U Zagrebu će uskoro biti otvoren Spomenik žrtvama Holokausta u Branimirovoj ulici ispred Glavnog željezničkog kolodvora, a polemike oko njegova naziva i umjetničkog rješenja još uvijek ne prestaju.

„Navikli smo da spomenici izazivaju javne prijepore pa nije čudo da je tome tako i u ovom slučaju. Stručnjacima su već duže vrijeme poznate kritike onih zemalja koje su se pridružile međunarodnom obilježavanju žrtava Holokausta, ali koje pritom ne spominju svoje sudjelovanje u provođenju Holokausta. To je nešto što smo svakako mogli i trebali izbjeći u ovom slučaju. Nužno je o tako važnoj povijesnoj i društvenoj temi voditi obuhvatnu javnu raspravu, kao i o tome kakve spomenike, memorijalna mjesta i komemoracije smatramo odgovarajućima“, kaže za P-portal Branimir Janković, docent na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Upitna i umjetnička vrijednost i simbolika

Trenutne diskusije oko spomenika fokusiraju se na dva aspekta, umjetničku vrijednost spomenika te simboličko značenje koje on nosi. Rad Dalibora Stošića, koji je izabran na natječaju za Spomenik žrtvama Holokausta stručnjaci su tako već prozvali mogućim plagijatom instalacije talijanskog umjetnika Fabija Maurija „Il Muro Occidentale o del Pianto“ nastale 1993. godine, kada je prvi puta izložena na 45. Biennalu u Veneciji, a predstavlja zid naslaganih kofera.

Predstavnici srpske i židovske zajednice koje su u najvećem broju stradale od strane ustaškog režima za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske kritiziraju simboličku vrijednost spomenika, ne slažu se s nazivom i posvetom, a takav stav podržava i Svjetski židovski kongres.

Spomenik će imati natpis „sjećanje na šest milijuna Židova ubijenih u Holokaustu“ čime se izostavlja spomenuti lokalne Židove, same počinitelje zločina, a potpuno nevidljivi ostaju Srbi, Romi, antifašisti i svi ostali koji su stradali od ustaškog režima. Iz Židovske općine Zagreb i Srpskog narodnog vijeća ukazuju na to da se u Hrvatskoj radilo o lokalnom hrvatskom fašizmu i stoga spomenik mora biti posvećen žrtvama ustaškog terora ili NDH. Takav pristup je najteži, ali najodgovorniji i jedini koji odgovara činjenicama, smatraju u ovim organizacijama.

Negiranje ustaških zločina

Tena Banjeglav, povjesničarka i koordinatorica obrazovnih programa Documente, smatra da sam spomenik nije problematičan i pozdravlja njegovo postavljanje upravo pored Glavnog kolodvora s kojeg su brojni odvođeni u logore, no ne slaže se s njegovom izvedbom.

„Zbog natpisa koji je predložen, spomenik ne samo da ne doprinosi suočavanju s prošlošću, nego potpuno negira Holokaust i stradanja Srba, Roma i drugih skupina, kao i zločine počinjene od strane ustaša za vrijeme postojanja NDH. Podizanje spomenika posvećenog svim 6 milijuna Židova ubijenim u Holokaustu u Europi, koji je prema neslužbenim najavama trebao biti otvoren 9. svibnja, umjesto da je to bio 10. travnja ili samo dan ranije 8. svibnja, jasan je primjer povijesnog revizionizma. Sjećajući se svih Židova ubijenih u Europi, zanemarujemo žrtve ustaškog režima, žrtve čiji potomci i danas žive među nama, žrtve koje su umrle u mučnim uvjetima samo zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti, bježimo od činjenice da su se zločini događali i kod nas“, upozorava Banjeglav.

Sličnog stajališta je i Janković koji se slaže s do sada upućenim kritikama i skeptičan je oko mogućnosti sadašnjeg spomeničkog rješenja da odaje počast svim žrtvama Holokausta, kao i da informira i obrazuje mlađe generacije o tome što se na području Zagreba, ali i šire, događalo za vrijeme Drugog svjetskog rata.

