Unatoč tome što se već drugu godinu za redom 15. siječanj u Hrvatskoj službeno obilježava kao spomendan, i to kao „Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske“, a istovremeno i „Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja“, do nekog velikog pomaka u obilježavanju ovog datuma i isticanju njegove važnosti nije došlo.

Ove godine su predsjednik države i predsjednik vlade priopćenjima, doduše, naglasili važnost ovog datuma, ali je u dnevnom tisku i televizijskim dnevnicima tek koji redak, odnosno minuta, posvećena „jednoj od najuspješnijih mirovnih misija Ujedinjenih naroda”.

Mirna reintegracija počela je 15. siječnja 1996., a prethodio joj je Erdutski sporazum potpisan u studenom 1995. koji je predvidio uspostavu Prijelazne uprave UN-a, demilitarizaciju, uspostavu policijskih snaga i civilnih vlasti, povratak prognanika, povrat imovine, te „poštivanje međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda”. Nakon dvije godine, hrvatsko je Podunavlje vraćeno u sastav Republike Hrvatske.

Međutim, postavlja se pitanje – možemo li, barem jednom godišnje u tom siječnju, dobiti nešto više od ovih lako provjerljivih činjenica. U medijskom prostoru vrlo rijetko viđamo priloge sa svjedocima i sudionicima toga procesa, dok su ostale ratne obljetnice uobičajeno pokrivene većim brojem novinskih stranica, dužom minutažom i iz različitih uglova – od izjava državnika i proslavljenih generala do glasa „običnih građana“.

Zanemarena tema i u obrazovnom sustavu

Sugovornici P-portala složili su se da je ova tema jednako marginalizirana u obrazovnom sustavu i da je potrebno uložiti više truda i volje da se njena važnost objasni učenicima i mladim ljudima. Mirna reintegracija nije se sama od sebe dogodila, iza tog procesa stoji napor velikog broja ljudi da se napokon stane na kraj zveketu oružja.

Mirna reintegracija nije se sama od sebe dogodila, iza tog procesa stoji napor velikog broja ljudi da se napokon stane na kraj zveketu oružja

Upravo na samu godišnjicu, razgovarali smo s Biljanom Gaća, mladom zastupnicom SDP-a u vukovarskom Gradskom vijeću, koja nam je objasnila da na svoj način pokušava obilježiti ovaj datum.

„Kao i svake godine na svojim društvenim mrežama volim to istaknuti. Ja zapravo danas slavim“, rekla nam je Gaća. „Upravo na današnji dan trebamo biti svi ponosni i slaviti mir, isključivo iz tog razloga što je vraćen hrvatski teritorij bez ijednog izgubljenog života”, nastavlja.

Vukovar treba „spomenik miru“

Nije sretna što se u školama ne uči dovoljno o reintegraciji Podunavlja, kao primjeru rješavanja kompleksnog problema mirnim putem. Smatra da Vukovar treba imati i „spomenik miru”, upravo kako se ratne strahote više nikada ne bi ponovile.

„Normalno i naravno da u Vukovaru postoje spomenici žrtvama, jer Vukovar je zaista doživio i kulturocid i velike ljudske žrtve“, napominje.

U međuvremenu, još jedan spomenik koji podsjeća na ratne strahote niknuo je u vukovarskoj pješačkoj zoni – „Spomen-obilježje granate iz Domovinskog rata“. Riječj je o autentičnom repu minobacačke granate od 82 mm iskopanom s lokacije u gradskoj četvrti Olajnica, a gradske vlasti naglasile su „povijesno-edukativnu svrhu“ instalacije. Međutim, nije svima do kraja jasno je li to baš ono što Vukovarcima u ovom momentu treba.

„Spomenik granati u Vukovaru koštao je s PDV-om blizu pola milijuna kuna. Postavljam pitanje što je sve moglo biti učinjeno za sadašnji život u Vukovaru za pola milijuna kuna i nevjerojatno mi je da se konstantno isključivo vrši nekakva, ‘ajmo reći, ratna, odnosno, poratna propaganda koja neće doprinijeti boljem životu Vukovaraca, posebice onih generacija koje tek dolaze, koje zaista s ratom nisu imale nikakve veze“, ističe Gaća i dodaje da je iznimno važno da se sjećamo svih žrtava i da bi bilo vrlo neodgovorno zaboraviti prošlost.

„Ali jednako tako, neodgovorno je živjeti u njoj i ne učiti iz nje one prave vrijednosti koje su zaista bitne, a to je mir“, naglašava naša sugovornica.

S druge strane, napominje da u samom gradu postoje mladi ljudi, pojedinci i organizacije civilnog društva koji se trude, iz godine u godinu, promovirati ovaj datum, ali i generalno vrijednosti mira i nekakvog normalnog života. Među njima je i Europski dom Vukovar koji je prošlog petka putem Zoom platforme održao seminar za nastavnike upravo na temu mirne reintegracije.

Od nekoliko redaka do pola stranice

Nikica Torbica, jedan od osnivača osječke inicijative Mladforma i diplomirani nastavnik hrvatskog jezika i povijesti, zajedno još s 50-ak profesora, nastavnika i učitelja sudjelovao je na spomenutom seminaru i s nama je podijelio svoje dojmove.

„Svi su jako motivirani slušati o ovoj temi i željeli bi više materijala. Dio nastavnika drugih predmeta reklo je da to mogu obrađivati na satu razrednika, na građanskom odgoju – ako imaju to uvedeno kao zaseban predmet, što je doista malo škola, ali postoje“, prepričava Torbica.

Za potrebe tog seminara Torbica je pregledao nekoliko školskih udžbenika koji su trenutno u upotrebi i zamijetio da količina teksta posvećena ovoj temi varira: negdje ima 4–5 redaka, negdje „nešto preko pola stranice“.

„Ni za jedno ni za drugo ne možemo reći da je neka zavidna količina informacija, ali ipak i to varira ovisno o izdavaču i o tome koliko konkretni autori smatraju tu temu bitnom“, kaže. „Sve ostaje na tome koliko će nastavnik pružiti prostora, a ta lekcija je na kraju školske godine. To su već maturanti, mozak je već negdje dalje, u rješavanju državne mature… Nastavnici onda većinom nemaju ni vremena kroz to proći i to ostaje, moja je pretpostavka, relativno neobrađeno.“

Dio problema leži u tome što se Mirna reintegracija, pa i same devedesete godine, nedovoljno obrađuju na fakultetima. Kao nadomjestak su, Torbica dodaje, specijalizirani seminari za nastavnike na kojima se uspije obraditi i taj period.

Sukobi u fokusu

Na našu opasku da mnogi učenici često razviju averziju prema nastavi povijesti jer je usmjerena na datume, bitke i ratove, a da je mir zanemaren, Torbica zaključuje da je situacija zapravo još gora, jer se ne uči samo o ratovima i bitkama, nego čak i kad se obrađuje razdoblje bez ratova – često se uči o sukobima, primjerice određenih političkih struja ili društvenih skupina.

„Jako puno vremena i pri obradi tog mirnodopskog razdoblja posvećujemo određenim sukobima. To je po mom mišljenju veliki problem. Nije samo da mi moramo učiti o mirotvorcima u užem smislu, mi bismo trebali učiti o tome kako možemo surađivati u zajednici, kako surađivanjem skupa gradimo zajednicu, koja je uloga aktivnih građana,” napominje Torbica i naglašava da je mir puno više od „odsustva rata”.

„Mir je i to da u društvu ne postoje društvene podjele, govor mržnje, bilo kakav opravdan ili neopravdan strah određene skupine unutar društva”, ističe.

Kako često ima priliku raditi s mladima, zanimljivo mu je promatrati njihove reakcije kada se obrađuje mirna reintegracija.

„To je nešto što, barem po mom iskustvu, oni iskuse kao neobično i neočekivano, vrlo su malo o tome znali. I ako znaju neke formalne stvari, manje znaju o tome što je taj proces značio baš za ljude koji su, na kraju krajeva, i bit takvih procesa.“

Civilno društvo ne može odrađivati zadatak institucija

Branka Vierda iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) također iz iskustva rada s mladima, te iskustva koje ima kao zainteresirana osoba za to područje, misli da bi teme poput mirne reintegracije i primjerice Erdutskog sporazuma svakako trebale biti više zastupljene.

„Mirna reintegracija poznata je i kao o najuspješnija mirovna misija UN-a pa bi i iz tog razloga svakako bilo vrijedno mlade detaljnije uputiti zašto ona ju se smatra najuspješnijom, što je njome postignuto te koje su prednosti mirnih rješavanja sukoba nad vojnim aktivnostima,” kaže nam Vierda i dodaje da YIHR nastoji “čuvati pamćenje na inicijative, kampanje, institucionalne napore ali i pojedince koji su se uporno trudili čuvati ili ostvariti mir na ovim prostorima devedesetih”.

YIHR u petak (22.1.) organizira i panel diskusiju „Uloga i doprinos mladih u procesu izgradnje mira i pomirenja” putem Zoom platforme u suradnji s francuskim i njemačkim veleposlanstvom u Hrvatskoj.

Ova organizacija redovito apelira na važnost označavanja javnih mjesta, ulica i trgova imenima mirotvoraca kao što su primjerice Josip Reihl Kir – načelnik osječke policije, ubijen 1991, poznat po tome što je nenaoružan obilazio barikade, ili Milan Levar – bivši oficir Hrvatske vojske koji je javno govorio o ubojstvima hrvatskih i srpskih civila i ratnih zarobljenika u gospićkom kraju, što ga je u poslijeratnim godinama koštalo života.

U sklopu svojih aktivnosti i rada s mladima, YIHR često i redovno govori o antiratnoj kampanji te antiratnim prosvjedima, o kojima se vrlo malo može čuti kako u javnom prostoru, tako i kroz nastavne programe svih zemalja u regiji.

„Voljela bih i ovdje istaknuti da organizacije civilnog društva ne mogu i ne trebaju odrađivati posao koji je zadatak institucija. Konkretnije, školski kurikulumi moraju biti osjetljivi i inkluzivniji za teme o kojima ovdje razgovaramo kako bi čitave generacije imale dostupne informacije i o tim povijesnim zbivanjima, a ne samo nekolicina koja sudjeluje u aktivnostima organizacija civilnog društva“, dodala je Vierda.

Jasno joj je da je „vrlo teško devedesete izmaknuti iz kolektivnog pamćenja van binarnog kriterija pobjednik-gubitnik“ i čini joj se da takav „reduktivistički pristup najviše utječe na formiranje mišljenja mladih o tome što se sve devedesetih događalo“.

„Ako je već takav pristup nužan, onda barem sav korpus mirovnjačkog aktivizma i aktivnosti mora biti uključen, jer to svakako jest pobjeda: vještina, umijeće, strpljenje i posvećenost osmišljati i provoditi mir“, zaključuje.

 

Ovdje možete poslušati ovaj članak: