Iduće godine navršava se 210 godina od smrti Dositeja Obradovića, najvećeg suvremenog srpskog prosvjetitelja, i, uz Vuka Karadžića, najvećeg reformatora kulture nakon Svetog Save. Budući je prije dvije godine bilo i 210 godina od osnivanja Velike škole, prve više školske ustanove u Srbiji koja se tada pod Karađorđem tek oslobađala od višestoljetnog osvajača koji ju je unazadio za vijekove, a ovih dana na Radio-televiziji Srbije prikazuje se i dokumentarna serija „Dositej – putnik prosvećenosti”, autorice Valentine Delić i suradnika, ambiciozno pravljen serijal o njegovom životu, povod se nameće po sebi da opet progovorimo o tom veličanstvenom čovjeku i jednoj od ključnih pojava nacionalne kulture i historije.

Dositej Obradović malo je poznat i malo znači narodu van matice, pogotovo u Hrvatskoj, usprkos tome koliko je putovao, prolazio i boravio tu i kakav je trag na tom putovanju ostavio

Zanimljivo, spomenuti TV serijal je tek prvi veći dokumentarni projekt o Dositeju (ne računajući davnu igranu seriju u produkciji RTB), što je znak po sebi problematičnog odnosa kulture prema samoj sebi, ali i ne uvijek vidljivog no trajnog nesporazuma o značenju ovog čudesnog čovjeka, koji je gotovo sam donio i raširio prosvjetiteljske ideje u krajevima gdje žive Srbi, dok je ideju, povijest i činjenice o samom postojanju svoga naroda širio i pripovijedao gdje god je bio i gdje god putovao. A putovao je mnogo, možda najviše od svih srpskih velikana do dvadesetog vijeka, u vremena kad je putovanje predstavljalo rijetkost, u kulturi uglavnom sedentarnoj, te s danas nezamislivo kompliciranim barijerama za putnike već pri prelasku iz jedne zemlje u drugu, odnosno iz carstva u carstvo u tadašnjem sistemu evropskog kontinenta.

Zanimljivo je također, nažalost u negativnom ključu, koliko je Dositej malo poznat ili kako malo znači narodu van matice, pogotovo u Hrvatskoj, s obzirom na to koliko je prosvjetitelj putovao, prolazio i boravio tu. A da se ne govori kakav je trag na tom putovanju ostavio, trag u ovim, zapadnim, krajevima, Dalmaciji, Slavoniji i Hrvatskoj.

Jednak sa svima koje sreće

Još jedna bitna činjenica zašto bi Dositej trebao biti bliži ovdašnjem svijetu i zašto bi trebalo pripovijedati o njemu, odnosno podučavati mlađe naraštaje, strukturno štoviše širiti znanje o čovjeku koji je – čitav život posvetio stjecanju i širenju znanja u svome narodu.

On je prvi koji je budućim generacijama nacionalnih intelektualaca, što će se kroz istorijske periode naći u rasijanju, pokazao put. A bilo ih je mnogo, u skoro svakoj generaciji, do danas. Dositej je prvi suvereno hodao zapadnom civilizacijom bez kompleksa o tome odakle je. Vuk Karadžić, jezični i kulturni revolucionar bio je nesumnjivo genij, ali mi kasniji, pogotovo iz zapadnih krajeva nismo sličili Vuku sa štulom i turskim fesom, mi nismo htjeli da nas se egzotizira, da nas se trajno vidi kao drugačije i bježimo od toga generacijama, što je točka koja je naročito graničarskim i prečanskim Srbima ona sama točka odvajanja od korpusa u matici koji je patio pod istočnjačkim i zaostalim tuđinom. Tu je točka prevažna, u sklonosti i sličnosti Dositeju: on zapadom, ovdje gdje preci nakon Velike seobe čuvaju upravo tu istu granicu civilizacije, hoda kao jednak s onima koje sreće, a jednako tako neprestano uči od svakoga gdje nešto može da nauči. Teško je zamisliti kakva je to odrješitost bila da takav, potpuno sam, niotkuda, s ruba, odbjeglica iz provincijalnog, rubnog vojvođanskog Hopova, iz Banata, tek preko granice gdje niže počinje Azija, svejedno nastupa na ravnopravnoj nozi, govoreći i u svoje i u ime svoje nacionalne kulture i njenog svijetu tada još sasvim nepoznatog naslijeđa – on joj je ambasador gdje god se nađe, baš kao što svuda ostavlja i širi dobro, gdje god bio – prijateljstvo, ljubav, pomiriteljski duh, dijalog, razgovor, mirotvorstvo i koncilijantnost, znanje i prosvjećivanje, skidajući sa svih tih riječi klerikalni, crkveni eho i univerzalizirajući ih, čineći ih svjetovnima, sveljudskima. Najprostije rečeno: Dositej je svom narodu bio na ponos u stranom svijetu.

