Sudbina je, nažalost, očito htjela da danas prva asocijacija na nekad kultni naslov „Mala Floramye“ bude morbidna doskočica iz devedesetih, iz vremena Vukojevićeve žrtvoslovne komisije po kojoj upravo ovo djelo, odnosno njegovo navodno izvođenje u Jasenovcu od zatočenika, ima poslužiti kao krunski dokaz benignosti zbivanja u logoru. Htjela je, nažalost, i da se prezime Dubajić povezuje isključivo sa Simom iz Kistanja, grlatim razvojačenim oficirom koji je istih tih devedesetih pod stare dane odlučio još jednom povesti bitku protiv ustaša i „ustaša“. Vratimo li se, međutim, stoljeće unatrag, u doba koje je, kolikogod ga se danas nastojalo suženo prikazati, samo kroz beskonačne sukobe radićevaca, pašićevaca i pokojeg skojevca, za Zagreb predstavljalo kulturni, umjetnički i stilski procvat, donoseći mu dašak avangarde „veselih dvadesetih“ iz Pariza i Berlina, za „Malu Floramye“ i prezime Dubajić svi su čuli. I svi su ih vezivali uz neke pozitivne dojmove, a i međusobno povezivali. Razlog zato leži u neumornoj angažiranosti jednog od najpopularnijih bračnih parova onodobne kulturne scene – Dejana Dubajića i Margite, rođene Balaša.
Životno partnerstvo ovoga karlovačkog Srbina i mađarske Židovke, od 1920.-ih nastanjenih u Zagrebu, nastalo je upravo iz njihova scenskog partnerstva koje je, sklapanjem braka, očekivano nastavilo se u još većem opsegu. Oboje su bili kabaretski glumci i operetni pjevači, oboje članovi ansambla zagrebačkog HNK-a i oboje od publike hvaljeni i voljeni zbog energije koju su donosili na pozornicu i sposobnosti da u gledalištu izazovu smijeh. Ona je pozornost plijenila svojim prodornim crnim očima, a on gustom crnom kosom. A kada je Ivo Tijardović, nakon što je njome vratio Dalmatince u kazalište i spasio splitski HNK od stečaja, svoju „Malu Floramye“ odlučio 1929. godine postaviti i u Zagrebu, angažiranje gospodina i gospođe Dubajić došlo je gotovo kao samorazumljivo. U ulogama šjor Bepa i miss Evelyn, Dubajići su i ovdje bili zaljubljeni par koji proizvodi komične situacije. Njihov angažman u opereti pritom ostaje tim važniji, budući da je već dvije godine kasnije došlo i do prvog snimanja njezinih arija za gramofonsku ploču, gdje su tako u ovim ulogama trajno ostale zabilježene upravo izvedbe Dejana i Margite. Njihov angažman s kućom Edison-Bell-Penkala ne odnosi se, dakako, samo na ovaj slučaj, budući da su dvadesetih i tridesetih za niz ploča otpjevali brojne numere tada tek otkrivenog tanga i džeza („Moje noge, tvoje noge“, „Adieu Mimi“, „Ja vam čak pješke poć ću u Prag“…). Surađivali su tada sa svim najvećim imenima domaćih šlagera, uključujući i legendarnog Vlaha Paljetka. Pored toga, Margita se 1931. pojavila i u reviji „Evo nas“, također Tijardovićevu projektu, ujedno i jednom kod nas prvih eksperimenata uvođenja zvuka na film. Dejan je pak, sam režirajući predstave u kojima bi potom i glumio, do početka 1940. godine došao na čelo kabareta Grabancijaš. Ukratko, nije bilo forme urbane umjetničke produkcije u kojima se nisu dobro snalazili.
Ipak, ova se lijepa i uspješna priča prekida naglo, invazijom na Jugoslaviju, fašističkom okupacijom i uspostavom NDH. Za Srbe i Židove, pogotovo kada dolaze „u paketu“, više nije moglo biti mjesta nigdje u javnosti, pa ni u teatru. Dejan je tako ni tri tjedna po dolasku ustaša na vlast bio odveden u zatvor, zajedno s ostalim „grkoistočnim“ glumcima poput Bele Krleže ili pak Tita Strozzija zbog braka sa Srpkinjom. Margita je pak mjesec dana kasnije otpuštena iz HNK-a. Preživjevši ipak rat formalnom promjenom vjeroispovijesti, Dejan i Margita Dubajić spajali su kraj s krajem ograničenim prihodima od strogo kontroliranih radnih uvjeta. Dopušteni su im bili tek rijetki nastupi u malim kabaretima, više iz razloga održavanja privida normalnosti kod građanske elite, nego zbog postojanja neke stvarne tolerancije. U svakom slučaju ratne godine i lom svih ranijih društvenih odnosa nepovratno su odnijeli njihovu nekadašnju slavu prema zaboravu. Povrh svega, kod Margite je upravo u ovo vrijeme maha počelo uzimati i oboljenje od dječje paralize koja će je i nakon rata onemogućiti da ikad više zaigra i zapjeva kao nekad. Sve ih ovo ipak nije sprječavalo da pomažu i drugima, budući da su za vrijeme čitavog rata bili aktivni u Crvenoj pomoći koja je ilegalno opskrbljivala partizanske borce i njihove obitelji.
Dejan Dubajić ponovno, 1947. godine, postaje članom kazališnog ansambla, ovaj put onog u novom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, zbog čega par seli u Beograd. Glumeći, po običaju, sporedne, ali pamtljive uloge u komedijama, ostao je dijelom ovoga kolektiva sve do smrti 1969. godine, u 72. godini života. Iz poratnog su perioda ipak pamtljivija njegova pojavljivanja na filmu, uključujući i ona u „Slavici“, prvom kinematografskom ostvarenju nove Jugoslavije, a potom i ekranizacijama Matavuljeva „Bakonje fra Brne“, Nušićeva „Opštinskog deteta“ i brojnim drugima. Nadživjevši supruga, Margita se pak postupno posve povukla iz javnosti. Umrla je 1986. godine. S protokom vremena, uloga ovog umjetničkog para, osobito u Zagrebu gdje su se oboje najsnažnije afirmirali, postaje gotovo u potpunosti zaboravljena.
