Sa Sinišom Jelušićem, profesorom na Fakultetu dramskih umjetnosti u Cetinju, razgovarali smo o rezultatima izbora u Crnoj Gori, o kulturnim i duhovnim tradicijama ovog prostora i aktualnim sukobima, nadama i perspektivama.

Protekli parlamentarni izbori u Crnoj Gori, puno više od uobičajene stranačke promjene vlasti, ličili su na neku vrstu epohalne društvene prekretnice i promjene osnovnog kulturnog koda. O čemu se radi?

Da, bez pretjerivanja, riječ je o nesumnjivo epohalnoj društvenoj prekretnici, jer je prvi put jedan režim u Crnoj Gori nenasilno smijenjen na izborima, inače nipošto demokratskim. Partija Mila Đukanovića (DPS) postojano je oblikovala izborni zakon prema svojim pragmatičkim interesima u kojima je prioritet bio ostanak na vlasti po svaku cijenu! Ako jedan po svemu autoritarni način upravljanja kakav je uspostavio Đukanović kontroliše sve bitne segmente društva, onda je jasno da od demokratskih izbora ne može biti ni pomena. Zato se, uprkos svemu, ova promjena nipošto nije mogla predvidjeti, jer se činilo da smijeniti do perfekcije organiziranu kriminalnu vlast, posebno kada je o izborima riječ (potpuna kontrola izbornog zakona i biračkih spiskova, kupovina glasova, izborna korupcija) – jeste nemoguće. Uz to, mehanizmu opstanka na vlasti koristile su i dvije socio-psihološke osobine, koje se dobrano rabe na cijelom južnoslovenskom prostoru: najprije, efikasna manipulacija nacionalnim osjećanjima: hipostaziranje onog “drugog” kao neprijatelja koji nas sudbinski ugrožava, a zatim naklonjenost autoritarnom vođi, što su osobine jedne bitno predgrađanske svijesti za koju je “bjekstvo od slobode” (E. Fromm), neuporedivo važnije od recimo hrišćanski poimanog “čina slobode”, u kojem se činu ličnost jedino autentično potvrđuje.

Kriza duhovnosti

Što je odlučilo ishod izbora?

Po mom sudu, presudan uzrok konačnog ishoda izbora i pada Đukanovićevog režima predstavljao je fenomen litija, prevashodno crkvenog masovnog protesta na čijem je čelu stajala Mitropolija crnogorsko primorska Srpske pravoslavne crkve. Rekao bih da su litije u najvećoj mjeri predstavljale izraz buđenja ili povratak religijskom arhetipu i u tom smislu razlikujem dva plana u njihovom sadržaju: bunt potrebe za smislom jednog autentičnog homo religiosusa, pri čemu je eksplicitno bila dovedena u pitanje izvornost učestvovanja u vjekovnoj tradiciji hrišćanske religiozne prakse i nadalje, bunt koji proishodi iz suočavanja sa opštim stanjem savremene crnogorske zbilje, prepune političkih obmana, licemjerja i neprekrivenih tajkunskih interesa. Litije su u duhovnom smislu predstavljale hrišćansku sabornost na djelu, prožetu bliskošću i ljubavlju i nikakav čin nasilja, inače vrlo čest u protestima sa tako ogromnim skupinama ljudi, ovdje se nije dogodio. Ističem da na litijama nisu bili prisutni samo pravoslavni vjernici kojih je, po prirodi stvari, bilo najviše, nego i pripadmici drugih konfesija, sabranih u zajedničkom hodu otpora takvom stanju. Meni je bilo naročito znakovito da su mnogi intelektualci, lijeve ili desne orijentacije, sve ovo rečeno u pogledu hrišćanskog religioznog nadahnuća, odlučno dovodili u pitanje, izražavajući veliko žaljenje odlaskom režima Mila Đukanovića “zbog toga što nas je Đukanović uveo u visoko civilizirano društvo evropske demokratije”, a sada je došao teokratsko klerikalni sistem, neki su spominjali i homeinijevsku džamahiriju, čiji nas je mrak, govorili su, sve u kratkom času progutao.

