Bez previše oficijelne pompe prije nešto više od mjesec dana obilježeno je četrdeset godina od prvog objavljivanja romana Danka Popovića „Knjiga o Milutinu“. U jednom od prigodnih tekstova, uostalom nipošto ne prigodno pohvalničarskim, Ivan Čolović navodi izvjestan broj podataka i činjenica: „U međuvremenu je objavljeno oko četrdeset izdanja ′Knjige o Milutinu′ u više od pola miliona primeraka, što je čini jednom od najpopularnijih knjiga savremene srpske književnosti. Poslednjih godina njenoj popularnosti najviše doprinosi monodrama koju je po ovoj knjizi režirao Egon Savin, sa glumcem Nenadom Jezdićem u ulozi Milutina. Izvedena je prvi put 10. novembra 2021. godine u Zvezdara teatru u Beogradu, a zatim oko tri stotine puta u ovom pozorištu i na gostovanjima po raznim mestima u Srbiji.“
„Knjiga o Milutinu“ izlazi u vrijeme kad je jugoslovenska društvena kriza već relativno dugo na tapetu. Najveće nezadovoljstvo postoji u Srbiji. S jedne strane, unutar sistema uspostavljenog Ustavom iz 1974, Ustavom koji je od SFRJ praktično napravio konfederaciju, Srbija zbog autonomnih pokrajina jedina nema osjećaj da zaista vlada na cijeloj svojoj teritoriji. S druge strane, stara frustracija zbog razdvajanja Srba u praktično pet republika, jer Srbi su stoljećima autohtono živjeli na teritoriji pet njih (zapravo svih, izuzev Slovenije, a u prethodnih nekoliko decenija nastala je i signifikantna migrantska srpska zajednica i u samoj Sloveniji). Naposljetku, upravo je Srbija svojom herojskom, a skupo plaćenom pobjedom u Prvom svjetskom ratu, omogućila stvaranje prve Jugoslavije iz koje je nastala i ona druga. U tom smislu, umjetnička produkcija je društvenu atmosferu u Srbiji slikala tačnije nego što se vidjelo iz političkih deklaracija. U svojoj knjizi „Jugoslavija, država koju je odumrla“, Dejan Jović citira jednu izjavu Ivana Stambolića o repertoaru beogradskih i srpskih pozorišta gdje je fokus mnogo više na Prvom, nego na Drugom svjetskom ratu. Iz perspektive kulturne politike socijalističke Jugoslavije i socijalističke Srbije, to je bilo pogrešno. Uostalom, jedini film o Prvom svjetskom ratu uopšte snimljen u SFRJ bio je „Marš na Drinu“ iz 1964, na pedesetu godišnjicu početka Prvog svjetskog rata. U vrijeme kad izlazi „Knjiga o Milutinu“, Stambolić je i dalje u političkom sedlu, ostale su još dvije godine do famozne Osme sjednice, mada je i Milošević u prvim godinama svoje vladavine, barem što se tiče odnosa prema srpskom nacionalizmu, imao sličnu poziciju. U tom smislu, prvobitna recepcija „Knjige o Milutinu“ razlikovala se na liniji: široka čitalačka publika i oficijelna „partijska“ kritika.
Jedna od neobičnih karakteristika „Knjige o Milutinu“ jeste i to što ona uglavnom nije pretjerano omiljena među Srbima izvan Srbije. Naime, Danko Popović je više pisac Srbije, a manje „srpskog sveta“. Nije se, naime, Milutin kao paradigma srbijanskog seljaka žrtvovao samo za „inovjernu“ braću, on se žrtvovao i za Srbe izvan Srbije koji su, uostalom, rat na neki način i izazvali.
Bilo kako bilo, čitalačka publika, prvenstveno u Srbiji, knjigu je dočekala s nevjerovatnim entuzijazmom. „Knjiga o Milutinu“ spojila je dvije karakteristike kakve sе ne spajaju previše često; izdavačkim žargonom: ona je istovremeno i „bestseller“ i „longseler“. Ona se, dakle, i odlično prodaje, a ta odlična prodaja traje već godinama i decenijama. Ako na nivou države Srbije i nije uvijek bilo dovoljno sluha za čuvanje uspomene na Danka Popovića kao pisca, to nikako ne važi za njegov uži zavičaj, za Aranđelovac i okolinu. Tamo je 2012. utemeljena i književna nagrada „Danko Popović“ koju su, što je možda pomalo i ironično, vrlo često dobivali pisci rođeni s druge strane Drine: od prvog dobitnika Voje Čolanovića preko Drage Kekanovića, Vuleta Žurića i Vesne Kapor do najrecentnije dobitnice Nede Bjelanović.
Naposljetku dolazimo do već pomenute pozorišne predstave. Ona je postala ponajveći teatarski fenomen u Beogradu i Srbiji u posljednjih nekoliko godina. Za nju je, naime, skoro nemoguće regularno pronaći kartu. Predstava redovno igra u Zvezdara teatru, a kada prvog dana u mjesecu krene onlajn prodaja karata za ovu predstavu se po pravilu sve karte prodaju od ponoći prvog u mjesecu, pa u idućih deset do petnaest minuta.
Ono što je sam Nenad Jezdić rekao o junaku koga igra i književnom predlošku po kojem je monodrama napravljena dobro sažima najširi konsenzus njegove publike: „Milutin i priča o njemu su njegova ispovest, to je jedno žitije koje je veličanstveno… Ne znam da li znate taj podatak, do koga sam ja došao – svojevremeno kada se roman pojavio, masa tih neznanih o kojima pričamo, kojima je doživljaj Milutina bio buran i emotivan, sa tom knjigom sahranjivali su svoje. Tu knjigu su nosili na grobove svojih, tamo negde u Grčkoj, u Africi i koje kuda još, a nekad se dešavalo da su u temelje svoje kuće po jedan primerak ostavljali. Zato je ovo jedan temeljni sadržaj, koji će da bude opominjući i edukujući i negde i proročki, i kako je Egon rekao dok smo ovo radili, ovo je srpska Biblija… Ovaj Milutin se nije posvetio, ali je stradao, a ovo je jedan način – ako nije jeres ovo što pričam – jedan način da ga mi na svoj način posvetimo.“
Tako da, eto, Popovićev Milutin s papira lako i uspješno prelazi na pozorišne daske, te definitivno nije teško zamisliv i prelazak na filmsko platno.
