Toga 5. augusta 1995. godine, tada osmogodišnji Milan Đurđević sa svojom porodicom odlazi iz Ramljana, sela nedaleko od Knina, na put u nepoznato. Ali ova priča o tom dječaku, današnjem načelniku Općine Biskupija kojoj pripadaju Ramljani, nije priča o tom 5. augustu, ovo je priča o ljubavi prema svom kraju i upornosti u ostvarenju svojih ciljeva.
„Taj dan, kada smo odlazili od kuće, jedan moj rođak koji je bio mojih godina, jako je plakao. Kada sam ga pitao zašto plače, odgovorio je da plače zato što idemo od kuće. Ja sam mu samo rekao – pa vratit ćemo se. Ja sam tada bio prilično miran i imao sam osjećaj da idemo na neko kratko putovanje s kojega ćemo se brzo vratiti“, prisjeća se Milan toga 5. augusta.
Iako s osam godina nije u potpunosti bio svjestan situacije u kojoj se tada našao, Milan je svoju smirenost i želju za povratkom zadržao u sebi preko 20 godina. Putovanje nije bilo kratko, ali povratak je bio neminovan.
Naime, nakon što je Milan napustio svoje selo nakon završenog prvog razreda osnovne škole, svoje školovanje nastavio je u Beogradu gdje je završio Fakultet političkih nauka. Prvi put s obitelji u Ramljane dolazi već u ljeto 1997. godine. Taj dolazak dobro pamti. „U selu su mnoge kuće bile zapaljene, porušene i devastirane. Dvorišta su bila potpuno obrasla šibljem, travom i grmljem. Sve je izgledalo kao da tu nitko nije živio 50 godina. Tada je krenuo povratak“, priča Milan. Kaže kako je tada osjećao neku dječju radost i ushićenost jer je došao kući. Kuća Milanove obitelji ostala je sačuvana zahvaljujući sumještanima Hrvatima s kojima su bili rodbinski povezani. „Kada su oni iza 1991. godine otišli iz sela, mi smo dio njihove imovine sačuvali, a kada su se oni vratili, živjeli su u našoj kući i na taj način je sačuvali od sudbine koja je zadesila brojne druge kuće“, kaže Milan. Od tog ljeta 1997. Milan je s obitelji često dolazio u Ramljane, gotovo svakog ljeta.
Nakon završetka fakulteta bio je jedan mandat odbornik u Skupštini Općine Zvezdara u Beogradu. Iako ga je tamo čekala vjerojatno uspješna politička karijera, znao je da za njega postoji drugi put. Još uvijek mu je u glavi bila ona rečenica koju je kazao uplakanom rođaku – vratit ćemo se. I on se, za razliku od rođaka, vratio. „Kada sam se vratio i kada je ovo postala moja stalna adresa, ne mogu reći da mi je to bilo neobično. Došao sam kao i svaki drugi put, samo više nisam morao da se vraćam u Beograd i više ni sebi ni drugima nisam morao odgovarati na pitanja kada idem i koliko dugo ostajem. To je bila ta jedina i ključna razlika, ali bilo mi je neopisivo drago što tu ostajem“, prisjeća se Milan. Kaže kako obitelj u početku nije bila sigurna u njegov izbor, ali s vremenom su to prihvatili. Sada i oni veći dio godine provode u Ramljanima. „Meni je danas najnormalnije otići u Beograd na par dana i ponovo se vratiti u Ramljane. Možda će zvučati nevjerojatno, ali ja sam tokom svih tih godina, kada sam tu dolazio, znao da ću se vratiti u nekom trenutku. Ni u jednom trenutku nisam u to sumnjao“, ističe Đurđević.
Prvih nekoliko mjeseci nakon povratka, Milan je radio u Srpskom narodnom vijeću, a 2017. je na lokanim izborima izabran za načelnika Općine Biskupija. Dobio je jedinstvenu priliku da direktno sudjeluje u radu za boljitak općine i života svih njezinih mještana. Sada, kaže, uživa raditi ovaj posao jer sve što se napravi odmah je vidljivo. Svaka ulica kojom prolaze, svaki uređen prostor i svaki izgrađeni objekt služe svim mještanima. „To je mala sredina u kojoj svakodnevno srećeš poljoprivrednika kojem se pomoglo da unaprijedi svoje gospodarstvo, srećeš djecu kojima su kupljene knjige… Ovdje se svi poznajemo i svi smo dosta prisni, mnogo je rodbinskih odnosa i mnogo je veći izazov raditi u takvom okruženju nego negdje gdje nikog ne poznaješ“, zaključuje Milan.
U Općini Biskupija većinski žive stanovnici srpske nacionalnosti, ali nešto više od 10 posto stanovništva čine Hrvati. Milan ističe kako su odnosi između Srba i Hrvata dobri, a svi od općine imaju jednaku uslugu i potporu. Dodaje kako je nemoguće riješiti neki komunalni problem, a da koristi imaju samo Srbi ili samo Hrvati.
Dok se bliži obilježavanje obljetnice Oluje, Milan se prisjeća kako su proslave s kraja devedesetih bile puno bučnije i žešće nego danas. „Kod ljudi srpske nacionalnosti sama proslava Oluje, kakva god da jeste, izaziva nelagodu. Međutim, te proslave danas su puno pristojnije i primjerenije. Ipak svake godine u Kninu određene grupacije izazivaju ekscese i stvaraju incidentne situacije, ali takve grupe ipak od većine dožive osudu“, pojašnjava Milan.
„Sjećanje na 5. august 1995. godine svako doživljava na svoj način. Ja lično mislim da sam tu akciju pobijedio kao i svi oni ljudi koji su se vratili. Svi mi smo svojim povratkom, obnavljanjem svojih kuća, životom na ovom području na neki način tu akciju pobijedili jer nismo dozvolili da ljudi koji su živjeli na ovom području nestanu“, zaključuje Milan.