Kako objašnjavate animozitet modernih ljudi prema kategorijama duhovnosti i religije?

To je jedno od najvažnijih pitanja vezanih za problem čovjekove egzistencije danas. Grubo rečeno, najprije sve se događa saglasno Nietzscheovoj profetskoj opomeni da je Bog mrtav (obično se zaboravlja da u tom Zaratustrinom iskazu stoji i dodatak – “i mi smo ga ubili”!) Kako smo to mi ubili Boga? Pa ubili smo ga, rekao bih, poistovjećivanjem sebe kao subjekta racionalnosti i prevashodno kao nosioca tehničkog uma. Stoga je pravo stanje u kome živimo – nihilizam. Bivstvovanje je isključivom okrenutošću prema materijalnom, dakle vremenitom i propadljivom, potpuno zaboravilo da je čovjek u ovom svijetu samo homo viator, putnik, a time je to bivstvovanje izgubilo svoje presudno utemeljenje u načelu vječnosti: Sub specie aeternitatis. Vječnost je zamjenjena propadljivom vremenitošću, ali iz dubine nesvesnog ipak nezadrživo prodire pitanje o smislu, kao ključno pitanje. Taj rascjep materijalnog i duhovnog određuje ključnu krizu duhovnosti u kojoj se danas nalazimo.

Kakve su posljedice takvog stanja po vašem mišljenju?

Kada se isključi ta dimenzije duhovnog ili transcendentnog u raznim dimenzijama i sferama, tu mislim i na kulturu i umjetnost, onda na jednoj strani dolazimo do te ogromne praznine i zjapećeg velikog Ništa, a na drugoj strani imamo “zamjenu”, a to je ono što ja nazivam privlačnom pornografskom, tabloidnom kulturom i sa njom pridruženom politikom. Pogledajte samo naslovnice – nije li to najdublje poniženje svega ljudskog u nama. Rekao bih da dolazimo do sprege politike i pornografije tabloida, koji onda potpuno dominiraju našim umom i našim životima. U saglasnosti sa tim, imamo, šire gledano, potpuni pad obrazovanja, ako na primjer govorimo o Bolonjskoj reformi, u kojoj su minorizirani svi predmeti u kojima se njegovalo teorijsko mišljenje, mišljenje kao mišljenja još od starih Grka jer su takvi predmeti proglašeni – nepraktičnim. To je onda dovelo do pada interesovanja studenata za teorijske i filozofske predmete, a onda je to simptomatično za ukupan put ove civilizacije i na to kamo ona ide. Čovjek i društvo tako su postali nešto nevažno i jeftino oruđe politike u saradnji sa medijima.

Prožimanje Istoka i Zapada

Pored političkog otpora dotadašnjem režimu u Crnoj Gori, koliko je masovno sudjelovanje u litijama bilo motivirano nacionalnim razlozima?

