje djelatni, utjecajni, i svi trajni.

Svijet naizgled ne razlikuje ni ovdašnje topose. Pa ipak, žena i umjetnica koja pjeva u pjesmi ovaj naš zemljopisni i povijesni termin, nastupa posvuda, na najcjenjenijim mjestima globusa. Onaj pak koji pjeva o jednom selu na tom istom području, ne može ni preko granice.

Ne u svijetu, dakle, nego ovdje baš, mora da su se negdje i u nečemu grdno prevarili.

Ili su pak, naprotiv, da bi stvar bila tragično nerješiva, vidjeli točno: da zbog same prirode stvari, koja je nepravedna iz stotinu historijskih i kulturnih okolnosti i zadatosti, tamo gdje im je najviše stalo da uspiju ne može i neće nikad biti više od ovoga sad. Nije to lako.