Goran Dakić – književnik i u daljinama vjeran svom Dalju

Piše: Boško Grgić

Promijenivši mjesto života, Goran se u svojim razmišljanjima, snovima i uspomenama nije udaljio od Dalja. Mjestu u kojem je zavolio veliku rijeku, pecanje, ravnicu i ljude, posvetio je roman

Goran Dakić
Goran Dakić, foto: Boško Grgić

Djetinjstvo ispresjecano vinogradima, trešnjama i Dunavom za Gorana Dakića, književnika, novinara, urednika i kolumnistu bilo je „tomsojerovsko“. Godine djetinjstva u mirnom Dalju, selu u istočnoj Slavoniji, udaljenom petnaestak kilometara od Borova i Vukovara, ostavile su neizbrisiv trag u Goranovom životu, spomenar koji je tražio da bude ukoričen i stavljen na počasno mjesto među dragocijenim stvarima.

Dalj je posljednjeg rata bilo mirno mjesto, bez ispaljenog metka. Početkom rata u selu je minirana katolička crkva i to je naizgled bio jedini nemili događaj koga su izrežirali vjetrovi rata. Goran priča kako su se njihovi stari, kako Slavonci u množini podrazumijevju djedove, bake, ujake, tetke, stričeve, strine ili roditelje, činili sve da djecu izmaknu od rata.

„Mogli smo da čujemo na svečarima, svinjokoljima ili berbama grožđa po neku priču o tome šta se dešavalo na liniji ili u rovovima, ali nismo shvatali da je rat jedna strašna rabota i do te mjere jedno nevjerovatno zlo, jer smo imali djetinjstvo koje je poništavalo svaku lošu stvar na ovome svijetu. Taj moj susret sa strahotama pokazuje da ako ratovi moraju da postoje i ako su oni neminovnost, bilo bi više nego značajno da djeca budu sačuvana od svakog rata“, razmišlja Goran Dakić o svom djetinjstvu na ivici rata na desnoj obali Dunava.

I u daljinama – u Dalju

Promijenivši mjesto života, Goran se u svojim razmišljanjima, snovima i uspomenama nije udaljio od Dalja. Mjestu u kojem je zavolio veliku rijeku, pecanje, ravnicu i ljude, posvetio je roman, naslovljen tako kratkim, a snažnim naslovom – „Dalj“. Štamparska boja još se nije ni osušila, a Dakić je bio akter najneobičnije promocije koju jedan pisac može da doživi. Priču o Dunavu i sudbinama ljudi i njegovih obala trebalo je ispričati baš u Dalju.

„Promocija ‘Dalja’ u Dalju bilo mi je jedno od najtežih i najljepših iskustava u životu koje nije isključivo vezano za književnost. U publici je bilo tridesetak likova koji se pominju u romanu imenom i prezimenom, među njima moj učitelj, nastavnici, prijatelji, komšije, rođaci. To je sa jedne strane bila ozbiljna poteškoća, a druga poteškoća je bila što sam tek tu shvatio svu težinu tog mog rukopisa“, kazuje u dahu Goran.

Patrijaršijski dvor

Dolaskom u mjesto djetinjstva, ali kao formiran čovjek, sa romanom ispod miške, potvrdio je da je ovo parče Slavonije ostavilo snažan pečat u životu mladog čovjeka, koji je djetinjstvo zamijenio pogledom književnika. Želio je da na papir prenese mnogo toga doživljenog na „plavim vodama mutnoga Dunava“, kako ga je upamtio i odnio sa sobom. Priznaje da ga je pristiskala neizvjesnost kako tim ljudima koji su ostali da žive tu ispričati svoju muku koju je doživio zajedno sa njima.

I nisu samo Daljani ostavili snažan utisak na njega, već i moćni Dunav sa svojim rukavcima, alasima i talasima.

„Dunav je, kako je rekao Bane Krstić iz ‘Garavog sokaka’ jedna nepročitana knjiga, knjiga bez slova, a što je rekao Balašević, pjesnik koji je mene oblikovao kao pisca, Dunav je jedna sila koja je oblikovala moj svijet, moje djetinjstvo, moj život. Evo ja u Banja Luci živim četiri godine duže negu u Dalju, ali Dunav me je u toj mjeri oblikovao kako Vrbas nikad ne bi mogao, iako ja Vrbas neizmjerno volim“.

Povratak u Dalj

Dalj je u Goranovim promišljanjima geografski tamo gdje je bio. Veoma je bolno doživio prodaju djedove kuće i njihov odlazak u Sombor. Pet godina nakon odlaska djeda i bake nije kročio nogom u taj dio Slavonije. Činjenica da bi bivao gost u Dalju, načinila je ovo mjesto u njemu inostranstvom, kako kaže, većim od Madagaskara. Taman kada je pomislio da se odlazak u mjesto djetinjstva nikad ne može desiti, objavio je roman „Petodinarke“. Izdavač, Srpsko kulturno i prosvjetno društvo „Prosvjeta“ iz Zagreba, insistirao je da promocija bude baš u Dalju. I bila je.

