Da su zgrade, zidovi, spomenici i mnoga druga mjesta na javnim površinama hrvatskih gradova ispisana uvredljivim, mrzilačkim i šovinističkim porukama, nije velika novost. Međutim, u posljednje vrijeme javlja se sve veći broj inicijativa i pojedinaca koji žele tome stati na kraj.

„Jedan natpis je samo incident, stotine natpisa su stanje društva“, tako kažu umjetnica Tanja Dabo i kustosica Davorka Perić, koje zajedno rade na projektu „Usputno zlo“, čiji je početni cilj bio zabilježiti stanje i stav društva spram fašističkih/nacističkih/ustaških simbola, mrziteljskih poruka i poziva na ubojstva drugih i drugačijih koje susrećemo kao natpise u javnom prostoru.

„Ovaj umjetnički istraživački projekt smo pokrenule pred godinu dana, no obje već neko duže vrijeme promišljamo o toj temi” za P-portal kažu Dabo i Perić.

U prvoj fazi projekta istraživačice su zatražile očitovanja institucija o zakonskom okviru koji (ne)dopušta navedene simbole i poruke. „Na žalost, nismo saznale što nas je zanimalo”, kažu.

Provodeći projekt, shvatile su „da ne samo da nije moguće dokumentirati sve natpise, čega smo bile svjesne od početka, nego smo se morale ograničiti samo na sondiranje lokacija, pa ni tamo nismo zasigurno uspjele dokumentirati sve”. Istraživanje su provele u tri veća grada – Zagrebu, Osijeku i Splitu, te po manjim mjestima i drugim mikrolokacijama širom Hrvatske.

Dabo i Perić su dokumentirale i obradile više od 400 mrziteljskih natpisa i simbola na oko 170 lokacija

Namjera im je, po završetku projekta, prilažući točne adrese i fotografije, sve pronađene natpise i prijaviti i zatražiti od nadležnih institucija njihovo uklanjanje. Sada – kad su dokumentirale i obradile više od 400 natpisa i simbola na oko 170 lokacija – upravo su u toj fazi.

„S profesionalnim i građanskim zanimanjem iščekujemo njihove odgovore”, kažu nam. U svoj su projekt uključile i građane koji im šalju fotografije i lokacije natpisa. Njihov je odaziv na početku bio slab, gotovo nikakav, kako kažu, no kasnije, kako projekt ide svom kraju odaziv je sve veći, što ih veseli i motivira da natpise nastave prikupljati i obrađivati i nakon formalnog završetka.

„Građanima jest stalo, ali mnogi su razlozi koji ih sprječavaju, a jedan od njih je strah. Većina dojava stigla je uz zamolbu za anonimnošću, ili s komentarom da ih je strah, odnosno upozorenjem nama da budemo iznimno oprezne na terenu na koji su nas uputili”, objašnjavaju Dabo i Perić.

„Novi natpisi niču svakodnevno, i tu je utrku nemoguće na ovaj način dobiti. U nju bi se trebale uključiti institucije, ali i svi građani koji smatraju da takvom sadržaju nije mjesto u javnom prostoru, koje i ovom prilikom pozivamo da to učine”, rekle su nam istraživačice.

Sve više zabilježenih primjera

Govor mržnje u javnom prostoru ne prolazi nezapaženo ni u godišnjim izvješćima pučke pravobraniteljice Lore Vidović. Iako je u izvješću za 2019. Vidović napomenula da su „primijećeni pozitivni pomaci u zauzdavanju jačanja povijesnog revizionizma”, dodala je da su simboli vezani uz ustašku i nacističku ideologiju i dalje prisutni u internet objavama, grafitima, na zastavama, odjeći i drugom.

Srpsko narodno vijeće, koje svake godine objavljuje izvještaj „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima”, bilježi i pojavu grafita i znakovlja koji sadrže govor mržnje i etničku netrpeljivost na javnim površinama.

Prema navedenom izvještaju, prošle godine zabilježeno je 40 takvih sadržaja, što je najviše do sada, dok je pretprošle godine zabilježeno 33, te po 35, 26, 14 i 8 u 2017., 2016., 2015. i 2014.

„Fasade hrvatskih gradova i ostalih naselja prepune su grafita kojima se veliča ustaštvo i nacizam te promiče mržnja prema Srbima“, SNV navodi u izvještaju, dodajući da se „oni sada sve više pojavljuju i u obliku direktne prijetnje – npr. kada se nađu na nečijoj privatnoj kući i kada je ta osoba po nacionalnosti Srbin, pa su tako, primjerice, početkom decembra na kući kod Srbina iz Našica osvanuli ustaški grafiti“.

SNV je u svom izvještaju istaknuo da „jednu dimenziju neprimjerenih grafita i poruka sačinjava i korištenje riječi ’Srbi’ ili ’Srbin’ u smislu uvrede za određenu društvenu skupinu ili profesiju koja se iz nekih razloga smatra neprijateljskom – npr. ‘Novinari – Srbi’“.

Nema gdje ih nema

Slično zaključuje i fotograf Jovica Drobnjak, koji je, iako grafiti nisu jedini predmet njegova interesa i rada, objektivom zabilježio tisuće grafita neprimjerenog sadržaja.

Prije dvije godine, Drobnjak je napravio izložbu fotografija „Boje i lakovi” kojima je tema kontroverzni bivši nogometni menadžer Zdravko Mamić, odnosno ulični natpisi posvećeni njemu.

Velika većina tih grafita su najočitiji primjer govora mržnje, ne samo prema Mamiću, nego i prema manjinama koje se stavljaju uz njegovo ime kako bi ga se što više uvrijedilo. Najčešći primjeri takvih uvreda su: „Mamiću, Srbine“; „Mamiću, Cigane“; „Mamiću, Turčine“; „Mamiću, pederu“ i slično.

“To u svakom slučaju govori o jednom društvu netolerancije prema nečem što je drugačije”, kaže nam Drobnjak.

Prošle godine u studenom, upravo na Međunarodni dan tolerancije, Drobnjak je u Zagrebu otvorio još jednu izložbu posvećenu grafitima, nazvanu „Zidovi mržnje”. On nam kaže i da „ne postoje neke javne površine koje su pošteđene toga”, od zidova, do trafika, prometnih znakova, pothodnika, tramvajskih stanica do kanti za smeće.

„Stvarno ih ima apsolutno svugdje”, kaže nam, a dodaje da se oni, barem što se Zagreba tiče, veoma rijetko uklanjaju. Posebno ga smeta što se neki simboli, poput kukastih križeva još uvijek nalaze na dječjim igralištima.

„Ono što mene smeta da ta djeca, koja se tu svakodnevno igraju, nesvjesno upijaju te znakove kao nešto ‘pod normalno’ jer ih vide svaki dan”, objašnjava. Za njega je najbolje rješenje kompletno uklanjanje takvih sadržaja, a ne „šaranje i prešaravanje”.

Znakovi građanske hrabrosti

Naš sljedeći sugovornik, Ivan Zidarević iz Europske civilne inicijative Zagreb, redovito prijavljuje grafite neprimjerenog sadržaja nadležnim institucijama i zadovoljan je njihovim reakcijama.

„Sve institucije, a najviše policija, odmah postupe po poslanoj prijavi”, tvrdi Zidarević, dodajući i da su u njegovom slučaju prijave pisane na srpskom jeziku. Neovisno o tome, institucije, kaže nam on, „uredno pošalju obaveštenje da su izašli na teren i napravili zapisnik”.

„Do sada su sve jedinice lokalne samouprave, u par dana, uklanjale svaki grafit koji je vrištao nesnošljivost, govor mržnje ili je mamio na izvršenje kaznenog dela zločina iz mržnje”, nastavlja.

U protekle tri godine, od strane Europske civilne inicijative Zagreb prijavljeno je tridesetak grafita, iz svih dijelova Hrvatske. Zidarević kaže da je najviše prijava bilo prošle godine. Neke grafite uočio je i sam te ih onda prijavio, a otprilike trećinu mu dojavljuju građani pa tako i oni, posredno, bivaju „heroji ulice“.

„To je jedan važan posao koji retko ko zna pravilno da odradi. Nažalost, mnogi građani ne znaju kako da sastave dopis, koji opravdano ili ne, ne bi trebalo da bude pisan pod emocionalnim nabojem. Samo konkretno, taksativno, formalno i uz poverenje prema institucijama kojima je namenjem”, napominje.

„Pored vandalskog čina, često nikakve umetničke vrednosti, svaki od neprimerenih grafita sadrže elemente kaznenog dela”, odgovara nam na pitanje zašto je važno biti uporan i prijavljivati ovakve slučajeve.

„Dužnost građana je da postupaju i prijave ono šta u svom korenu ima izazivanje osećaja teskobe kod drugih i u našem slučaju prividno ili nominalno drugačijih. Živimo u društvu sve većeg individualizma i na ovu temu gledam kao na nedostatak empatije”, objašnjava i dodaje da “treba pokazati i znakove nešto građanske hrabrosti i istrajnosti jer se ništa ne podrazumeva i nije datost po sebi”.

Bunt treba usmjeriti u nešto produktivno

Jedan specifičan oblik građanske hrabrosti pokazao je i Jure Zubčić, mladi gradski vijećnik u Zadru, koji nije mogao tek proći kraj mrzilačkih grafita u svom gradu pa je jednostavnom intervencijom poruku mržnje pretvorio u poruku ljubavi.

Postao je poznat domaćoj i regionalnoj javnosti nakon što je prošle godine prepravio grafit “Ubi Srbina” u “Ljubi Srbina”. Motivirana njegovom akcijom, EXIT fondacija iz Novog Sada, pokrenula je regionalnu kampanju #ShareLove („Podijeli ljubav“), pozivajući ljude iz regije da na svojim društvenim mrežama podjele slične pozitivne poruke ili primjere.

Zubčić je domaćoj i regionalnoj javnosti postao poznat nakon što je prošle godine prepravio grafit „Ubi Srbina” u „Ljubi Srbina”

U drugom dijelu zemlje, u Osijeku, novoosnovana inicijativa Mladforma, djeluje sa sličnim ciljem, grafite neprimjerenog sadržaja pretvaraju u maštovite ulične slike.

Nikica Torbica, jedan od osnivača Mladforme, ispričao nam je da su s takvim aktivnostima počeli ljetos, oko Dana antifašističke borbe. Taj dan je bio dobar povod, kaže, budući da je na kući njegove sestre bila jedna „škrabotina” s ustaškim znakovljem.

„Mi to ciljano ne zovemo grafit, nego škrabotina”, objašnjava Torbica, dodajući da Mladforma svojim sugrađanima želi poslati poruku “da za takve škrabotine jednostavno nema mjesta u našem gradu i da se ipak jedna skupina odlučno suprotstavlja tome”.

Prebojavanje „škrabotina” i stvaranje novih, veselijih grafita, naravno, košta, međutim Torbica nam objašnjava da to uspijevaju iz financijsku pomoć grada.

„Nismo htjeli samo ‘gerila akciju’ – iako nemamo ništa protiv ‘gerila akcija’ – mi smo htjeli baš pokazati kako se legitimnim putevima, zalagački i u dijalogu s donositeljima odluka može nešto promijeniti. Tako da nam je grad tu pomogao s tim sredstvima za grafitiranje”, objašnjava Torbica.

Kao i naši prethodni sugovornici, i on je zaključio da su mete ovakvog govora mržnje Srbi, Romi, LGBT osobe – zapravo, kako on utvrđuje, iste skupine koje su bile mete ustaškog režima. Torbica kaže da su počinitelji uglavnom mladi ljudi, ali naglašava da su ovakve pojave samo simptomi opće društvene klime.

„Zato i jest ideja Mladforme da se pokaže mladima da se može i na druge načine izražavati svoj bunt i da taj bunt ne mora biti takav, negativan” kaže i zaključuje: „Ako već imate bunt, to je dobro, treba imati bunt, ali treba znati kako ga usmjeriti da bi taj bunt bio nešto produktivno za društvo u kojem živimo”.

 

Ovdje možete poslušati ovaj članak: