Profesor Nikola Kezić od 2007. vodi projekt koji je imao odjeka i u svjetskoj javnosti. Radi se o dresuri pčela za pronalazak mina, točnije za lociranje minskih polja

Pčelinje zajednice s pravom nose naziv superorganizama jer su do sada, unatoč svim klimatskim promjenama, opstale na Zemlji i zajedno s nama preživjele i dobro i loše. Među nama su već približno 150 milijuna godina. Čovjek je odavno shvatio gospodarsku vrijednost pčela: one su najjeftinije životinje, imaju najjeftiniju kuću, odnosno košnicu, a pčelinji proizvodi su vrlo traženi. Nekada je gotovo svako seosko privređivanje obuhvaćalo i tradicijsko pčelarstvo, a pčelinjim proizvodima (medom i voskom) zadovoljavale su se prehrambene i zdravstvene potrebe seljaka.

Danas nam pčele, osim meda i voska, daju cijelu paletu proizvoda kao što su propolis, matična mliječ, pčelinji otrov, pelud… Pčelinji proizvodi koriste se u prehrambenoj industriji, medicini, alternativnoj medicini, farmaciji i sl. U Hrvatskoj se, kao i u svijetu, unazad nekoliko godina iznimno povećava broj pčelara, kako onih koji se pčelarstvom bave iz hobija, tako i onih kojima je ono zanimanje. Treba također reći da su pčelinji proizvodi dobiveni ekološkim postupcima skuplji 30 do 50 posto u odnosu na konvencionalnu proizvodnju. Mogli bismo reći da ponovno doživljavamo jednu malu renesansu pčelarstva, kao što je to bio slučaj pedesetih godina prošlog stoljeća.

Koliko su ta sitna bića važna i potrebna, govori i misao Alberta Einsteina: “Kada nestane pčela, još četiri godine i nestat će ljudi.” Pčele čuvaju naš ekosustav, oprašivanjem sudjeluju u oplodnji biljnih vrsta i njime povećavaju prinose na voćarskim i poljoprivrednim kulturama. Jako je važna uloga pčela u oprašivanju kultiviranog i samoniklog bilja. Nestankom pčela doći će do narušavanja biološke ravnoteže okoliša, važnog za proizvodnju kisika.
– Nestankom pčela neće odmah nastati veliki problemi: to bih usporedio s jednim zidom iz kojega pri dnu izvadimo jednu ciglu. Zid i dalje stoji, ali njegova je stabilnost značajno umanjena i on je pri prvom potresu podložan rušenju. Tako je i s našom prirodnom ravnotežom koja je stvarana milijunima godina – slikovito nam važnost pčela dočarava prof. dr. Nikola Kezić, redoviti profesor pčelarstva na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.

Hrvatska je izuzetno povoljna za razvoj pčelarstva zbog obilja samoniklog i kultiviranog bilja. Imamo tako visokoproduktivne paše kao što su lipa, bagrem i kesten, a u međupašnom razdoblju niskoproduktivnu livadsku pašu. Dok suncokret bez prisutnosti pčela praktički nema proizvodnje, dotle uljana repica, nekada popularna među pčelarima, u posljednje vrijeme nije toliko produktivna paša zbog toga što je došlo do promjene kultivara, a samim time i do smanjenja nektara, pa pčelari nerado idu na uljanu repicu. Za pčelare su interesantne i ostale produktivne paše mediteranskih vrsta kao što su kadulja, vrijesak, drača.

Profesor Kezić napominje da imamo izuzetno kvalitetan med od jelove medljike. Jedan je od najskupljih u Europi. Rijetko se pojavljuje, no kada se pojavi, svakih četiri do pet godina, a ponekad i svake sedme godine, daje visoke prinose. Kod nas imamo velike površine pod jelovom šumom i prošle su godine pčelari koji su vozili svoje košnice na jelovu pašu ostvarili iznimne prinose.

Poznata po kestenovim i bagremovim šumama je Sisačko-moslavačka županija s prinosom od 500 tona meda godišnje, 30.000 košnica i deset do 15 posto selećih pčelinjaka. U jeku tih paša, mnogi pčelari iz raznih dijelova Hrvatske voze svoje pčelinje zajednice u šume Hrvatske Kostajnice i Dvora. U stacionarnom obliku pčelarenja moguća je jedna, eventualno dvije dobre paše, a seljenjem pčela “proizvodimo med na kotačima” i moguće je imati tri do četiri dobre pčelinje paše.
Sama tehnologija pčelarenja se mijenja. Napuštaju se AŽ košnice, odnosno lisnjače (košnice za kamione) i postupno se prelazi na LR košnice, odnosno nastavljače. To su košnice promjenjivog volumena tako da se mogu prilagoditi veličini zajednice i intenzitetu paše.
No poznavanje pčelinjih paša još nije dovoljno da bismo poznavali pčelarstvo kao znanost. Pčela je ranjiva životinja i pojave novih bolesti u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, oslabljuju pčelu. Tako je pojava parazita varoe (Varroa jacobsoni) sedamdesetih godina prošlog stoljeća desetkovala pčelarstvo, a sada se pojavio i jedan novi parazit, nozemoza (Nozema ceranae) koji se razvija u srednjem crijevu pčele i nanosi ogromne štete pčelarstvu. Teško se primjećuje, a njegovom razvoju pogoduju topliji, južniji krajevi Hrvatske.
– Da biste se bavili pčelarstvom, morate puno znati. Prošla su vremena lagodnog i samoodrživog pčelarenja. Kako biste postali dobar pčelar, potrebni su stalna edukacija i stjecanje novih znanja, iskustava i vještina – smatra profesor Kezić, koji održava već treću po redu školu pčelarenja u Hrvatskoj Kostajnici. Teorijski dio nastave održava se zimi u dvorani, a praktični dio u pčelinjaku, kada se otvore košnice. Nakon toga polaže se pčelarski ispit.

Profesor Kezić još od 2007. vodi jedan po mnogo čemu značajan projekt, koji je imao odjeka i u svjetskoj javnosti. Radi se o dresuri pčela za pronalazak mina. Profesor i suradnici pokušavaju dokazati da dresirane autohtone medonosne pčele (siva pčela, Apis mellifera var. Carnica) mogu otkriti mine. Pčele osjećaju miris TNT-a, a dresurom ga počinju povezivati s hranom, šećernim sirupom, odnosno kombinacijom šećera i vode ponuđenom u hranilicama pokraj kojih se nalazi TNT. Kada pčele u prirodi prepoznaju miris TNT-a, na određenim lokacijama zadržat će se duže od uobičajenog preleta tražeći šećerni sirup, a praćenje njihovih infracrvenih polja sugerirat će nam da se tu nalaze mine. Pčele nam neće dakle pokazati gdje se točno nalazi pojedina mina, ali će nam locirati minsko polje. To je još jedan dokaz da su pčelinje zajednice doista superorganizmi koji mogu višestruko koristiti čovjeku.