Posljednji koncert Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu pokazao je da hrvatska radikalna desnica nastavlja s hiperprodukcijom svojih političkih vođa i izgleda da polako, ali sigurno dolazi do kraja zaliha. Nakon Miroslava Škore koji je uzletio poprilično visoko, a onda sletio na samo dno političkog života, istim putem kreće polako, ali sigurno i Tompson. On čitavu proteklu godinu na svojim koncertima šalje političke poruke, a na posljednjem koncertu se u potpunosti prebacio na dnevnu politiku i pozvao na smjenu zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića. Nema nikakvog spora da bi Tompson bio idealan politički kandidat ultra desnog političkog biračkog tijela, nešto kao nekoć Škoro, ali na steroidima. Nakon srpanjskog koncerta sa 500.000 posjetitelja Tompsonu zasigurno ne nedostaje vjere u svoju vlastitu političku snagu, a to je vidljivo i u mjesecima nakon toga koncerta kada se sve češće upušta u političke obračune s nositeljima vlasti u Zagrebu. Pjevač koji je godinama svoju karijeru i život prikazivao kao srednjovjekovni mit o povučenom vitezu, polako ali sigurno se pretvara u desnu Daliju Orešković; snima se mobitelom kao kakav politički aktivist, šalje sudbonosne poruke, vidi „jugozomboide“ i „jugokomuniste“ u svakom grmu, prijeti izvanrednim izborima na svojim koncertima. Ukratko, čini sve što je prije nekoliko godina radio Miroslav Škoro, njegov kum, koji je prošao čitav taj politički put nešto ranije, s ne previše velikim uspjehom. Škoro se pojavio na sceni sa sličnim porukama o potrebi konačnog obračuna s „jugokomunistima“, a onda za nekoliko mjeseci izgorio u „bratoubilačkom ratu“ u kojem je od najbližih suradnika odbačen kao razvratnik i prevarant koji je muljao s proračunom stranke koju je sam stvorio. Škoru je odbacilo i desno biračko tijelo u rekordnom roku. Nakon njegova odlaska stranka koju je osnovao osvojila je više mandata nego kada joj je Škoro bio na čelu.
Naravno, to automatski ne znači da će se isto dogoditi i Tompsonu, odluči li se na taj put. Nema nikakvog spora da je Tompson za dva koplja jači igrač od Škore na desnom političkom spektru, ali nema te svetinje koja se u političkoj sferi preko noći ne može zgaziti i odbaciti. Sjetimo se samo prvaka Domovinskog pokreta koji su jedan po jedan padali od bratske ruke svojih bivših istomišljenika. Stipe Mlinarić Ćipe je nakon koalicije s HDZ-om, od vukovarskog branitelja postao izdajnik, obućar, prevarant. Mario Radić, od branitelja i žrtve rata postao je jugoslavenski oficir, srpski špijun. I svim tim epitetima ne časte ga mrski „jugokomunisti“ nego njegovi vlastiti suradnici, počevši od Penave, pa do revolveraša Dabre. Politička scena radikalne desnice poprište je najžešćih obračuna, zato postoji pet verzija HSP-a i na desetke sličnih strančica. U svakoj od njih se ispod površine vode ogorčene borbe za vlast.
Prvi znak uzbune za Tompsona trebao bi biti prosvjed koji su njegovi obožavatelji upriličili dan nakon njegovog poziva na izvanredne izbore u Zagrebu. Na njegov poziv na otpor Tomaševiću odazvalo se svega 20-ak prosvjednika, koji su se pojavili ispred gradonačelnikovog stana, kako bi se po Tompsonovoj formuli obračunali s „ostacima jugokomunista“. Čitav onaj velebni skup od 500.000 obožavatelja opet je spao na ubogog Keleminca i njegovu kvartovsku škvadru. Prosjek godina prosvjednika pritom je bio debelo iznad 50, a od sve one mladosti ni traga ni glasa. To bi Tompsonu trebao biti jedan od ranih znakova da se njegov pjevački kapital ne transferira u domenu politike onako kako on možda misli. On bi trebao znati da je petljanje u politiku uvjerljivo najlakši način za gubitak simpatija kod velikog dijela društva, pa čak i kod samog desnog biračkog tijela. I opet je najbolji primjer Škoro, koji je ulaskom u politiku sebi zatvorio apsolutno sva vrata i postao meta svih drugih desnih političkih stranaka. Od pjevača koji je održavao desetke koncerata po HDZ-ovim općinama i gradovima diljem države, postao je pjevač na obiteljskim okupljanjima jer nitko drugi nije htio, niti smio platiti za njegovo pjevanje.
Gdje će se Tompson zaustaviti u svojim političkim namjerama teško je reći, ali bi mu, sudeći prema dosadašnjim iskustvima, daleko najbolje bilo da se opet povuče u osamu i iz nje izroni za novu koncertnu berbu. Tim više što svojom akcijom već šteti HDZ-u jer iznadprosječno animira lijevo i neutralno biračko tijelo koje ne gleda sa simpatijama na Tompsonove političke i životne ideje i vrijednosti. Nastavi li sa svojim političkim aktivizmom i slanjem svojih mobitelskih poslanica i političkih „upozorenja“, mogao bi ozbiljno iziritirati Plenkovića kojemu takav vid daljnjeg zaoštravanja društvenih podjela ne treba. Jedino što Plenkoviću treba je 500.000 Tompsonovih obožavatelja u njegovoj biračkoj kutiji i da svatko, uključujući i Tompsona, zna svoje mjesto u njegovom poretku.