„Budući da će se spomenik nalaziti na povijesno autentičnom i simbolički vrlo važnom mjestu, naime, uz željeznički kolodvor s kojeg su deportirane žrtve genocida i Holokausta, možda bi spomenik vremenom mogao prerasti u mjesto sjećanja i puno bolje predstavljati to traumatsko mjesto“, kaže Janković i dodaje da bi se na taj način nadopisivalo ono što je u nazivu spomenika ostalo neizgovoreno.

Neutraliziranje domaće kolaboracije

Problemi su nastali još od samog početka, u lipnju 2019. godine kada je bivši gradonačelnik Milan Bandić pokrenuo inicijativu i na skupštinsku sjednicu uputio prijedlog za podizanje spomenika za šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu. Gradski zastupnici prihvatili su ga većinom glasova, 37 je bilo za, a troje zastupnika lijevog bloka bili su protiv. Iako su zastupnici SDP-a i GLAS-a također izražavali nezadovoljstvo jer se spomeničkim rješenjem zaobilazi spomenuti direktnu odgovornost ustaškog režima i NDH za počinjene zločine, podržali su ovaj prijedlog.

Jedan od rijetkih zastupnika koji je glasao protiv prijedloga bio je Zlatko Nikolić, tadašnji rotacijski zastupnik Radničke fronte u Gradskoj skupštini koji za P-portal kaže da postoji više razloga zbog kojih nije podržao trenutno spomeničko rješenje.

„Ovaj spomenik se postavlja s posvetom ‘6 milijuna Židova stradalih u Holokaustu’ što je očita revizionistička konstrukcija gdje se namjerno mimoilazi i neutralizira zločin domaće kolaboracije zaslužne za smrt otprilike 31 000 Židova i ostalih skupina. O Romima koji su na području NDH stradali u Holokaustu nema spomena. Kao ni o logorima na području NDH, te o hapšenjima i deportacijama Židova i ostalih u logore u Poljskoj i Njemačkoj“, kaže Nikolić. Napominje da se Gradska četvrt Donji Grad protivi postavljanju spomenika na ovome mjestu, te se slaže da bi prikladniji bio spomenik stradalima u Holokaustu na području i s područja NDH.

Potrebno uključivanje manjina i stručnjaka

Nezadovoljstvo predstavnika naroda i organizacija žrtava fašizma na području Hrvatske poprilično jasno opisuje kako su konzultacije s njima oko usklađivanja prihvatljivog spomeničkog rješenja bile minimalne i zanemarive. Hrvatska i Zagreb bi zbog toga mogli postati jedinstven primjer u kojem predstavnici naroda i udruženja žrtava u čije ime se spomenik podiže budu najsnažniji oponenti njegovog postavljanja.

„Ako se zajednice predstavnika naroda žrtava već nije pitalo na vrijeme i nije se s njima konzultiralo prilikom stvaranja i razvijanja ideje spomenika i njegovog natpisa, smatram da je svakako trebalo čuti i uvažiti njihove kasnije kritike i prijedloge upućene Gradu. To je bila prilika da se još jednom razmisli i promjeni predloženi natpis, kako bi on zaista komemorirao žrtve NDH, a ne ih negirao. Zasad se čini, s obzirom na to da još ne znamo kakav će natpis biti, da se glasovi zajednica naroda žrtava i ostalih organizacija koje su ih podržavale, nisu čule i da nisu doprle do gradskih vlasti i struktura“, kaže Banjeglav. Napominje da smo na ovaj način dobili spomenik kojim nitko od njih nije zadovoljan, koji ne doprinosi pomirenju i procesu suočavanja s prošlošću i čija je svrha, prema tome, problematična.

[foogallery id=”43003″]

Janković ističe da odnos prema Holokaustu nije stvar samo spomenika ili povijesti već i nečeg još važnijeg – naše neposredne sadašnjosti i, nada se, mnogo tolerantnije budućnosti pa je u stvaranju ovih vrsta obilježja važno konzultirati i struku.

„Povjesničari i stručnjaci upućeni u suvremenu povijest, javnu povijest i suočavanje s prošlošću mogu reći kako su se slična otvorena pitanja nastojala rješavati na široj međunarodnoj razini. Mogu pokazati da je u mnogim društvima sjećanje na Holokaust često bilo na margini i da je trebalo i vremena i rada da ga se prihvati kao dio vlastite nacionalne povijesti. To znači da treba preuzeti odgovornost za Holokaust, preuzeti odgovornost za počinjene zločine i da ih treba pamtiti kao što treba pamtiti žrtve. Stručnjaci mogu ukazati i na to da međunarodni muzeji koji obilježavaju mjesta stradanja uvijek imaju edukativni program u kojem se ne govori samo o prošlosti nego i tome kako prepoznati mehanizme isključivanja u sadašnjosti“, naglašava naš sugovornik.

