fbpx

Lokomotiva na Glavnom kolodvoru skriva mračnu tajnu

Lokomotiva na Glavnom kolodvoru skriva mračnu tajnu

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp

Prohladno jutro, sipa tanka kiša, četvrtak. Nema gužve na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ugodni monotoni glas u intervalima najavljuje odlaske i dolaske… Na izdvojenom kolosijeku, na putu prema Glavnoj pošti, izložena je crna parna lokomotiva: s bijelo obrubljenim plohama pomalo djeluje kao nacrtana; pod određenim svjetlom liči i na one animirane, antropomorfne parnjače, redovito dobroćudne protagoniste crtanih filmova. Nije neobično što se pored nje zaustavi tek poneki roditelj s djetetom. Zapravo većina Zagrepčana više i ne primjećuje izložak, o samoj lokomotivi zna još manje: “Zar to nije ona Titova? Ah ne, ta je bila plava”.

“To je najstarija sačuvana parnjača koju HŽ ima u fundusu, zato je postavljena”, objašnjava nam najupućeniji od nekoliko prometnika vlakova koje smo upitali o izloženoj lokomotivi. Kaže da pamti kako je zamijenila Titovu lokomotivu koja je tu stajala “pa otprilike do… 1995? Tako nekako.” Na ploči uz lokomotivu to se ne može se pročitati; tu su tek “Tehnički podaci lokomotive 125- 052”: proizvođač je MAV – Budapest, Mađarska; godina proizvodnje: 1891. Zatim raspored osovina (O-C-O), pa najveća snaga i brzina, potom promjer pogonskih kotača i dužina preko odbojnika. Težina prazne lokomotive, težina lokomotive u službi. Osovinski pritisak. Količina ugljena i količina vode. Oznaka na boku lokomotive kazuje: HŽ 125-052, što bi nas moglo zavarati kad ne bismo znali da je zadnja parnjača na domaćim prugama umirovljena još 1976. te da izložena lokomotiva nikako nije mogla prometovati u sustavu koji se tek od 1991. zove Hrvatske željeznice.

No precizni – ili manje precizni – tehnički podaci koje tu nalazimo tek su jedan, mnogi bi se složili i manje značajan dio duge i kompleksne biografije ovog muzejskog eksponata u javnom prostoru glavnoga grada. Crna “stogodišnja parnjača”, takozvana “Katica”, parna je lokomotiva iz 19. stoljeća kojom su, kako piše Franjo Horvatić, “ustaše 1941. i 1942. (za trajanja logora) sa željezničke stanice u Koprivnici dovozile u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora na Danici. Ta je lokomotiva odvozila iz logora transporte logoraša do željezničke stanice u Koprivnici odakle su s natpisom ‘trulo voće’ dalje transportirani na gubilište u Jadovnu (Lika) i druge logore u NDH”. U sklopu spomen-područja sabirnog logora Danica od 1981. spomen-lokomotiva zajedno s vagonom bila je “nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora”, kako dan-danas piše na info ploči na ulazu u zapušteno i dijelom devastirano spomen-područje.

Sabirni logor Danica formiran je prije kao prvi koncentracijski logor u NDH već koncem travnja 1941. na prostoru nedugo prije toga ugašene tvornice kemijskih proizvoda i umjetnih gnojiva. Tvornica “Danica” izgrađena je 1906. godine u Drnju na sjeverozapadnoj periferiji Koprivnice, a zbog neposredne blizine pruge Koprivnica-Botovo imala je kolosijek u tvornički krug i tri pomoćna kolosijeka. Logor je bio otvoren sve do rujna 1942., a prema dostupnim podacima i svjedočenjima kroz njega je prošlo oko 5.600 ljudi. Prema poslijeratnom iskazu blagajnika Martina Kokora, od tih 5.600 uhićenika Srba je bilo 3.000, Hrvata oko 1.000, nešto više od 600 Židova i oko 400 Roma.[1] Po prvom masovnom hapšenju zagrebačkih Židova, potkraj svibnja 1941., u Danicu je dovezeno 165 židovskih omladinaca između 18 i 21 godine starosti. Pošto su primili pozive za osmotjedno “vršenje đačke radne službe” u Koprivnici, mnogi od njih su se sami prijavili na policiju. Svi su 31. svibnja 1941. ukrcani u tri željeznička vagona, i uz pratnju desetorice redarstvenika “kojima se izdaju besplatne željezničke karte za Koprivnicu i natrag” [2] otpremljeni u sabirni logor Danica, a potom, početkom srpnja, uglavnom na gubilište Jadovno u Lici. Preživjelo je tek troje.

Logorski kolosijek

U monografiji “Spomenici NOB-a općine Koprivnica”, nedavno preminuli dugogodišnji direktor Muzeja grada Koprivnice Franjo Horvatić napominje i da je lokomotiva 125-052 oštećena u ustaškom bombardiranju, neposredno nakon prvog oslobođenja grada Koprivnice koje je trajalo od 7. studenog 1943. do 9. veljače 1944. List Željezničar iz veljače 1976. najavljuje uređenje spomen-područja sabirnog logora Danica te donosi razgovor s umirovljenim strojovođom Dušanom Momčilovićem koji pamti strašne deportacije i “istovar” zatočenika u logor, no evocira i slavne dane lokomotive, kada je svoj obol dala u poslijeratnoj obnovi zemlje, naročito u poslovima izvlačenja šljunka i njegovog daljnjeg odvoza za izgradnju prvog jugoslavenskog autoputa “Bratstvo i jedinstvo” na relaciji Zagreb-Beograd. “Katica” je vozila do 1970-ih, a odluka o slanju u rezalište promijenjena je 1976. kada se javila ideja o izlaganju u nekadašnjem sabirnom logoru u Koprivnici. “Radni ljudi ŽTP Koprivnica” detaljno su je 1981. godine obnovili i postavili u spomen-područje sabirnog logora Danica, gdje je bila izložena do 1992. godine.

Na problematičnu, vanproceduralnu i od javnosti začuđujuće neprimijećenu zamjenu jedne lokomotive drugom upozorila je aktualna ravnateljica Hrvatskog željezničkog muzeja Tamara Štefanac na stručno-znanstvenom simpoziju “Problem spomenika: spomenik danas” održanom u listopadu 2013. godine u Klanjcu. U zborniku izlaganja simpozija piše kako je lokomotiva Plavog vlaka, JŽ 11-015, izložena na Glavnom kolodvoru u Zagrebu 28. srpnja 1982. godine povodom Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske te 90. obljetnice rođenja Josipa Broza Tita.

Postavljanje su inicirali i realizirali radnici željeznice i radnici tvornice Janko Gredelj. Plava lokomotiva je, navodi, sve do devedesetih godina prošlog stoljeća funkcionirala kao važan spomenik u kompleksu Glavnog kolodvora u Zagrebu, bila je odredište turističkih obilazaka grada, mjesto fotografiranja stranih delegacija i organiziranih posjeta školskih i vrtićkih grupa. Otisnuta je i kao centralni motiv na nekoliko serija razglednica te je predstavljala jedan od motiva grada Zagreba i jedan od simbola povezanih s Josipom Brozom Titom.

No 17. svibnja 1992. plava se lokomotiva s Glavnog kolodvora u Zagrebu premješta u dvorište godinu dana ranije osnovanog Željezničkog muzeja. Tek Vjesnik u članku “S kolodvora u muzej” javlja o uklanjanju lokomotive Plavog vlaka, tog “znamena Titovog vremena”, i o postavljanju “jedne od najstarijih parnjača” na njeno mjesto. Dnevna štampa, “paralizirana izvještajima s ratnih fronti”, uz izuzetak spomenutog Vjesnika, jedva da je registrirala ovu izmjenu, a u dostupnom arhivskom gradivu nema ništa o odluci ili rješenju koja joj je imala prethoditi. Pod sasvim nejasnim uvjetima, bez utvrđene odluke ili stručnog obrazloženja, a ispod radara javne rasprave, “Katica” 23. svibnja 1992. zamjenjuje plavu lokomotivu na Glavnom kolodvoru.

Trulo voće

S druge, južne strane pruge, u krugu tvornice željezničkih vozila Janko Gredelj u Ulici grada Vukovara na broju 47, smješten je Hrvatski željeznički muzej i njegov depo na otvorenom sa desestak izloženih vozila. HŽM je osnovan 1991. i kao dio trgovačkog društva HŽ Infrastruktura d.o.o. prema novom se Zakonu o muzejima vodi kao privatni muzej, što, prema riječima ravnateljice Tamare Štefanac, nikako nije poticajan okvir za razvoj muzejske djelatnosti. Već godinama muku muče s nedostatkom adekvatnog prostora za smještaj vozila i druge građe, kao i manjkom financijskih sredstava nužnih za, primjerice, izgradnju izložbenih kolosijeka i ostale infrastrukture prilagođene izlošcima – vozilima i masivnim strojevima.

Omalenim dvorištem HŽM-a dominira modra, nedavno obnovljena lokomotiva crveno-bijelih kotača – riječ je o parnjači, jednoj od tri takve, koje su služile za vuču Titovog Plavog vlaka. Parne lokomotive iz serije 11, najbolje u svojoj generaciji, proizvedene su 1947. u mađarskoj tvornici MAVAG, i naizmjence su vukle Plavi vlak dok nisu zamijenjene dizel i dizel električnim lokomotivama. Jedna od tri plave parnjače izložena je danas ispred glavne Železničke stanice Beograd, dok se treća nalazi u fundusu željezničkog muzeja u Ljubljani. Na ovoj zagrebačkoj nalazi se ganz nova dvopismena ploča JŽ-JЖ 11-015: već uvriježena je praksa, rekla nam je ravnateljica Štefanac, da se originalne mesingane ploče mijenjaju replikama od manje skupocjenih materijala – kako bi se spriječile učestale krađe zbog preprodaje sekundarnih sirovina.

Na drugom kraju dvorišta stari je drveni teretni vagon, u narodu znan i kao stočni vagon, koji je zajedno s “Katicom” dopremljen iz spomen-područja Danice, a potom odložen u dvorište Željezničkog muzeja.

Na njemu nema oznaka, izložen atmosferilijama propada u dvorištu. Načuli smo da su u njega urezane poruke logoraša – no to bi se, uvjerava nas ravnateljica Štefanac, trebalo potvrditi konzervatorskim istraživanjima: “Potraga za podacima iz cjelokupnog ‘života’ lokomotive je izrazito važna, budući da su utemeljene činjenice njene proizvodnje i kasnije uporabe osnova za pronalazak sredstava za njenu obnovu, kao i obnovu vagona i konzervatorska istraživanja koja moraju prethoditi obnovi”.

Vagon djeluje trulo i zlokobno, kao da bi se mogao raspasti na dodir; nismo više tako skloni pokušati snimiti unutrašnjost.

Partizan u logoru

Sanja Horvatinčić, znanstvena novakinja na Institutu za povijest umjetnosti, upozorava i na ne manje problematičnu a gotovo simultanu relokaciju, koja upotpunjuje sliku novostvorenih prostornih i simboličkih odnosa te “tihe” normalizacije brisanja kolektivnog pamćenja, ali i vidljivih tragova bivšeg društvenog i političkog sistema. Riječ je o koprivničkoj “Izvidnici” – brončanoj skulpturi partizana akademskog kipara Ivana Sabolića, autora niza značajnih spomeničkih ostvarenja u bivšoj Jugoslaviji (Niš, Tuzla, Rovinj, Molat itd.), koja je, kao spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, nakon višemjesečne javne rasprave o adekvatnoj lokaciji, otkrivena 27. srpnja 1955. godine i izložena na kružnom toku u središtu grada. [3] Sve do 1991. kada se spomenik uklanja s lokacije na kojoj je, osim simboličko-memorijalne imao i svojevrsnu funeralnu funkciju – naime, ispod samog spomenika sagrađena je i kosturnica u kojoj se (i dalje) nalaze kosti palih boraca Koprivnice.

Spomenik je uklonjen bez javne rasprave i s neumoljivo simboličnim lancem oko vrata, zaostalim od prijenosa dizalicom, deponiran na tada zapušten teren unutar spomen-područja logora Danica. [4] “Time se spomenik koji je imao važnu memorijalnu, društvenu i urbanističku funkciju na jednoj od centralnih lokacija u gradu, premješta u područje prvog logora NDH, čime ne samo da je obustavljena mogućnost neposredne medijacije kolektivnog pamćenja kao izvorne intencije izgradnje spomenika, već je izbrisan i prostorni reper koji je signalizirao na lokaciju kosturnice zaslužnih sugrađana stradalih u antifašističkoj borbi. Štoviše, nedaekvatno impostirana, sama je skulptura, sada lišena svoje spomeničke funkcije, već više od 20 godina prepuštena propadanju, zajedno s ostakom logorskog kompleksa. Primjer Koprivnice, naravno, tek je jedan u nizu sličnih iako ne i najradikalniji od mnoštva memoricidnih zahvata, koji su uz korištenje manje ili veće količine eksploziva, 1990-ih godina bili uobičajena pojava u Hrvatskoj.”

Tako je, smatra Horvatinčić “elegantno zatvoren krug prostornih transfera i ‘tihe’ resemantizacije ovih dvaju spomeničkih objekata – od likvidacije partizana kao ključnog simbola lokalne antifašističke borbe i ‘čuvara’ grobnice palih drugova u simboličkom centru društvenog života jednoga grada, njegove nasilne deponacije na prostor bivšeg logora kao centralnog i univerzalnog toposa kolektivne traume Drugog svjetskog rata – pri čemu se paralelno odvija i proces banalizacije memorijalne aure samog logorskog kompleksa, do semantičke neutralizacije spomen-lokomotive kao označitelja masovnih deportacija u fašističke logore diljem Europe njezinim premještanjem na frekventan turistički punkt Zagreba, u sam centar novouspostavljene političke moći.”

Stižu vijesti kako je donesena odluka o postavljanju spomenika žrtvama holokausta u Zagrebu; gradonačelnik predlaže da se spomenik postavi kod Glavnog kolodvora, na mjestu “stare željezničke lokomotive”; naime, iste ove “rehabilitirane” i preoznačene “Katice” koja, osim kao prešućeni spomenik žrtvama ustaškog terora, govori (ili češće: šuti) i o recentnijoj povijesti prekrajanja prošlosti.

Iz ZET-ove devetke prema Borongaju, sad već na škrtom suncu varljivog februarskog proljeća, promatramo dvadesetak predškolaca, vjerojatno na ekskurziji u glavni grad, kako se fotografiraju s lokomotivom.

 

[1] Goldstein, Ivo: Holokaust u Zagrebu, Novi libar; Zagreb, 2001:267

[2] Goldstein, 251; Lengel-Krizman, Narcisa i Sobolevski, Mihael: “Hapšenje 165 židovskih omladinaca u Zagrebu u svibnju 1941. godine”, Časopis Novi Omanut, Zagreb, 1998.

[3] “Na kojem mjestu podići spomenik palim borcima?”, Koprivnički tjednik, 26.2.1955., 1.

[4] O čemu pišu i lokalne novine: “S lancem oko vrata”, Glas Podravine, 5.4.1991.

 

 

Izvor: Lupiga, autor: Milena Ostojić, fotografije: Bartul Čović

Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: