„Evo, tu je rođen Branko Ćopić“, pokazuju nam mještani Hašana, podgrmečkog sela, hrpu kamenja za koju se teško može i pretpostaviti da je nekada bila uobličena u nešto što je ljudskih ruku djelo. Nema tamo već dugo ni sljeza ni bašte, kao što ni u obližnjoj školi nema više ni magareće klupe, izgorjela je, kažu, u ratu.

Tik uz hrpu kamenja nalazi se druga kuća, odnosno ono što je od nje ostalo – tek dva zida – gdje su seljani, valjda, od srama, okačili tablu s natpisom „Kuća Branka Ćopića“. Svi ovdje znaju za deda Radu, mačka Tošu, psa Žuću, poljara Lijana ili strica Nidžu, a selo, kažu, ni asfalta ne bi vidjelo da im nije Ćopića. Kako je nekada izgledala kuća s baštom sljezove boje govore nam požutjele fotografije koje domaćini iznose pred nas.

Putovanje od Bosanske Krupe do Hašana, podgrmečkog sela za koje bi malo tko čuo da u njemu nije rođen Branko Ćopić, zimi zna potrajati i sat vremena. Zavojitom cesticom put se naglo uspinje da bi se pretvorio u makadam koji se probija kroz gustu šumu. Tu je negdje i entitetska granica između Federacije BiH i Republike Srpske. Kada pomislite da se već debelo predugo vozite, na improviziranoj benzinskoj pumpi reći će vam kako do Hašana ima još petnaestak kilometara, s napomenom da pripazite da ne promašite skretanje. Ipak, teško ga se može promašiti, jer cestica koja vodi do Ćopićevog zavičaja i na kojoj se teško dva automobila mogu mimoići, nazvana je „Putem Branka Ćopića“.

Tabla koje to pokazuje – jednopismena, ćirilična – ujedno je i jedini putokaz u sljedećih jedanaest kilometara. Sve do prve kuće u selu nema ni traga drugome. Taman kad pomislimo da se vožnja predugo otegla nailazimo na starca od sedamdesetak godina. Ispred osamljene kuće, za koju bi se prije reklo da je napuštena nego da netko u njoj živi, čisti vjerojatno posljednji ovosezonski snijeg. Odlučujemo provjeriti idemo li u dobrom smjeru i pitamo ga gdje je rodna kuća Branka Ćopića, kuća s baštom sljezove boje.

„Nigdje“, kratko će deda. Pitamo kako nigdje, ali ne dobivamo suvisao odgovor. U strahu da smo cijeli put prevalili uzalud, panično tražimo sljedeću kuću. Stotinjak metara dalje brzo isto pitanje postavljamo domaćinima.

„Nigdje“, stići će još brže odgovor. „Znate, ta kuća više ne postoji“, objasnit će Dušanka Dakić vidjevši „upitnike iznad naših glava”. Kuća u kojoj je rođen veliki pisac, na kojeg je ponosan cijeli ovaj kraj, odavno je, naime, tek kamena razvalina. Zato su mještani, valjda od srama, tablu s natpisom „Kuća Branka Ćopića“ prebacili na susjednu kuću, u kojoj je veliki pisac također nekada živio, a koja je danas u tek malo boljem stanju od kamenih razvalina njegovog rodnog doma.

Dušanka Dakić danas je u penziji, koju je zaradila kao učiteljica u seoskoj školi. Škola, pogađate, nosi ime po Branku Ćopiću. Djeca koja je pohađaju mogu se nabrojati na prste. U Hašanima idu u prva četiri razreda osnovne škole, koju potom završavaju u petnaestak kilometara udaljenom Duboviku. Najbliža srednja škola nalazi se u podalekom Novom Gradu, nekadašnjem Bosanskom Novom.

„Rođena sam ovdje, pa mi je tim više i groznije ovo što vidim. Niti za sto godina nećemo naprijed. Ako ste išta od Branka čitali morali ste osjetiti onu dušu njegovog djeda. Kad bi bilo po mjeri Brankovog djeda svakog bi on obranio. Plemenitost koju je imao rijetko ko je posjedovao“, kaže učiteljica, koja se i danas dobro sjeća svih Ćopićevih djela. Ponosna je, kaže, na način na koji je Branko pisao o svom kraju, ali i zato što, tvrdi, nigdje u njegovim djelima nema negativnog lika. Ima, kaže, tek onih kojima se nešto loše „otelo“ i imaju opravdanje za to.

Nije učiteljica ovdje jedini poznavalac Ćopićevog lika i djela. Kako smo se uvjerili, svi s kojima smo razgovarali upućeni su u Ćopićev opus, a nije rijetkost da u razgovoru i citiraju njegove riječi. Svi ovdje znaju za deda Radu, mačka Tošu, psa Žuću, poljara Lijana ili strica Nidžu.

„Ja sam njen učenik. Sjajna je učiteljica bila. Svu je moju djecu učila“, pridružuje nam se u razgovoru Dušankin susjed, Mile Pejić. Mjesto rođenja, sjeća se kao da je bilo jučer, njemu je donijelo i peticu.

„Kada sam išao u Bosansku Krupu u školu, na času srpsko-hrvatskog nastavnik me pitao kad je i gdje rođen Ćopić. Ja mu sve odgovorim, pa i to da negdje piše 1. 1., a negdje 15. 1., a on kaže ‘sjedi pet’. Kad je krenuo upisivati ocjenu pa ugledao da mi kao mjesto rođenja piše Hašani, počeo je odmahivati glavom. ‘Da sam znao da si iz Hašana ne bi ti meni peticu dobio za ovo’, dobacio mi je, a ja se poklopio ušima i zadovoljno ušutio“, prisjeća se Mile.

Kao i na bezbroj mjesta u ovim krajevima i ovdje se danas uobičajeno žaluje za nekim boljim vremenima.

„Nekad se ovdje nije gledalo tko je tko. Živjelo se u bratstvu i jedinstvu ili se barem tako glumilo. Ma nije se glumilo, stvarno se živjelo tako. Kamo sreće da je tako i ostalo“, govori učiteljica Dušanka. Danas je selo, uostalom kao i prije rata, naseljeno isključivo Srbima, dok su Bošnjaci u susjednim selima, s druge strane entitetske granice. Područje između srpskog i bošnjačkih sela i danas je dobrim dijelom minirano.

„Ko to zna gdje sve ovdje ima mina“, reći će nam seljani, a da je uistinu takva situacija svjedoče i brojna upozorenja o miniranom području.

Stanovništvo je ovdje „pri kraju“, otkriva nam učiteljica, koja je uvjerena da selo nepovratno odumire i da mu nema spasa.

„Ovdje ni asfalt nikad ne bi došao da nije bilo Ćopića“, ubacuje se Mile. Naime, cesta do Hašana asfaltirana je nakon rata, a mještani će jednoglasno reći kako je za to zaslužan Anton Kasipović, nekadašnji ministar prosvjete i kulture, a danas potpredsjednik Vlade Republike Srpske i ministar pravde. On je, kako se u selu tumači, veliki poštovatelj Branka Ćopića i želio je odati priznanje ovom književniku tako i da Hašane stavi na kartu učeničkih ekskurzija.

„Bilo bi lijepo da ovdje đaci dolaze, da vide izvorište tog nekog dobrog duha o kojem je Branko pisao, ali teško da će se to ikada dogoditi“, tužno će Dušanka, svjesna da realnost današnjeg vremena ubija svaku nadu već u njenom začetku.

„Da je Kasipović ostao bila bi napravljena i Brankova kuća. Sigurno bi“, uvjeren je Mile, vraćajući priču na asfalt, koji je za Kasipovića prošao i Ćopićevu kuću, u što ćemo se uskoro i sami uvjeriti.

„Evo, tu je rođen“, pokazuje nam Mile rukom na hrpu kamenja za koju se teško i može pretpostaviti da je nekada bila uobličena u nešto što je ljudskih ruku djelo. Nema tamo već dugo ni sljeza ni bašte. Govorilo se, priča nam, da je Ćopić čak rođen na jednom obližnjem brdu, a potom brzo dodaje „ma ko će to više znat“. Cijeli je posjed ograđen. Odmah pored hrpe kamenja nalazi se kuća, odnosno ono što je od nje ostalo – tek dva zida – na kojoj stoji ploča s ćiriličnim natpisom „Kuća Branka Ćopića“. Nešto dalje je objekt novijeg datuma. Marić će nam objasniti da je to Ćopićev sinovac, Zdravko Ćopić, napravio sebi vikendicu.

Na više mjesta u selu čut ćemo različite priče, o tome kako je Vlada već u nekoliko navrata osiguravala dio novca za obnovu Ćopićeve rodne kuće, s namjerom da je pretvori u memorijalni centar. Novac bi, međutim, uvijek netragom nestajao, kažu seljani. No, bliski rođak Branka Ćopića, Slobodan Ćopić, na te će priče samo odmahnuti rukom.

Vratio se iz Zagreba nakon što je zaslužio penziju i sada uživa u uzgoju ovaca. U Hašanima ga podbadaju govoreći mu da će on sad kao i Brankov djed Rade na Plećine s ovcama, a on spremno odgovara „i hoću, najljepše je tako“. Slobodanov djed i Brankov otac bila su braća, objasnit će nam svoju povezanost sa slavnim književnikom.

„Stalno se nešto priča, ali nikad niko ništa da poduzme. Ne treba neki veliki novac da se to obilježi. Malo drveta, ruke, i to je to. Ona i jest bila od drveta“, rezignirano će Slobodan. Puno je puta, kaže, razmišljao, a razmišlja i danas, krenuti s nekom akcijom pa ako se neko priključi, dobro. Pitamo ga čija je zemlja na kojoj su ostaci ostataka rodne kuće autora jednog od najdražih lektira.

„Zemlju sam ja prenio na općinu, s ciljem da se napravi kuća i s jednim uslovom da to može biti samo u svrhu neke spomen kuće“, odgovorit će nam. No, godine prolaze, a s kućom se ne događa baš ništa i kod njega se javlja sumnja je li dobro postupio kada je prenio zemljište, točno 659 kvadratnih metara, na općinu koja je i inače jedna od siromašnijih općina u Bosni i Hercegovini. Kaže kako su na kuću stavili drveni natpis “kuća Branka Ćopića” da ljudi ne bi lutali po selu, a ta je ruševina jedino na što se ploča uopće mogla staviti.

„Sad ću vam ja ispričati pravu priču. Vidite onaj orah kod kuće? E tamo je, ispod njega, bila njegova kuća. Kada je dobio pare od svoje prve knjige, ne znam ni ja koje je to godine bilo, tamo trideset i neke, napravio je novu kuću, tu gdje je sad ta tabla“, otkriva nam Ćopić dok s obližnjih livada dopire blejanje ovaca. Svakog ljeta, objašnjavaju nam, u Hašane dolaze „Ćopićevi turisti“. Uglavnom vikendom u potragu za Ćopićem u ovo mjesto dođe po nekoliko obitelji.

„A ovdje nemaju gdje ni kafe popiti“, dobacit će Mile.

„E dobro si Mile, hoćemo li po kafu?“, sjetio se domaćin. Uz kafu stižu i stare, dobrano požutjele fotografije iz vremena kada je Ćopić već ovjenčan književnom slavom dolazio u svoj zavičaj.

„Evo i mene. To je moglo biti negdje, 1962. godine“, govori nam Slobodan, pokazujući dječaka naslonjenog na vrata kuće od koje su danas ostali samo razvaline. Uskoro već cijela ekipa kreće u rekonstrukciju događaja s fotografije i nabrajanje svih ljudi koji se na njima vide, a od kojih se neki i spominju u Ćopićevim djelima.

„Šteta što se ne vidi dobro, ali tu pored Branka je lončić u kojem je uvijek bilo rakije“, govori Slobodan. Na naše pitanje znači li to da je Ćopić volio popiti, nastaje kolektivni smijeh.

„A ko od Ćopića nije“, odgovaraju retoričkim pitanjem. Naš domaćin prisjeća se kako je Ćopić najčešće dolazio ljeti, a svaki njegov dolazak u selu je bio tretiran kao praznik. Kažu, uvijek je bio „narodski“ čovjek, veliki veseljak i šaljivdžija, koji je neprestano izvodio simpatične spačke.

„Kad su snimljene ove fotografije je bio i puno pristupačniji nego kasnije, sedamdesetih godina. Sjećam se kad sam nakon vjenčanja sa suprugom boravio kod njega u Beogradu nekoliko dana. Jedva da sam ga i vidio. Dadne ti prostor, imaš šta jesti i piti, a on se zabije i vuče neke crte. Sjećam se jedne knjižice koja mi je ostala, a u kojoj je napisao da se htio baciti s prozora svog stana. Tačno piše – ‘ako se bacim, past ću nekoj sirotinji na auto kupljen na kredit pa ću im napraviti nevolju, a ako se bacim u Dunav, Savu ili neku takvu rijeku sigurno će me neki luđaci spasiti, zato idem na čvrsto’. Valjda je osjetio da nema više moć pisanja“, govori Slobodan, koji se sjeća i da su jednog čovjeka iz sela tih godina zadužili da ga pazi.

Pitamo ga zna li da fotografija ruševine s natpisom „Kuća Branka Ćopića“ kruži društvenim mrežama i izaziva burne reakcije brojnih poštovatelja Ćopićevog lika i djela. Odgovara da zna, ali da ne može ništa učiniti.

„Tako je od moje pete godine. Uvijek iste priče i uvijek politika tu vodi glavnu riječ. Pa više se danas za njega drži u Zagrebu, nego što to čini ova vlast ovdje. Ljudi, znaš, nemaju granica“, objasnit će nam.

Odlazimo i do škole Branka Ćopića, čije su dvorište zauzeli spomenici. U lijevom kutu dvorišta stoji spomenik partizanima ovog kraja palima u Drugom svjetskom ratu. Nešto dalje kamena je posveta srpskim borcima poginulima u posljednjem ratu, dok je najbliže vratima Ćopićeva bista. Reći će nam kako je jedan od mještana devedesetih godina prošlog stoljeća ponio tu bistu sa sobom, da je zaštiti od mogućeg ratnog stradanja. Završila je u Bačkoj Palanci da bi tek prije osam godina bila vraćena na staro mjesto – ispred škole. U školi više nema magareće klupe, s inicijalima B. Ć. urezanih nožićem Brankovog djeda Rade. Kažu, izgorjela u ratu.

Kakva je situacija u Hašanima, odnosno u općini Krupa na Uni pod koju Hašani spadaju, najbolje će rezimirati priča koju u selu prepričavaju s gnušanjem. Naime, priča kaže kako predstavnici općine nisu imali čak ni za gorivo kada je trebalo otići u Beograd na obilježavanje stogodišnjice Ćopićevog rođenja.

„Šta više da ti kažem. Najbolje je ovako kad nam padne snijeg pa da prekrije svu ovu sramotu“, tugaljivo će jedan od mještana, dok će drugi dometnuti – „Ma ja ipak ne bih ovo napustio da mi dadu cijelu Banja Luku“. No, svi će se složiti da je sramotan način na koji se vlasti odnose prema velikom književniku i da se Ćopiću treba odati zaslužena počast.

Načelnici općina s mijenjaju, a sa svakim novim dolaze i nova obećanja da će se nešto učiniti s piščevom kućom. Slušaju to mještani već godinama, a u obećanjima je najdalje otišao načelnik općine Krupa na Uni, Gojko Kličković, koji je medijima u više navrata govorio o cijelom spomen području, koje bi trebalo nositi ime „Bašta sljezove boje“, a predviđalo bi i kulturne, etnološke, trgovačke i ugostiteljske sadržaje. Istovremeno sami pogled na „Brankovu kuću“ ne ostavlja gotovo nikakvu nadu u realizaciju takvih planova.

Na samom odlasku iz Hašana, dok sjedamo u automobil, Mile će se nagnuti pa nam kroz prozor automobila poručiti – „Znaš, još da ti ovo kažem. Veliki je čovjek bio Branko. Da je samo Ježevu kućicu napisao, dosta je. Svako dijete ovdje je zna napamet. Branko nije ovo zaslužio.“

 

Izvor: Lupiga, autor: Ivor Fuka, fotografije: Lupiga