Potrebni novi pristupi    

„U Gradu Zagrebu od 1991. naovamo uklonjeno je 55% spomenika i spomen obilježja Narodnooslobodilačkog rata i žrtava fašizma. Neki od njih su ranije uklonjeni s popisa kulturne baštine bez ikakve procedure, a Grad nema nikakve namjere krenuti u njihovu obnovu ili ponovno postavljanje, što je istaknuo i tadašnji gradonačelnik“, izjavio je Zlatko Nikolić iz Radničke fronte. Smatra kako bi se veliki dio oštećenih i uništenih spomen obilježja žrtvama fašizma na području Zagreba mogao obnoviti novcem od 5.500.000,00 kuna, koliko košta cijeli novi spomenik.

Branimir Janković na Filozofskom fakultetu izvodi kolegij „Javna povijest“ koji se bavi razmjerno novom poddisciplinom proučavanja zastupljenosti povijesti u javnoj sferi, od javnosti i medija, preko filmova i književnosti, do muzeja i turizma. On smatra da bi „inicijativama“ odozdo spomenik Holokaustu dobio informativni i obrazovni karakter koji mu sada nedostaje.

„Mislim tu na prateće programe kao što su projekcije filmova i javna čitanja o deportacijama u logore i smrt kao što je bila ona mlade glumice Lee Deutsch koja se više nije vratila u svoj Zagreb. Slično načinu na koji su preživjeli logoraši i obitelji umrlih obilježavali mjesta stradanja kada su ona još bila neobilježena i tako postupno potaknuli njihovu memorijalizaciju. Volio bih kada bi se to dogodilo u ovom slučaju. Čini mi se da nam trebaju novi pristupi koji mogu koncepcijski inovativnije i koristeći sve moderne alate koji nam stoje na raspolaganju puno intenzivnije komunicirati o prošlosti sa svojim sugrađanima i uopće zajednicom“, ističe Janković.

Mladi o ovom povijesnom razdoblju i žrtvama premalo znaju

S tim se slaže i Tena Banjeglav, jedna od autorica nedavno izdane publikacije „Zagreb u ratu, otporu, stvaralaštvu i pamćenju. Vodič po Zagrebu u Drugom svjetskom ratu“ te smatra kako nam svakako treba novi pristup obrazovanju o događajima iz Drugog svjetskog rata koji bi trebao imati fokus na zbivanjima u NDH i žrtvama ustaškog režima umjesto isticanja svjetske povijesti i stradanja u Europi. Documentina nedavna iskustva pripreme obilaska lokacija stradanja i otpora i povijesnih spomen-šetnji Zagrebom pokazala su da građani Zagreba, kao ni mladi, ne znaju dovoljno o tome razdoblju, o stradanju žrtava kao ni o specifičnim lokacijama i mjestima stradanja. Na to upućuje i najnovije istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u RH koje su u ožujku proveli istraživači s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu i GONG. Prema rezultatima više od 15 posto maturanta ne smatra NDH fašističkom tvorevinom, a 45 posto smatra da je u redu koristiti „Za dom spremni”.

„Važno je baviti se više lokalnom poviješću i mjestima stradanja koja se nalaze blizu učenika. Dokazano je da se djeca i mladi lakše povezuju i razvijaju empatiju, pa prema tome i bolje i lakše uče, kada su im mjesta poznata i bliska. U procesu učenja i razumijevanja velika pomoć je i terenska nastava, odnosno, posjeti mjestima stradanja i drugim mjestima povezanim s Drugim svjetskim ratom. Praksa je pokazala da je to još jedan od vrlo dobrih načina poučavanja, da ta mjesta na učenike ostavljaju snažan dojam te da ih lakše pamte i razumiju. Međutim, sve to se još u nastavi u Hrvatskoj premalo koristi“, zaključuje Banjeglav, uz nadu da će novi udžbenici te novi kurikulumi donijeti neku promjenu na bolje u tom pogledu.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: