Dvoje aktivista u hrvatskim organizacijama za obranu ljudskih prava, Branka Vierda i Nikola Puharić, iscrpno su u višegodišnjem radu istražili okolnosti pod kojima je izvedena vojno policijska akcija „Medački džep“ (9. – 17. 9.) 1993. godine. Akcija je zaustavljena tek pod pritiskom UNPROFOR-a, a zbog počinjenih ratnih zločina, ubojstava desetaka civila srpske narodnosti, uglavnom staraca, kao i temeljitog spaljivanja i uništenja imovine. Haški tribunal je podigao optužnice protiv troje odgovornih vojnih zapovjednika: Janka Bobetka, Rahima Ademija i Mirka Norca, za zločin protiv čovječnosti i kršenje običaja ratovanja zbog progona, ubojstva, pljačke i bezobzirnog razaranja. Slučaj je kasnije prebačen hrvatskom pravosuđu. Janko Bobetko je u međuvremenu umro, Rahim Ademi je oslobođen optužbe, a Mirko Norac je osuđen na sedam godina zatvora. Rezultate ovog istraživanja štampalo je ove godine Srpsko narodno vijeće kao bilten pod nazivom „Politika brisanja: Operacija Džep 93 i njene posljedice“. Razgovaramo s istraživačima ovog slučaja Brankom Vierdom i Nikolom Puharićem, trideset i dvije godine kasnije.

Kako ste vas dvoje pristupili istraživanju zaista teške teme – ratnog zločina u Medačkom džepu koji se dogodio u septembru 1993. godine?

Puharić: U jednu ruku nam je bilo važno da obradimo baš taj zločin, jer se radilo o predmetu Međunarodnog tribunala u Hagu, koji je taj slučaj prepustio hrvatskom pravosuđu. U tom smislu, mi nismo mogli koristiti dokumentaciju sa suđenja pred hrvatskim sudovima generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu (Janko Bobetko je u međuvremenu umro), koji su tada bili u vrhu komandnog lanca u Medačkom džepu, jer taj dokazni materijal, za razliku od haške dokumentacije, nije bio dostupan javnosti. Ali, baš zato bilo nam je važno da se činjenice tog zločina, kasnije i suđenja, objelodane. Na kraju, zatražili smo od Županijskog suda u Zagrebu čitav spis toga slučaja i dobili smo ga, tako da smo mogli pristupiti detaljima onoga što se u Medačkom džepu zaista dogodilo. Mislim da je ovo prvi put da je bilo moguće koristiti čitavu sudsku dokumentaciju, od oko šest hiljada stranica vezanu za Medački džep, koju raniji istraživači toga ratnog zločina nisu mogli imati. Naš je plan da od čitavog istraživanja, koji trenutno postoji samo u papirnatoj formi, uz druge dokumente, fotografije i video materijal – napravimo do kraja ove godine jedan digitalni narativ koji bi onda bio dostupan široj javnosti.

Vierda: Možda još treba dodati da smo u našem istraživanju imali jako dobru suradnju s Odjelom za informiranje i Odjelom tužiteljstva Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, nasljednika haškog tribunala, koji nam je pomogao s pribavljanjem fotografija i video materijala. Rekla bih i da smo stručan pravni jezik cijelog slučaja nastojali formulirati tako da osim stručnoj javnosti bude dostupan i ljudima koji nisu pravno obrazovani.

Svjedoci zločina

Da li ste u istraživanju zločina obišli teren Medačkog džepa?

Vierda: Nas dvoje smo i prije nego smo počeli pisati ovaj bilten i navoditi rezultate naših istraživanja nekoliko puta bili u okolici Gospića i u selima Medačkog džepa. Odlazili smo tamo na nekoliko obljetnica tog događaja, i s novinarima i s mladima, da vidimo kako danas tamo život uopće funkcionira. Shvatili smo da tamo života zapravo nema ili je on krajnje reduciran. Kad kažem život, ne mislim samo na ljude kojih tamo danas nema, nego tamo više nema ni privatnih kuća, ni gospodarskih objekata. Tamo nema životinja, nema bunara i ničega što bi čovječjom rukom bilo zasađeno – nema svega onoga što smo kasnije u istraživanju otkrili da je tamo postojalo i da je to kraj koji je nekada bio živ, bogat i napučen i koji je obilovao i sportskim i kulturnim događanjima.

Puharić: Za vrijeme naših posjeta teško smo nalazili bilo koga tko bi bio voljan s nama razgovarati i zapravo svi ti sumorni doživljaji toga kraja davali su nam dodatnu motivaciju da se zločinima u Medačkom džepu uopće bavimo. Znali smo da se obična javnost time neće baviti, niti da će biti naročito popularna interdisciplinarna akademska istraživanja na ovu temu. Shvatili smo da teret ove teške teme leži na nama.