A onda o tome nakon svega ostavi autobiografiju koja ne liči ni jednoj drugoj u ovoj kulturi, napisanu čudesnim jezikom, na razmeđi jezičkih epoha, smiješanu od stilova, a stilom najviše svojim, prepoznatljivim iz prvoga reda na svakoj stranici. Punim naslovom „Život i priključenija Dimitrija Obradoviča narečenoga u kaluđerstvu Dositeja – njim istim spisat i izdat“ knjiga je gdje sve doslovno odiše dobrotom, vanrednom bistrinom, silnom erudicijom, knjiškom ali i, modernim rječnikom rečeno, emotivnom inteligencijom i pameću. U kontekstu nacionalne kulture: on je u svemu preskakao vijekove.

Utoliko bliži onom dijelu svoga naroda koji je živio i živi u Hrvatskoj.

Treba se podsjetiti kako su opisana ta putešestvija, a naročito dijelovi putovanja kad budući gigant srpske, južnoslavenske i evropske kulture prvi puta, s jednim prijateljem iz Hopova, prelazi u ove krajeve.

Putešestvije kroz Slavoniju

Prva nova geografija u koju putuje gotovo da je ista kao i ona koju je napustio – ulazi u Slavoniju. Vrijedi se podsjetiti toga susreta s ljudima tamo, susreta koji je kao romaneskni i počinje i danas prepoznatljivo po pitanjima sličnosti, dobrote i gostoljubivosti:

„Udarimo na Osek, pređemo u Slavoniju i, idući k Pakr(a)cu, u jednom selu sluči nam se nešto čem se nismo nadali. Čujemo u jednoj avliji pesne i razgovor množestva ljudi. ‘Znaš li što je’, reče mi Atanasije, ‘i tako sam žedan; uđimo u avliju za iskati vode i viditi šta se tu čini’. Uljezemo. Kad – ali tu svadba i veselje. Na naše iskanje vode mati ženihova reče nam: ‘Dragi putnici, ovde se danas ne pije voda nego vino, i ako (h)oćete, ‘odite unutra.’“

Čitatelj primijećuje i sam vjerojatno kako isti ovaj govor u potonjoj rečenici čovjek i danas lako čuje u govoru slavonskom i vojvođanskom, njihove duljine i intonaciju.

Dositej nastavlja:

„Uljezemo. A kad svatovom kažemo da smo poizdaleka, ‘Hee, srića’, vikne kum, ‘kad na ovako veselje gosti iz daleka dolaze’! Reče nam sesti, jesti, piti i veseliti se. Zapitaju nas kako je u Sremu žito rodilo, kako vinogradi i pročaja (…)“.

Ovdje, u ovom domaćinovom izrazu „srića“, Dositej već notira „šokačku“ ikavicu i time daje znak da se radi o katoličkoj, hrvatskoj obitelji. Domaćini saznaju da su stigli ljudi iz Srema i, na liniji ranije opaske o rijetkosti putovanja i potpuno drugačijeg koncepta daljina i udaljenosti to nazivaju „poizdaleka“.

Dositej piše dalje o gostoljubivosti toga naroda: „Tu, dakle, prenoćimo i sutradan počaste nas kao da smo im srodni, ljubeći se i na grleći s nama ljubezno otpuste nas. Ovako smo lepo dočekivati bivali ne samo u vreme svadbe, niti na jednom mjestu, no svuda prelazeći preko Slavonije i Horvatske.“

Čovjek iz daleke budućnosti

I pravi u sljedećoj rečenici važnu poantu, pišući gotovo manifestno nešto čemu se vjeruje namah i danas:

„Svuda se oni dobri ljudi raduju videti koga iz daleka da istim jezikom besedi.”

Dodajući odmah ono što će nam za sljedeća dva vijeka biti uteg najteži oko vratova, do danas:

„Stranoljubije njima je prirodno svojstvo i ništa i(h) tako ne razdeljuje i ne očuždava koliko crkve, grečeska i latinska!“

Decenijama kasnije, sjećajući se toga prvoga iskustva kontakta s najsličnijim narodom, još svjež od iskustva boravka u manastiru, Dositej kaže: „Crkva koja bi bila dužna njih većma prisvojavati i u ljubovi i dobroti srjedinjavati!”, završavajući istinoljubivo, ali ozbiljno i upozoravajuće: „Ne bi li, dakle, bila krajnje polze (koristi) vešt dobrim ljudma svrh ovoga otvoriti oči? I kazati im da oni mogu biti i jedne i druge crkve i ništa manje kumiti se, prijateljiti, počitavati i ljubiti?”

„Nisam ja šizmatik“

Ovo je čovjek koji kad 1783. objavljuje te redove u njemačkom Leipzigu, očito dolazi iz daleke budućnosti. Sa svim dobrim, lošim i najgorim periodima kad će se odmicanje i približavanje njegovom gornjem nauku smjenjivati u duljim, a češće kraćim intervalima. Jer Dositej nije slijepi idealist ni naivac. Na istoj svadbi koju opisuje i gdje je tako prijateljski i bratski primljen, u nastavku piše i još nešto upozoravajuće tamnih tonova:

„I, tako, razgovaramo se lepo i ljudski, slušajući muziku i gledajući veselu mladež gdi igra. Kad, eto ti odnedkuda jedne velike đačine, koja baš sprama mene sedne; popousluša nekoliko naš razgovor, pak onda okrene reč k meni, govoreći: ‘Po tvom izgovoru čini mi se da si ti šizmatik’.“

To je ta rečenica sa svojim poznatim tonom, gdje će se riječ „šizmatik“ mijenjati drugim imenicama, odrednicama pripadnosti, konfesionalnim ili najčešće nacionalno-etničkim, ili biti zamijenjena također pežorativima poput ovog maločas, samo sto puta gorima.

Međutim, Dositej, iako dobar i pomirljiv odgovara odrješito: „’Nisam ja šizmatik’, odgovorim mu ja slobodno, ‘nego pravoslavni hristijanin’“. Dositej zna i tko je, i ne libi se ni čak dodati i ovo: “i bolji od njega, ako je rad znati”.

Naravno, razvija se svađa, „dišput“, o vlasti, „o načalstvu papinom i o starešinstvu crkve grečeske i rimske“. Dositej, već načitan pravoslavnih mislilaca, spreman je za diskusiju i mogao se “o tom dišputati da se zemva poda mnom trese”. Njegov protivnik počinje se koristiti latinskim (kojem Dositej tad još nije vičan), ali po piščevom svjedočanstvu ostatak domaćina i gostiju što su „svi rimske cerkve sinovi“ hvale Dositeja jer – u sjajnom, izvanrednom retoričkom momentu – „dašto god ja besedim, to razumedu“. Drugim riječima oni razumiju jezik, južnoslavenski, za razliku od latinskog. Đak-svađalica zaprijeti zatvorom, no, po Dositeju, domaćini ponovo obrane svoga gosta i istjeraju napadača iz kuće. Je li ovo idealizirana verzija nećemo nikada saznati, ali vrijedi vjerovati da je bilo onako kako je časni Dositije zapisao. Ionako to u dalekoj budućnosti nije pomoglo.

„Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narav poboljšati. Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosvećenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti. Sve su vere osnovane na zakonu prirode; nijedna vera na svetu ne veli: čini zlo i budi nepravedan“
Pismo Haralampiju, 1783.

Boravak u Zagrebu

Nakon Slavonije, Dositej će jedno vrijeme boraviti i u samom Zagrebu, učeći latinski u Isusovačkoj gimnaziji – ovoj istoj koja postoji do dana današnjeg. Neobično je pomisliti da je Dimitrije Obradovič, rečeni Dositej, jedno vrijeme bio i naš sugrađanin, no to je još jedan dio nedovoljno istražene i još manje priznate historije ovdašnje. Nadati se da će se jednog dana neposredna kultura okrenuti i tom dijelu svoga nasljedstva. Jer to jest i njeno naslijeđe, htjela ne htjela.

I opet je ovdje Dositejev put promijenjen čovjekom iz ovih krajeva. Iako namjeren otići u Rusiju, kao i toliki mladi Srbi toga doba (ta će se tendencija promijeniti već u sljedećoj generaciji), i u tom trenutku i fazi svoga razvoja i obrazovanja, još uvijek formiranog po istočnom kanonu, jedan susret je tu ključan – na pitanje, arhetipsko upravo, na koju će stranu, Danilo Jakšić, gornjokarlovački episkop iz Plaškog, iz tog trajno i gotovo misteriozno utjecajnog toposa kroz više od dva vijeka, savjetuje ga da prijeđe u Dalmaciju, gdje će namaći sredstva za svoj put na Istok (koji se neće dogoditi, sudbinski, i srećom po nas), tako što će podučavati djecu. Dositej silazi k moru, odnosno u krajeve blizu Jadrana, u Dalmatinsku Zagoru, gdje će najdulje boraviti. Taj boravak i ti krajevi rodno su mjesto Dositeja kao učitelja – prosvjetara, iz čega će se razviti i budući prosvjetitelj.

Dalmatinska Zagora – rodno mjesto suvremenog jezika

Stiže u Plavno, po preporuci i vjerojatno po obavještenju manastiru Krupa, silazi u „najistureniju serdariju“ kninske krajine, na samoj granici Turske i Venecije, u kraj kamenit, siromašan i surov.

Tu, što je još jedna od točaka neopisive važnosti za nacionalnu kulturu, u toj pustopoljini, gdje se živi očajno i opasno, Dositej prvi put počinje da piše – i to da piše na narodnom jeziku.

Taj je jezik daleko još od onog ingeniozno pojednostavljenog, pročišćenog Vukovog „toskanskog“ što ga danas zovemo našim, u svim nacionalnim varijantama. No bez obzira – jedno od rodnih mjesta suvremenog nacionalnog pisanog jezika, maleno je selo u kninskoj krajini gdje će jedan Banaćanin i bjegunac iz manastira propisati o prvim ozbiljnim stvarima. Usavršavanje tog njegovog pisanja, onako kako rukopisi budu rasli do knjiga, pa njihovo objavljivanje i odjek imat će revolucionarne posljedice za cjelokupnu kulturu, jezik, školstvo i naciju.

Dositej je bio „sam svoja vojska”, da se tako kaže, potpuni individualac, putnik, ali čovjek koji je decentan i kad spava po kućama prijatelja i noći na raznim mjestima, uvijek družeći se, razgovarajući, skupljajući iskustva. Na Dositejevom putu bilo je mnogo poteškoća, pored usamljenosti, jedna od najtežih i „ljuta skudost, ubožestvo“ – nedostatak materijalne sigurnosti.

Samo čovjek ogromne mudrosti, snage volje i istinske svjetlosti u vlastitoj duši mogao je unazad opisivati svoje muke u procesu formiranja ličnosti i svojim putešestvijima na takav način, da nigdje ne pretegne moralizirajuće, beshumorno samosažaljenje i ucviljenost zbog vlastite sudbine, zbog siromaštva povremenog i putniku nesklonih okolnosti. Čak i kad o tome piše, osjeća se na tim mjestima – da će doći bolje, da je već bolje jer, cirkularnom logikom, Dositej to sve zapisuje iz budućnosti, u Priključenijima. Mora da se mnogo nastrahovao, ali i još više nasamovao, taj čudesni čovjek. To nije samo pitanje toga što putuje sam, kao pripadnik brojem malog i jedva poznatog naroda koji u smislu nacionalne formacije tek treba zapravo nastati. Kao prosvjetitelj, kao intelektualac s vizijom, on je morao znati da je osuđen na to da bude sam, da će na njegovim priključenijima biti malo tih koji će ga moći s te strane razumjeti i pratiti. Tko zna kolike je izazove prošao da bi sačuvao svoju nesumnjivu decenciju i poštenje, da bi negdje pristojno zanoćio ili večerao, već od takvih najosnovnijih stvari. Ali od toga nikad ne pravi jadikovku. Ono što nam je eventualno prešutio, nije učinio iz kukavičluka i laži, nego iz vjere u svoju nefanatičku, plemenitu misiju, i zato da „čadom svojim“ za budućnost da ohrabrenje.

„Da se ne zaboravi život Srba u Dalmaciji“

U tom istom Plavnom kraj Knina Dositej je podučavao pre više od dvije stotine godina u seoskoj školi prije nego je otišao u Beograd. U Plavnom je prijateljevao s izvjesnim Simeonom Kuraicom.

Prije nekog vremena mogla se pak u medijima pročitati vijest i u njoj fascinantan, uzbuđujući podatak: dotični Simeon Kuraica, iz kraja što je prošao nekoliko golgota u sljedeća dva vijeka, i dalje ima direktne potomke. Jedan je i Milorad Kuraica, koji danas proučava život Dositejev pa mu je uspjelo napraviti čak i izložbu „Dositej i srpsko Plavno“. U vijestima je pisalo i da bi puni projekt trebao omogućiti i obnovu kuće u kojoj je Dositej živio 1769.

Ali onda dolazi drugi dio vijesti: Milorad Kuraica napustio je Plavno i danas se svojim prevrijednim i časnim projektom bavi iz Srbije. Nema sumnje da je svako ko je pročitao ovaj dio rečenice pomislio isto. A to će potvrditi i predzadnja, najtužnija rečenica iz vijesti o plemenitom projektu:

„Obnovu podržava udruženje Dalmatinaca iz Subotice.“

Ili je možda ipak najtužnija posljednja novinska vijest:

„Osnovna misija ovih posvećenika je da se ne zaboravi život Srba u Dalmaciji.“

Dositej Obradović nosio je neka teška predodređenja i terete, no on nije bio tragična ličnost. Radost i svjetlost vlastite zadaće i misije, u krajnjoj liniji – zasadi i temelji koji su od snova počinjali da budu materijalna i duhovna stvarnost pred njegovim očima, čine da tu samoću vidimo s pravom kao smislenu, a takav težak trud delima i budućnošću nagrađene.

Nešto od toga mora da je ostalo i u njegovom narodu. Treba vjerovati da će budućnost, svim neshvatljivim užasima prošlosti unatoč donijeti i tome narodu, koliko ga god još bilo, nešto od ispunjenja za trud koji njegovi najbolji ili makar najuporniji pojedinci ulažu u ime budućih nekih pokoljenja. I, kao narodu Dositejevom, u ime predaka.

 

Ovdje možete poslušati ovaj članak: