Tekst

U sjeni prijetećih događaja, van huka masa, magbetovske buke i bijesa, izašlo je za budućnost, za one koji će htjeti i znati čitati nekoliko izuzetnih, upravo nezamjenjivih knjiga. Štampan je drugi tom „Dvadesetih“ Čede Višnjića, s Micićevim citatom kao podnaslovom – „Hvala ti Srbijo lepa“, od kojega kao da nije prošlo stotinu godina otkad je prvi zenitist reagirao na dil Baje Pašića i Radića, što su izbacili „Crnca“ – Svetozara Pribićevića – a time i Srbe iz Hrvatske, preodređujući ih tako za skoru i neizrecivu budućnost. „Dvadesete“ su kapitalno djelo naše publicistike, marljivo, uporno pisano, s određenom ledenom dozom implicitnog „samoranjavanja“ autorskog. Čini se nemogućim da bilo koji autor ima takvu hladnoću i pribranost, pa da prolazi kroz more ovakvih otrežnjujućih podataka i činjenica bez boli i naknadnog užasa. Jer, u neprestanom pobadanju međaša unazad, u točku kad je našem narodu ovdje upisana prva kolektivna smrtna presuda, čini se da je Čedo Višnjić našao taj tren.

Silnim sarkazmom historije i gibanja naroda, javile su se mnogo kasnije pojave autorske, svijetle i životne, kakvih teško da bi bilo bez kataklizme 1941. Takva je bila Goranka Matić, legendarna fotografkinja, Beograđanka i zaista, kako joj ime samo govori, Goranka porijeklom – iz Srpskih Moravica kojima je posvetila divnu i dirljivu seriju kadrova, uhvativši nešto što nitko odavde nije. Izvan toga, bila je vjerojatno najvažniji fotograf perioda kasnojugoslavenske kulture od 1980. nadalje, od novoga vala do demonstracija 9. marta 1991. Goranka je preminula početkom ove godine, prerano, i ne dočekavši monografiju koju je objavilo agilno RTS izdavaštvo – knjigu takvog obima i kompletnosti u njoj da se može bez pretjerivanja reći da neće biti smisla ikada više raditi monografiju Gorankinog rada, budući da je ova, upravo izašla, iscrpila i objavila sve što se imalo objaviti iz opusa i nasljedstva velike umjetnice svjetla.

Vanredna je i knjiga „Andrić i Italija“ (Akademska knjiga), profesorice Marije Mitrović, emerite Tršćanske univerze. S danas skoro frapantnom činjenicom da je autorica lično poznavala Andrića, o čemu piše i u uvodu (nažalost akademski drveno napisanom, što je jedina mana), s izvanredno istraženim izvorima, za ovu se knjigu zaista može ponovo iskoristiti fraza o tome da baca neočekivano svjetlo na djelo našeg najvećeg pisca. Djelo koje u svojoj oceanskoj širini čak pravi vezu i s ovim okolnostima današnjim, kao što se poklopilo jedno razumijevanje i svijest Andrićeva s našim i nastojanjima Privrednika. Dok gleda monumentalnu zaostavštinu svih civilizacija koje su prošle kroz Rim, Andrić piše svom nekadašnjem profesoru Tugomiru Alaupoviću: „Sva ta, između se toliko oprečna, ljudska nastojanja uče jedno te isto, da je smisao ljudskog djela na zemlji: zakon, mjera, rad, red i odricanje.“

Slika

Prvi američki papa (u ponovnom kaskanju stvarnosti za umjetnošću – realnost koju je Sorentino najavio svojom serijom!) pozvao je, u neobičnoj i neuobičajenoj gesti, na svečani prijem u Vatikan svjetske filmaše. Među njima, prvom glumačko-redateljskom postavom i uzvanicima isticala se visoka i uspravna figura – našega najvećeg živućeg režisera. Zapanjujuće je bilo vidjeti njegovu prepoznatljivu, svjesno razbarušenu i zaraslu pojavu tamo. Zapanjujuće – i sjajno. Naravno, ovdašnji mediji nakon početne šutnje nisu izdržali i, konsternirani, jedva skrivajući nevjericu izvukli su rečenice režisera u kojima kritizira Katoličku crkvu optužujući je za njene historijske i moralne grijehe u kompleksu raspada naše nekadašnje zemlje, htijući da mu tipičnim sarkazmom napakuju kontradiktornost i valjda nedosljednost. Nisu razumjeli, ili nisu htjeli da razumiju u svojoj čistoj zavisti i dubljem neshvaćanju, da je u stvari obrnuto. On koji godinama, s pravom ili ne, govori javno kako je Evropska unija „katolički projekt“, a Vatikan direktno odgovoran za rasturanje naše bivše domovine, dobio je poziv upravo zato, paradoksalno. Zato što tu svoju izazivajuću, „hajdučku“ stranu, svoj neposluh i inat ne skriva i ostaje kod njih jednako kao i kod svojih stavova. Dakako, sve to ne bi vrijedilo da nema najvažnijeg – umjetničkog djela, opusa, nezaobilaznog u svjetskim okvirima povijesti kinematografije. Dokazano velikima i važnima sve se „prašta“. To je prvo. Drugo je: samo tvrdoglavo nesavitljivi, makar i ne bili u pravu, makar pretjerivali, inatili se i bili na suprotnoj, trajno „problematičnoj“ strani, ideološkoj, nacionalnoj, i svakoj drugoj – dobivaju takav poziv. Poslušnici, pijuni, okretači kaputa, nikad. Kao ni nedovoljno talentirani uostalom.

Ton

Zvali su ga lopovom, plagijatorom, kompilatorom u muzici, skoro otkad se pojavio. A on, vidi, postao naš najuspješniji kompozitor i muzičar svih vremena, najprije ovdje, a onda i u svjetskim razmjerima. Oni, počevši od rodnog Sarajeva, preko Zagreba do Beograda, u bratimljenju po negatorstvu, „znali su“ šta je i tko je on, ali ljudi iz žirija „Premio Tenko“ valjda nisu, kad su odlučili da tu najprestižniju talijansku i svjetsku nagradu za kantautore i autorsku muziku dodijele baš njemu – Goranu Bregoviću. Polomio sam jezik godinama pričajući ovdašnjim nezainteresiranim mozgovima o toj nagradi nazvanoj po velikom i tragičnom đenoveškom autoru, priznanju čiji su laureati u posljednjih pedeset godina bili Žak Brel, Volođa Visocki, Lenard Koen, Bulat Okudžava, Domeniko Modunjo, Đino Paoli, Serđo Endrigo, Fabricio De Andre, Žorž Brasens, Leo Fere, Vincijus de Moraeš, Antonio Karlos Žobim… I Arsen Dedić. Pritom: ne poslije 1990. godine, kad se iz samilosti i računice dodjeljivalo i po ovdašnjim krajevima, nego još 1982. Prije Toma Vejtsa, Nika Kejva, Džouni Mičel, Elvisa Kostela i Lori Anderson.

I sad Brega, ta „lopuža koju nisu uhvatili“, koji je učinio da pleh-muzika Balkana bude jedini i trenutno prepoznatljiv zvuk duž cijelog globusa, dobije ovakvo priznanje. „Nastranu“ što on piše potresne violinske koncerte i oratorije, filmsku muziku od čijih se prvih tonova pod dojmom naježi i onaj koji o nama ništa ne zna, nastranu i što je muzičar koji svira velike koncerte od Tokija do Buenos Airesa, a među poštovatelje svoga rada broji Erika Kleptona, Arva Perta, Frensisa Forda Kopolu, Martina Skorsezija, Žan-Mišela Žara i Igija Popa. Ne, „oni“, kod kuće, znaju bolje i objasnit će nam kako ta stvar s „Vrhovnim komandantom“ naše muzike stoji. Mali, ljubomorni, provincijalni, gledaju mu leđa i ljute se jer ne mogu nikako da ga „uhvate“, ni shvate. Što oni više objašnjavaju, to on uspješniji.

U tome, taj sarajevski sin Hrvata iz Podravine i Srpkinje iz Slavonije, porijeklom Hercegovke, jednak je svim najboljim izdancima i naše kulture. Ionako je jedna od njenih živih metafora već poodavno.

Čuvajmo je zato, kao i sve naše kulturne odličnike i njihova djela i u narednoj godini. Trebaće nam.