„Bilo je dva sata do promocije. Napravio sam jedan krug po selu, sam. Prije toga sam popio jedno tri-četiri rakije da dođem k sebi. I tu sam ponovo uspostavio svoj odnos sa Daljem. Shvatio sam jednu prostu stvar – da meni od Dalja trebaju slike. Treba mi da izađem na Dunav, da vidim bačke topolike sa druge strane, da vidim čamce u plićaku, daljsku krivinu, ciglanu u daljini, i da čujem nešto od tog autentičnog govora. Mislio sam da će mi to biti dovoljno i da neću imati više veze sa Daljem, ali i nova knjiga koju pišem ima neke veze sa Daljem“, otkriva Dakić.

Novinar u književnim vodama

Goran Dakić je u sebi suprostavio dvije vještine igranja sa riječima, književnu i novinarsku. Poznat je kao majstor metafore, kolumnista kome metafora često posluži kao mač. Metaforom Dakić opominje i žigoše, ukazuje, upire prstom i ismijava one koji misle da su nedodirljivi. Smatra da mu je olakšavajuća okolnost što kao novinar plovi u književnim vodama. I Markes je, navodi, negdje naveo da je njegovom besprijekornom stilu kumovalo novinarstvo. Ono ga je naučilo da odbacuje suvišno.

„On se, kao i svi mladi novinari suočavao sa tim, da kad donese uredniku tekst od tri hiljade riječi, gleda kako 2500 riječi nestaje u uredničkim rukama. On je shvatio da odbacivanje viškova pravi jednu vrstu savršenog teksta. Ja u novinarstvu pišem vrlo lako. To je jedna vrsta zanata bez nekih pretjeranih tajni. Kada pišem kolumne i reportaže, koristim metafore, ali kada izvještavam o ekonomiji ili političkim događajima, onda je to jednostavna priča. Sve se jednostavno slaže, kao musaka. Sa druge strane, u književnosti pišem jako teško. To mi je neka vrsta patnje, jer osjećam strahovitu odgovornost prema rečenici u književnosti“, ističe Dakić, navodeći da je „Petodinarke“ radio duže od dvije godine, što nije garancija kvaliteta, ali jeste odraz njegovog odnosa prema književnosti.

Pišući kolumne, reportaže i svakodnevne vijesti i informacije, Goran Dakić je došao do spoznaje da rđav novinar može napraviti veću štetu u društvu nego dobar novinar koristi. Mišljenja je da dobar, pošten i častan novinar ne može doprinijeti ozdravljenju društva, ali da treba da insistira na tome, da radi profesionalno.

„Novinar nije doktor, novinar nije policajac, ni tužilac, ni sudija, njegovo je da napiše i objavi i tu se sav njegov posao završava. Svjedoci smo da postoje odlični novinari koji objavljuju odlične tekstove i velike afere. To što te afere nemaju svoj epilog sudski i tužilački, to nije stvar novinara, već je to do sistema i države. Sa druge strane, mnogo se češće događa da su rđavi, nepošteni i korumpirani novinari u stanju da pokvare i naruše ugled profesije koji je ionako dobrano narušen“, smatra Dakić.

Goran Dakić
Goran Dakić, foto: Boško Grgić

I na kraju kafanskog razgovora sa novinarom i književnikom Goranom Dakićem, nemoguće je ne dotaći se kafane. On ju je perfektno „obradio“ u zbirci kafanskih anegdota „Mrlje na šanku“. Dakić i sa književne i novinarske strane kafanu smatra akademijom. U njoj su svi ravnopravni, i profesor i prodavač na ulici.

„Što bi rekao Duško Kovačević, kafana je mjesto gdje se ljudi slušaju, a ne saslušavaju. Moja definicija kafane je da je kafana radno mjesto prijateljstva i ja na tome insistiram. Kafana je sve manje, i one koje opstaju polako se pretvaraju u neka pomodna okupljališta mladih koji smatraju da je sasipanje pola litre vinjaka u dvadeset minuta neka vrsta boemije ili slobodnog života. Kafana ne treba tome da služi. Ako je ona poštena i ljudi koji u njoj sjede pošteni, onda od kafane možete napraviti akademiju, ali i od loše kafane se može napraviti najgora deponija“, iznosi svoj stav o kafani Goran Dakić.

I baš u kafani smo zaključili da mjesta optimizmu ima i da uz svesrdnu pomoć i podršku starijih poštenih ljudi dolaze nove generacije kojima će opet miris tuđe trešnje biti primamljiviji od mirisa baruta.

I Goran Dakić je i kao književnik i kao novinar na tom kursu. Upravo svojim romanima govori o besmislu rata i njegovom surovom odnosu na djecu i mlade generacije koje u ratovima nestaju. U kolumnama i kritičkim tekstovima ratuje metaforama protiv moćnika, birokrata i svih onih koji su zbog grama vlasti zaboravili na tone problema koji pritišću malog običnog čovjeka.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: