Gdje je nestala imovina zadruge “Orlić-Markovac” nekada jedne od najuspješnijih poljoprivrednih zadruga u Hrvatskoj

Na rječici Kosovčici u Markovcu, općina Biskupija, još uvijek se nalazi istoimeni restoran «Kosovčica», doduše, devastiran i sumoran. Rekli bismo, ništa čudno, takvih restorana i objekata od Knina do Okučana, ima mnogo. Ali, restoran «Kosovčica» samo je jedan mali dio jedne velike priče o jednoj nekada najuspješnijoj poljoprivrednoj zadruzi u Hrvatskoj, o zadruzi «Orlić-Markovac». Svoj kruh u zadruzi zarađivalo je oko 350 radnika koji su ujedno bili i zadrugari. Pored zaposlenika, zadruga je brojala i oko 150 kooperanta koji nisu bili zaposleni, ali su djelovali u njenom proizvodnom lancu od poljoprivrede, povrtlarstva, voćarstva, vinogradarstva, do sušenja pršuta. Zadruga je imala razvijenu i ugostiteljsku granu s velikim brojem vlastitih prodajnih objekata i restorana.

– Naša zadruga je vršila otkup proizvoda i organizirala poljoprivrednu proizvodnju. Otkupljivala je proizvode od svog zadrugara i omogućavala mu da živi. Djelovala je na području gdje su živjeli njeni zadrugari koji su u njoj stvarali i privređivali. Sve to zajedno činilo je kompletnu priču proizvodnje, prodaje i usluga, sa sjetom i ponosom sjeća se poslovnih uspjeha Dmitar Gojko, nekadašnji zadrugar. – Tri generacije, svi smo bili zadrugari, svi smo radili i živjeli od zadruge, zajedno je gradili i izgradili, priča Gojko o zadruzi koja je svoj vrhunac doživjela 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka.

Velika imovina

Osim već spomenutog, nekada atraktivnog restorana «Kosovčica» koji je primao i do 500 gostiju, zadruga «Orlić-Markovac» posjedovala je visoku prizemnu kuću preko puta restorana koju su također sagradile ruke zadrugara. Danas je ona devastirana i polako se urušava.

-Većina poslovnih ručkova ovog kraja bila je ovdje organizirana, objašnjava nekadašnji zadrugar Mihajlo Jović dok razgledavamo prazan prostor koji zjapi neiskorišten.

U samom Orliću zadruga je posjedovala i upravnu zgradu i veliku konobu. – Unutra smo šlepere istovarali. Tu je bio smješten i razvijen vozni park koji je brojao 5-6 kamiona različite nosivosti, a imali smo i vlastitu hladnjaču koja je služila isključivo za prijevoz ribe, ističe Dmitar Gojko i dodaje da je zadruga «Orlić-Markovac» uvijek bila najbolje opskrbljena repromaterijalom i stočnom hranom. – Kad nigdje nije bilo stočne hrane, bilo je kod nas. Kod nas su dolazili pazariti poljoprivrednici iz Dalmatinske zagore, čak iz Kaštela i Solina. Deset šlepera dnevno je dolazilo u našu zadrugu, priča nam Gojko. U Kninu je djelovao zadružni ugostiteljski objekt i samoposluga s mesnicom i ribarnicom, a u širem kraju zadruga je brojala ukupno oko 50 trgovina.

– Velik broj tih trgovina bio je u našim objektima. Skoro svako selo imalo je našu trgovinu, a neke od njih bile su smještene po privatnim kućama gdje su radili njihovi vlasnici, dodaje Gojko. U svom vlasništvu imala je i plodno poljoprivredno zemljište u dolini Kosovčice. Jedna od vrednijih stavki u imovinskom statusu nekadašnje zadruge bilo je i ribogojilište na rijeci Krki koje je kalifornijskom pastrvom snabdijevalo veliki prostor bivše Jugoslavije, a jednim dobrim dijelom riba se izvozila i u Italiju.

Osim imovine na prostoru Knina, poljoprivredna zadruga «Orlić-Markovac» posjedovala je i vrijednu imovinu u Beogradu gdje je imala svoje predstavništvo koje se bavilo uvozom i izvozom raznih vrsta robe.

«Odnio vrag zadrugu»

Zadruga je funkcionirala kako tako sve do egzodusa stanovništva 1995. godine. Nakon toga pojedinci su iskoristili splet čudnih okolnosti začinjenih još čudnijim zakonima i za svoju ličnu korist ugrabili su imovinu zadruge koju su stvarale tri generacije zadrugara. Starim zadrugarima jedino je ostala poznata uzrečica: Odnio vrag zadrugu!

– Danas se pitamo gdje je nestala imovina naše zadruge i kako to da nas stare zadrugare koji smo sve to stvorili nitko ništa nije pitao. Kako i na koji način je ona otuđena, ističu stari zadrugari i pitaju se hoće li itko postaviti pitanje tko je i po kojim zakonima otuđio imovinu njihove zadruge koja bi im svakako dobro došla za novi početak.

– Svašta se pričalo oko preuzimanja i novog registriranja zadruge. Pouzdano znamo tek ono što svaki dan vidimo, a vidimo da je naš ribnjak dan u dugogodišnji zakup, po kojoj cijeni i po kojim uslovima, ne znamo, nas nitko nije pitao, priča Dmitar Gojko. Imovinu nekadašnje zadruge «Orlić-Markovac» na području Knina također je zaposjednuta pozivajući se na kontinuitet naziva iako nikada nije razvijena aktivnost stare zadruge «Orlić-Markovac».

U upravnoj zgradi nekadašnje zadruge u Orliću smještena je općina Biskupija. Sadašnji načelnik Damjan Berić ističe da navedena zgrada nikada nije bila uknjižena kao imovina zadruge, nego kao općenarodna imovina. – Još uvijek nije riješen imovinski status te zgrade. Jedan velik dio te imovine vodio se kao općenarodna imovina. Mada smatram da ima osnova za reviziju pretvorbe te poljoprivredne zadruge poslije 1995. godine, ističe Damjan Berić. Bolja i jasnija slika imovinsko-pravnih odnosa nije niti s beogradskom imovinom.

Bivšim zadrugarima ostaje ključno pitanje kako se sva ta pretvorba odigrala. Po zakonu o zadrugama, zadružnu imovinu nakon završenog stečajnog postupka preuzima jedinica lokalne samouprave koja u roku od godinu dana može tu imovinu dati drugim zadrugama ili pravnim licima na korištenje ili u posjed, ukoliko do toga ne dođe, imovina poslije tog vremena prelazi u državno vlasništvo. Ali kada su se sve te promjene dešavalo, zadrugari zadruge «Orlić-Markovac» bili su u izbjeglištvu. Nakon prvog povratničkog talasa pokušavaju samoinicijativno pokrenuti pitanje imovine bivše zadruge, osnivanjem zadruge «Kosovčica» koja je trebala biti sljednica stare zadruge «Orlić-Markovac». – Naša ideja i želja bila je da se «Kosovčica» razvije i da se vrati imovina naše bivše zadruge. Međutim, tu je sva priča i stala, kaže Dmitar Gojko.

Zadružna imovina zadruge «Orlić-Markovac» samo je jedan od brojnih primjera nejasnog otuđenja imovine nekada uspješnih krajiških zadruga. Pod dobrim pokrićem zakona bivši zadrugari koji su radili više od 20 godina nisu dobili nikakvo obeštećenje poslije prodaje imovine koju su godinama stvarali, a mnogima od njih nije priznata niti konvalidacija radnog staža. Država je preuzela odgovornost da privatnu imovinu mora vratiti i obnoviti, no što je s vrijednom zadružnom imovinom kojom se bez znanja zadrugara, vjerojatno netko dobro obogatio.