Od uspostavljanja modernog međunarodnog poretka poslije Drugoga svjetskog rata međunarodno pravo u potpunosti primjenjivalo se samo na male i siromašne, svijetu nepoznate, one bez jakih saveznika i one koji su se nalazili na suprotnoj strani interesa velikih sila. Nad njima je provođen svaki paragraf, svaki zarez, a i tamo gdje se neka norma mogla tumačiti ovako i onako, redovito je tumačena na njihovu štetu. I ne, nije problem što se međunarodno pravo na njima primjenjivalo striktno i bez ostatka. Problem je što se na mnogima drugima, onima bogatima i članovima „naše ekipe“, ono nije provodilo nikako ili vrlo slabo. Problem je što je sustav međunarodne pravde kroz desetljeća postao truo i korumpiran, licemjeran i u konačnici, nepravedan.
Desetljećima se razvijalo licemjerje međunarodnog poretka i puštalo korijenje. Ono što je vrijedilo za jedne, nije vrijedilo za druge, ono što su mogli privilegirani, neprivilegirani o tome nisu mogli ni sanjati. Jedni su trpjeli sankcije i vojne akcije, a drugi, za ista ili gora kršenja međunarodnih normi nisu trpjeli ništa i još su bili i nagrađivani. Oni koji su osjetili „čari“ međunarodnog prava na svojim leđima znali su da ono ne postoji kao čvrst i provediv skup pravnih normi, znali su da je međunarodno pravo batina u rukama onoga tko ima silu i kojemu je potreban pravni sustav da se zaogrne i prikaže sebe civiliziranim, naprednim i štovateljem tzv. sustava utemeljenog na pravilima. Oni ostali to saznaju danas kada se međunarodni poredak okreće naglavačke.
Licemjerje međunarodnog poretka nastavilo bi se razvijati unedogled da na političku scenu nije stupio Donald Tramp, sirovi biznismen koji se domogao najveće političke moći na kugli zemaljskoj i odlučio svima pokazati što je u svojoj biti međunarodno pravo. Javnim iskazivanjem želje za aneksijom Grenlanda, po prvi put se na suprotnoj strani međunarodne pravne batine našla neka zapadna zemlja, ovoga puta Danska. Otimanje teritorija upotrebom čiste sile nije ništa novo u međunarodnim odnosima, kako u svjetskim, tako i u europskim razmjerima. No, za zemlje zapadne Europe ovo je prvi put da se nalaze na drugoj strani nišana najveće vojne sile na svijetu. Osjećaj svakako nije ugodan, ali je ljekovit za mnoge koji su mislili da se njima nikada neće i ne može dogoditi takvo što. Odjednom su mnogi koji su do jučer zatvarali oči na kršenje normi međunarodnog prava skočili kao šilom ubodeni, konsternirani, u nevjerici, šokirani razvojem događaja. Skočili su, s pravom, u obranu svojih prava, izvadili udžbenike međunarodnog prava i krenuli citirati svoja prava urbi et orbi. S druge strane, kao i svaki put do sada kada se sukobi veća s manjom silom, potpuno nerazumijevanje i podsmijeh. Urnebesni su razlozi koje američki političari navode zbog čega Grenland treba oduzeti Danskoj. Američki kongresmeni u svom prijedlogu Zakona o aneksiji Grenlanda, koji bi trebao poslužiti kao pravna osnova za aneksiju, navode da Grenlandom vladaju socijalisti, da Grenlanđani imaju manji standard od Danaca i da su to opravdani razlozi za vojnu invaziju i aneksiju najvećeg otoka na svijetu.
Lažni ili nedovoljno opravdani argumenti kao osnova za ugnjetavanje drugih država i naroda stari su koliko i svijet, ali su se u posljednjih dosta desetljeća koristili isključivo protiv onih koji nisu mogli učiniti ništa da te argumente demantiraju ili objasne, čak i onda kada su takvi argumenti postojali. Možda će primjer Grenlanda dobro poslužiti svima, čitavoj svjetskoj međunarodnoj zajednici da uvidi da licemjerje u međunarodnoj politici dugoročno nije najbolja strategija i da se prije ili kasnije uvijek obije od glavu onoga tko pristane graditi nepravedan međunarodni sustav. Bez obzira na to hoće li Danska ostati bez Grenlanda ili ne, za očekivati je da će želja za poštivanjem normi međunarodnog prava kod mnogih porasti preko noći, pogotovo kod onih koji su desetljećima smatrali da imaju veća prava od drugih, a da bi se sada pokazalo da nemaju, jer netko drugi ima više oružja i veću silu nego oni sami.