Što znači činjenica da se medijska ili akademska javnost ovim zločinom ne želi baviti?

Vierda: Pa Nikola i ja već više godina razgovaramo o tome da bi trebalo istražiti dva ratna događaja: vojnu operaciju „Bljesak“ i operaciju „Medački džep“, jer ti događaji, kroz uobičajene politike sjećanja i stavove službene Hrvatske, vide se isključivo kao pobjedničke ili oslobodilačke akcije. Ono čega u tim službenim sjećanjima nema jest da su operacija „Medački džep“, sa sudskim epilogom i operacija „Bljesak“, bez sudskog epiloga, imale i onu drugu stranu, zločinačku, koju smo mi u slučaju Medačkog džepa istraživali i koja nije bila nimalo obrambena i oslobodilačka.

Da li ste uspjeli doći do svjedoka ovih zločina?

Puharić: Kao što smo rekli, u tom pustom kraju ne živi mnogo ljudi, posebno onih koji bi mogli ili htjeli razgovarati o događanjima iz 1993. godine, što je i razumljivo. U Divoselu živi još samo jedan čovjek. Mi smo s nekima od njih ipak razgovarali, ali prije početka istraživanja. U samom istraživanju za nas je bilo najrelevantnije ono što su svjedoci ili žrtve tih zločina govorili na sudu. Mnogi od tih ljudi su dali svoje iskaze odmah nakon počinjenog zločina, vojnicima UNPROFOR-a i istražiteljima međunarodnog tribunala i kasnije su svjedočili na samom sudu. Na temelju svih tih iskaza mi smo rekonstruirali ono što se zaista dogodilo. Malo je bilo ljudi koji bi uopće nešto htjeli govoriti i u tom smislu nama je najznačajniji bio Dragan Pjevač, koji trenutno živi u Srbiji i čija mama je bila ubijena u Medačkom džepu. Njegova obitelj je tražila naknadu štete i pokretanje istrage, naročito među pripadnicima hrvatske specijalne policije koja je tada bila prisutna na tom području. Koliko znamo, postupak je i dalje u toku, nitko nije sudski procesuiran i naknada štete i dalje nije namirena.

Koliko je zapravo bilo ubijenih civila u vojnoj akciji „Medački džep“?

Vierda: Službenih podataka o žrtvama u akciji „Medački džep“ nema. Na stranici Ministarstva hrvatskih branitelja, vezano za opis vojne akcije „Medački džep“, nema podataka o ubijenim civilima, dok se na obljetnicama Hrvatske vojske svake godine 9. rujna govori isključivo o poginulim hrvatskim vojnicima u toj akciji. Podaci koje su prikupile hrvatske nevladine organizacije, ponajprije Dokumenta, govore da je ubijeno 29 civila i četiri zarobljena vojna lica. Mi smo u biltenu naveli sve izvore koje smo koristili vezano za broj žrtava, ali smo se najviše orijentirali na podatke o žrtvama koji su iznijeti na suđenju u predmetu „Ademi-Norac“, dok haško tužiteljstvo u slučaju optužbi protiv generala Janka Bobetka, govori o oko stotinu civilnih žrtava. Taj broj o ubijenim civilima u Medačkom džepu očito varira i mi u biltenu pozivamo institucije Republike Hrvatske da se utvrdi točan broj žrtava ove akcije, kako ne bi bilo proizvoljnih tumačenja i naknadnih sumnji.

„Prema Dokumenti u akciji ‘Medački džep’, ubijeno je 29 civila i četiri zarobljena vojna lica, dok haško tužiteljstvo u slučaju optužbi protiv generala Janka Bobetka govori o oko stotinu civilnih žrtava“, kaže Branka Vierda

Zatiranje života

U vašem biltenu opisi tih smrti i razaranja djeluju krajnje brutalno. Kako ste se suočili s činjenicama koje ste u biltenu morali iznositi?

Vierda: Pa meni je najšokantnije bilo to potpuno uništenje – ubijanje svega živoga: ljudi, životinja, čak i trovanje bunara. To sam doživjela kao uništavanje svakog oblika života, ali fotografije miniranih kuća i razmjeri razaranja govore o namjeri da se taj prostor učini za čovjeka potpuno nenaseljivim, za domaće životinje, za bilo koga. Spoznala sam, čitajući te podatke i gledajući te fotografije, da je najmonstruoznija bila ta želja da se uništi svaki oblik života na tom prostoru, a ako je i ostalo živih, da se ti ljudi u ta sela više nikada ne vrate.