Tu je važno reći, nasuprot interpretacijama da je riječ o velikosrpskom nacionalizmu, da je pojam srpskog identiteta u Crnoj Gori prevashodno duhovna kategorija ili kategorija kulture, i da u tom smislu ona postaje na neki način i nadnacionalna. Imam u vidu hrišćansko duhovno načelo, izvedeno iz nama zajedničkog temelja kirilo-metodijevske tradicije, što je danas iz nekih razloga sasvim zaboravljeno i politički potisnuto, a taj izuzetni temelj razvoja potonje duhovne tradicije, preko jezika i zajedničke kulture i duhovnosti, afirmira slovenstvo na ovim prostorima, kao autohton pojam u odnosu na vjekovne pritiske i sa Istoka i Zapada. U tom smislu, ne treba smetnutu s uma da Rastko Nemanjić, potonji Sveti Sava, predstavlja jednu od najrespektabilnijih evropskih ličnosti kraja 12. i prve polovine13. vijeka u sasvim opštem a ne jedino nacionalnom smislu. Jer se pokazuje izuzetnim u mnogim disciplinama kao što su primjerice, književnost, teologija, slikarstvo, arhitektura, politika, diplomatija, medicina ili pravne nauke… Nije li prirodno da ga srpski narod kao utemeljivača hrišćanske kulture u najvećoj mjeri proslavlja, a da na njega, sa ne manjim uvažavanjem gledaju i svi drugi.  Nasuprot tome, politička ideologija savremenene Crne Gore sve je učinila da se ime Svetog Savu rezerviše jedino za privatno pominjanje, iako i on zajedno sa svojim ocem, Stefanom Nemanjom, rodonačelnikom vladarske loze Nemanjića, potiče sa prostora današnje Podgorice (Ribnica).  Uz to, da ponovim opšte mjesto, Sveti Sava je utemeljitelj prve, Zetske episkopije (1219.) kasnije mitropolije, u manastiru svetih Arhangela na tivatskoj Prevlaci, u Boki kotorskoj. Upravo sa tog prostora širi se njegov duhovni utjecaj, koji, između ostalog, potvrđuju mnogi toponimi sa njegovim imenom na prostoru Boke, Grblja i Paštrovića, ali i Crne Gore u cjelini.

U čemu je nadnacionalni smisao ovakve duhovnosti?

U našim bolesnim podjelama, najčešće namjerno potiskujemo da je sasvim izvjesno, predanje Svetog Save najvećma istovjetno predanju svetog Benedikta Nursijskog, sa vrlo razvijenom tradicijom benediktinaca u Boki. Ovo duhovno prožimanje nasleđa Istoka i Zapada, nije bilo prisutno samo u kulturi Boke, nego karakteriše u najvećoj mjeri kulturu i umjetnost srednjovjekovne Srbije. Bilo bi važno podsjetiti na fra Vitu Kotoranina, graditelja bisera srednjovjekovne srpske arhitekture, manastira Dečani. Može li se to danas uopće zamisliti: da je jedan od najznačajnijih spomenika pravoslavne kulture gradio jedan fratar, uz to unošenjem jasnih elemenata zapadne romanike u arhitektonski stil srpske/vizantijske arhitekture jednog manastira na Kosovu i Metohiji. Ili primjer kultne Jelene Anžujske, katolkinje i glavne junakinje jedne od najizuzetnijih srednjevjekovnih biografija, udate za srpskog kralja Uroša Prvog Nemanjića, koja je izgradila pravoslavni manastir Gradac u Raškoj. To je ta stara korespondencija velikih kultura, u kojima je potisnuto usko nacionalno i vjersko u ime općih transcendentnih vrijednosti i to bi trebalo biti rukovodeći imperativ i za današnje vrijeme. Ili, da spomenemo Sv. Nektarija Eginskog koji sve ovo sažima u poruci: konfesionalne razlike nisu prepreka bratskoj ljubavi!

Harmonija različitosti

Kako izgleda ta kompleksna veza kada je u pitanju današnja Crna Gora?

Na tragu poznate Brodelove studije, može se uočiti povezanost uslovno različitih tipova duhovnosti u Crnoj Gori koji imaju blisku kulturnu supstancu, što je, naravno, posebno karakteristično za primorski dio Crne Gore. Lično mi je bliska primjena jednog, strogo uzev, književno-teorijskog pojma intertekstualnosti (Bahtin, Kristeva), u značenju međusobne povezanosti tekstova na teoriju kulture: nije li kultura zapravo jedan palimpsest ili tekst čije suštastvo čini prisutnost mnoštva drugih, različitih tekstova? Da budem sasvim precizan: ova teza se sasvim suprotstavlja danas opsesivnom stavu o tzv. čistim, po pravilu, suprotstavljenim identitetima, a čini mi se posebno primjenljivom u analizama kulturnog bića na prostorima Crne Gore i, ne manje, Hrvatske. Kulture nisu u odnosu isključivosti, nego počivaju na odnosu prožimanja.

Ukoliko je već neophodno isticati nacionalne posebnosti kao kulturne specifičnosti, nikako se u tome ne smije zapostaviti svijest o zajedničkim supstancama koje su najčešće u posebnim formama pojavnosti skrivene. U tom smislu mi je posebno blizak primjer kulturalnog su-odnosa Srba i Hrvata, na Primorju posebice, koji je tako očit u književnom djelu meni poebno dragog Vladana Desnice. Ne treba ni pominjati primjer Nikole Tesle, sina pravoslavnog sveštenika iz ličkog Smiljana, Srbina, koji je bio duboko svjestan prostora svoje Hrvatske iz kojeg je potekao. Ili, u jednom pismu Petar II Petrović Njegoš piše da je on “Srbin, Crnogorac, Jugoslaven i Slovin”, koje kategorije nisu isključive nego su, kao što rekoh, u odnosu korespondencije. Kako se uvjeravamo, Njegošu, kod koga je pojam srpstva bez sumnje dominantan, nije smetalo da u samoodređenje unese pojmove koji bitno posjeduju i neku vrstu harmonije različitosti. Na Balkanu ne postoji nešto po sebi i za sebe, potpuno odvojeno od nekog drugog kulturnog, nacionalnog ili religijskog određenja. Historijski, Hrvati korespondiraju sa srpskom kulturom u Hrvatskoj koja je tu vjekovno prisutna, ali i obrnuto. Hoćemo li konačno shvatiti da me Drugi uvijek čini bogatijim, a da me, naprotiv, stroga nacionalna ili kulturna podjela osiromašuje.

Ipak, danas je ideja prožimanja različitih ljudi i kultura prokazana na raznim stranama?

Taj stav o prožimanju ne odgovara u prvom redu politici jer ona sebe pouzdano legitimiše na stalnim podjelama. Stoga što političari najvećma ne govore ono što misle, nego govore ono što im u datom trenutku donosi političku korist u sticanju vlasti! Pokazuje se da se ova žudnja posebno efikasno realizuje ukoliko u svoj politički program unesete sacrum nacije! Tu bih korigovao Marxa: opijum za narod nije religija nego prije nacija. Radi se o tome da je u preovlađujućim stavovima koji se tiču aktualnog poimanja nacije prisutna, izravno ili ne, teza o sakralizaciji nacije. Krajnje uprošteno, možemo reći da kleronacionalizam, ta jeres etnofiletizma, započinje onda kada hrišćanski vjernik protivreči Pavlovom iskazu da „Bog ne gleda ko je ko… Vjerom u Isusa Hrista sad ste svi sinovi Božiji“ (Gal. 3:36). Strogo uzev, hipostaziranje nacije i Hristov nauk jeste logički kontradiktorno (: pojmovi se međusobno nužno isključuju), jer kako je uopšte moguće da budemo nacionalisti, ukoliko sebe hrišćanima zovemo? I da usput spomenem misao ruskog teologa Vladimira Solovjova: „Ljubi drugi narod kao svoj sopstveni…“ (izvedeno prema: Ljubi bližnjega svoga… (Mt. 22, 39), koji povezujem sa stavom o jednoj suštini bića u kome „Nema tu više ni Jevreja ni Grka (: Srba ni Crnogoraca, SJ) … jer ste svi samo jedan u Hristu Isusu.“ (Gal. 3, 28). Ne obavezuje li me ovaj stav otuda na odnos prema Drugome koji je, uprkos svim razlikama, po suštini a ne pojavnosti (etnos, rasa, konfesija) – svagda moj brat u Hristu. Riječ o poruci koju jamačno svi znaju, ali je stvar u tome da je jedva ko danas aktivno živi i primjenjuje. Sve ovo obuhvaćeno je Ničeovom opomenom o smrti Boga, i zato je njegova opomena danas za nas posebno važna i aktuelna.

…Bitno je da Ivo Andrić svojim činom objavljuje, po mom sudu, najdublje razumijevanje pojma slobode, na način kako ga formuliše apostol Pavle riječima: „Stojte čvrsto u slobodi kojom nas Hristos oslobodi…“ (Gal. 5.1), ideju o slobodnoj čovjekovoj ličnosti koja nam dopušta da spram najvišeg Bića, poreknemo državu, društvo, naciju, konfesiju; možemo, dakle svemu tome reći ne – iz ideje slobodne ličnosti koja je u nama i u odnosu na koju ničemu spoljašnjem ne moramo biti podređeni. Ovdje čitaoce rado upućujem na teologiju o. A. Šmemana, koji pitanju slobode u kontekstu ovog značenja, posvećuje posebnu pažnju.

Što je to Kosovski zavjet koji se u raspravama o identitetu u Crnoj Gori često spominje?

Rekao bih da odgovor na ovo pitanje najcjelovitije dat u glasovitom eseju Ive Andrića “Njegoš kao tragički junak kosovske misli”, koji počinje rečenicom “Ova je drama počela na Kosovu”. Andrić upućuje na živu kosovsku tradiciju u Crnoj Gori, s posebnim ubjeđenjem da je “Crna Gora kvintesencija kosovskog misterija”. Prisjetimo se i njegovog zapažanja da se u crnogorskim planinama “krstu služi a sa kosovskim junakom Milošem živi”, i da su samo u toj svjetlosti razumljivi djelo Njegoševo i njegova sudbina. Hoću da naglasim da je Ivo Andrić u svom blistavom ogledu iznio najdublje poimanje važnosti Kosovskog zavjeta za duh i tradiciju Crnogoraca. U kontekstu aktualnih pitanja, ne manje sam uvjeren da se danas, u crnogorskim školama, ova metafizička dimenzija istorije i egzistencije, svjesno potiskuje i uopšte ne pominje. Danas je inače ova Andrićeva tvrdnja ravna skandalu: etnički Hrvat i katolik, napisao je najdublje redove o metafizici Kosova.

Što bi bilo potrebno, u današnjem svijetu podjela i antagonizama, da bismo uopće mogli shvatiti kategorije polifonijskih identiteta?

Bio bi nam svima potreban jedan istinski i dugotrajan interdisciplinarni dijalog, čega recimo na području današnjeg obrazovanja prije svega, ali i šire javnosti nama jako nedostaje. Takva kultura dijaloga, bez političke, kulturne i konfesionalne isključivosti, bila bi jako ljekovita za ovaj svijet. Usudio bih se reći da bi to recimo bilo jako potrebno i za sudbinu Srba u Hrvatskoj koje se tako ne bi neprestano doživljavalo kao dežurne krivce nego bi se u njima tražili naši bližnji, i onda kada je prošlost međusobnih odnosa bila puna tragičnih iskustava.

Današnji hiršćani, pa tako i oni u Hrvatskoj, ne mogu iskreno pričati o “dobrom Samarićaninu” ako u sebi nemaju solidarnost, toplinu i ljubav prema Drugome. U toj relaciji je onda i nešto istinski svima neophodno – pokajanje, na način kako ga razumije Dostojevski u Zosiminoj poruci u “Braći Karamazovima”: Svi smo krivi za sve! Sa tim pozivom pokušajmo prihvatiti jedni druge i ostvariti ono po čemu u bitnom smislu jesmo ljudi. Zato i Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj treba prihvatiti, ne na način iskrivljeno nacionalističkih i ideoloških stavova, nego preko autentičnih poruka bratoljublja koje ta crkva pokušava da prenese.

 

Ovdje možete poslušati ovaj članak: