Napustio nas je naš Mile Paripović. Mada smo se, zbog njegove teške bolesti, bojali takvog ishoda, teško nam je prihvatiti činjenice. Više je razloga tome. Osnovni je svakako njegov odnos prema opakoj bolesti. Naime, Mile je do zadnjega dana iz bolnice poručivao da će on pobijediti. Naravno da smo ga mi, njegovi prijatelji, u strahu od najgorega, u tome podržavali. Sjećajući se svojih zadnjih kontakata s njime, dva dana prije kobnoga trenutka, u kojemu sam mu poručio da vjerujem u njegovo junaštvo, on mi je hrabro i vedro odgovorio da jedino tako vrijedi živjeti. Danas kad se opraštamo od istinskoga druga i prijatelja meni ostaje obaveza javno afirmirati ovakav životni stav. Afirmirati ga tako da se o njemu pišu knjige i studentima medicine drže predavanja na vječno tešku temu koja glasi: O čemu i kako da rodbina i prijatelji razgovaraju prilikom posjete umirućem bolesniku? Mile nam je vlastitim primjerom pokazao da ne treba prešućivati temu, još manje ga tješiti govoreći da će bolest proći, jer nažalost postaje sve jasnije da neće proći. Naše je, dakle, da bolesniku pokažemo da jasno vidimo njegovo istinsko junaštvo u toj neravnopravnoj borbi. I da time zaslužuje istinsko divljenje. Eto baš tako smo mi, Milini prijatelji, doživjeli njegov odlazak u vječnost.

Mile je rođen 1948. godine u Grubišnom Polju, gdje je završio osnovnu školu. Srednju tehničku školu i studij strojarstva iz radnoga odnosa u Tvornici parnih kotlova završio je u Zagrebu. Kao istaknuti stručnjak i borac za prava radnika koji stvara i gradi ubrzo je postao istaknuti zagrebački politički aktivist, istinski omiljen u tvorničkim radničkim krugovima. Imao sam sreću nakon uspješne Univerzijade ’87, u funkciji sekretara Gradskog komiteta u više navrata o Mili razgovarati s tadašnjim poznatim direktorom TPK, inženjerom Vargom. Jednom prilikom mi je rekao: „Da je nama u Zagrebu deset Paripovića, Sveučilišna bolnica koju Zagrepčani grade samodoprinosom bila bi davno sagrađena.“

Zato nije čudno što je Mile, sa svojom suprugom Vidom i kćerkom Natašom i njenom obitelji, u novim poratnim okolnostima, bio i uspješan privatni poduzetnik.

Svemu rečenom dodao bih još jednu bitnu dimenziju ličnosti Mile Paripovića, a to su empatija i solidarnost s mladim ljudima slabijih životnih šansi. Više godina je bio predsjednik Nadzornog odbora SPD Privrednik, humanitarnog fonda namijenjenog stipendiranju talentiranih učenika i studenata slabijeg imovinskog stanja. Usto je bio i član Odbora za dodjelu Privrednikovih stipendija.

U mladosti je Mile imao i dva hobija, nogomet i automobilizam.

Zbog svega izrečenog, zaključimo: Uz tugu koja nas je obuzela svi mi koji smo živjeli s takvim čovjekom imamo prirodno pravo ponositi se time.

Ispraćaj pokojnika održat će se u ponedjeljak, 17. marta, u 12 sati u krematoriju na zagrebačkom Mirogoju