Puharić: Zanimljivo je da se u ta tri sela, u Počitelj, Čitluk i Divoselo, gotovo nitko nije vratio i da tamo danas skoro nitko ne živi. Medački džep je jedno od rijetkih područja, čak na području čitave bivše Jugoslavije, koje je danas, kao rezultat rata, gotovo potpuno nenastanjeno. Svugdje su se ljudi postupno vraćali ili su se naseljavali neki drugi ljudi, ali Medački džep je baš zatrt i danas se može reći da u njemu života nema. Uvjerljiv dokaz potpune destrukcije je izvještaj UNPROFOR-a nakon te akcije u kojem stoji da je svaki, ali baš svaki objekt u ta tri sela uništen. Medački džep je grozan simbol teških zločina i sustavnog uništavanja.

Iz vaših izvještaja se čini da su ti zločini bili toliko brutalni i da je ta tragedija bila toliko zastrašujuća da čak i ova kronična hrvatsko-srpska trvenja, kakva god ona bila, padaju u drugi plan u odnosu na taj gotovo biblijski razmjer destrukcije.

Puharić: Meni je bilo zanimljivo čitati iskaze nekih hrvatskih vojnika haškim istražiteljima koji su govorili o počinjenim zločinima, na koji su način počinjeni ti zločini i kako su se oni osjećali u svemu tome. Za neke od njih me je iznenadilo da su svjedočili kako su krajnje razočarani, neki su rekli da su se psihički razboljeli, a neki su izjavili i da su napustili vojsku zbog groznih rezultata ove akcije. Govorili su da su bili natjerani da rade neke stvari, jer ako to ne bi učinili sami bi došli u životnu opasnost. U ovakvim iskazima se vidi, osim razočaranja, i trunak osjećaja odgovornosti i grižnje savjesti, kažem kod nekih hrvatskih vojnika, koji su haškim istražiteljima svjedočili o tome.

„Prema Dokumenti u akciji ‘Medački džep’, ubijeno je 29 civila i četiri zarobljena vojna lica, dok haško tužiteljstvo u slučaju optužbi protiv generala Janka Bobetka govori o oko stotinu civilnih žrtava“, kaže Branka Vierda

Što vas je ovo istraživanje naučilo ili što vam je ono u krajnjem slučaju značilo?

Puharić: Ono što je meni ovo istraživanje značilo jest da identificiramo odgovorne osobe za zločine koji su počinjeni, te da prikažemo tu cjelokupnu atmosferu i konstrukciju odlučivanja, kao i osobe koje su bile dio te konstrukcije, koje su doprinijele ili su dovele do zločina. Na taj način, razotkrivanjem konkretnih osoba i jednog cijelog sustava odlučivanja koji su doveli do ovih zločina, skida se potencijalna krivica koju bi mogao nositi svaki građanin ove države. Neki konkretni ljudi zloupotrijebili su institucije ove zemlje i iskoristili njene resurse, kako bi radili kaznena djela i kako bi počinili zločin. To su radili s najgorim mogućim namjerama, što uključuje i potpuno brisanje stanovništva s određenog prostora.

Vierda: Ono što ja nosim nakon rada na ovom biltenu i na što sam na neki način ponosna je što smo Nikola i ja tome pristupili maksimalno ambiciozno, na način da se nismo bavili isključivo pravosudno sudskim epilogom, nego smo stavili tu vojnu operaciju u tadašnji društveno-politički kontekst i analizirali smo njene posljedice u današnjem aktualnom društvenom trenutku u Hrvatskoj. Ovo nije samo rad o događaju iz prošlosti već pogled na njega iz perspektive sadašnjosti. Voljela bih kada bi razumijevanja onoga što se dogodio u prošlosti, kada smo već imali tu blagodat da su optužnice podignute u haškom tribunalu i da su procesi protiv generala Norca i Ademija i drugih o kojima pišemo u biltenu događali pred hrvatskim sudovima – ne bude vremenski zatvoren, već da bude povod za kritičko razmišljanje danas. Analizirali smo i tadašnje Tuđmanove govore, i odnos službene Hrvatske toga vremena prema UNPROFOR-u, koji je bio vrlo problematičan. Bavili smo se time kako izgleda zadnje desetljeće sjećanja na taj događaj, pri čemu istraživanja govore da 70 posto mladih u Hrvatskoj danas nije ni čulo da se u Medačkom džepu bilo što dogodilo. Željeli smo to što se dogodilo staviti u širi javni kontekst, kako bi nam takav tip analize, koji je slojevitiji od usko historiografsko pravne procjene, možda ponudi model na koji način gledati i na današnja ratna zbivanja kojima svjedočimo. Konačno s ovim istraživanjem željeli smo pomoći i u odgovoru na teško pitanje koje je u našim krajevima i dalje aktualno: Kako nakon ratnih konflikata živjeti dalje?