Manastir svetog Nikole u blizini Orahovice jedan je od najranijih duhovnih, povijesnih i kulturnih središta Srba Donje Slavonije ili Podravine. U samom srcu Papuka smjestilo se zdanje čija priča rado dočekuje sve pravoslavne vjernike, ali i znatiželjne dobronamjernike željne duhovne obnove. Vijugav uzak put koji prolazi kroz netaknuti prirodni ogrtač završava u dolini, gdje je ulaz u manastir sv. Nikole, iskonsku oazu mira. Ugodan doček priredio nam je otac Pavle koji se, osim života posvećenog Bogu i molitvi, zajedno s ocem Anastazijem brine o manastiru i crkvi, a ostatak slobodnog vremena bavi se proizvodnjom meda i drugih potrepština nužnih za život u manastiru.

Obilazeći crkvu, otac Pavle uputio nas je u daleku prošlost koja govori o postojanju manastira sv. Nikole. Prvi pisani izvor o njemu potječe još iz 1583. godine, gdje se spominje hram svetitelja Nikolaja, zvanog Remeta. Iz ovog zapisa se saznaje da je manastir u rukama pravoslavnih monaha. Manastirska crkva građena je u duhu moravske graditeljske tradicije, u obliku krsta s visokim stupovima koji podupiru kupolu i predstavlja jedini primjer arhitekture ovog tipa na području Slavonije. Freskoslikarstvo je većim dijelom uništeno. Ipak, na stupovima je sačuvana genealogija Nemanjića. Slikarski radovi su slični ostvarenjima u srednjovjekovnoj Srbiji. Ikonostas je oslikao Pavle Simić iz Novog Sada u nazarenskom stilu 19. stoljeća.

Danas unutrašnjost manastira otkriva nekoliko skromno opremljenih prostorija. No u prošlosti manastir je bio značajan prepisivački centar, od kraja 16. do kraja 18. stoljeća. Po inventaru iz 1758. godine, manastirska biblioteka je imala 25 srpskih rukopisnih knjiga. Pored brojnih orahovačkih monaha koji su prepisivali i ukrašavali rukopisne knjige u manastirskom skriptoriju, vršeno je i uvezivanje i opremanje svetih knjiga. Tim umjetničkim zanatom krajem 16. stoljeća bavili su se orahovački kaluđeri Dionisije i Teofilo, a prvih desetljeća 18. stoljeća pop Stefan Likić kao umjetnik drvorezanih grafičkih klišeja. Za potrebe manastira monasi su izrađivali predmete od bjelokosti, metala i drveta te su posjedovali bogatu riznicu liturgijskih predmeta. Danas se mnoge knjige koje su ovdje prepisivane čuvaju u Episkopskoj knjižnici u Pakracu, a upravo je u toku sređivanje manastirske knjižnične građe.

Manastir čuva i priču o moćima svete Anastazije, koja se u Pravoslavnoj crkvi slavi kao velika mučenica Anastazija ili izbaviteljica od otrova. O njenom se životu vrlo malo zna, osim da je umrla za vrijeme Dioklecijanovih progona u Sirmiumu, današnjoj Sremskoj Mitrovici. Prema nekim legendama, rođena je u Rimu. Protiv svoje volje udana je za rimskog patricija Publija. No zbog svojih kršćanskih stavova i protivljenja progonu kršćana njezin suprug zatvorio ju je u tamnicu. Nakon Publijeve smrti oslobodila se zatočeništva, razdijelila svoje imanje siromašnima i svoj život posvetila progonjenim kršćanima. Poznata je još kao zaštitnica zarobljenika, bolesnika tijela i duše te kao zaštitnica od potresa. Pravoslavne crkve slave je 22. decembra.

Nedaleko od manastira nalazi se i gorski potok i blagoslovljen izvor zvan Iskrica ili Svetinja, koji je vjernicima, ali i putnicima namjernicima, svojom čistom i hladnom vodom duhovna i fizička okrepa.

– Svoj dan u manastiru započinjemo molitvom u keliji ili svojoj sobi. Obično se sastoji od čitanja i Isusove molitve. Poslije toga odlazimo u crkvu, ljeti je to u šest sati ujutro jer tada ima malo više obaveza, dok zimi to bude i malo ranije, ovisno o potrebama. U toku dana uvijek nešto radimo, to se zove poslušanje, a večernja služba je u četiri sata popodne. Nakon toga imamo slobodno, kada se možemo baviti večernjom molitvom u keliji ili možemo pročitati nešto što nas interesira – opisuje otac Pavle svakodnevni manastirski život.

– Ovamo smo došli iz manastira Ostrog u Crnoj Gori prije nešto više od tri godine. Došli smo zbog obnove duhovnog života na ovom području. Osnova svakog manastira u suštini su istina, Crkva, bogosluženje i stalna molitva pa su i svi posjetitelji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, dobrodošli u manastir – nastavlja otac Pavle.

Post je jedan od najprepoznatljivijih oblika pravoslavne duhovnosti. On je, objašnjava otac Pavle, i tjelesan i duhovan.

– Tjelesni post sastoji se u tome da se ne jede hrana životinjskog porijekla, osim ribe u one dane kada je dozvoljeno, a duhovni post odnosi se na suzdržavanje od loših misli i loših djela. U duhovnom postu čitaju se bogoslužne knjige, a ideja vodilja jest da se pročitano provede u djelo. Najveći post koji prethodi pravoslavnom Vaskrsu je Velika četrdesetnica. Na kraj ovog posta nadovezuje se post Strasne sedmice, a završava se praznikom Vaskrsenja. Post je nezamisliv bez pričešća pa je zato vrijeme Velikog posta pravo vrijeme za duhovnu obnovu svakog kršćanina. Tada i u manastir sv. Nikole najviše dolaze vjernici koji se pripremaju za sveto pričešće – priča otac Pavle.

Manastirski mir i tišinu narušavaju samo vjetar, žubor potoka i neka ptica u daljini.

– Mir u sebi, mir je svugdje u svijetu. Samo se treba potruditi kroz molitvu. Čovjek se treba sabrati i odvoji vrijeme za Boga i svoju dušu. Duhovni centar molitve je u srcu. U molitvi prihvaćamo Gospoda i njegov stvaralački čin. Molitva zahtijeva skrušenost i smiraj. Jedna zapovijest u svetom evanđelju glasi: Ljubi gospoda Boga svim srcem, snagom, bićem i dušom i ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe. Dakle, ljubav prema sebi je ljubav prema Bogu i bližnjima – tiho govori otac Pavle.

Kroz svoju dugu i burnu povijest manastir je često puta bio oštećen i uništavan. No vrijedne monaške ruke uvijek su ga iznova obnovile i u ovu svetinju vraćale duhovni život.

– Svake godine u manastiru nešto napravimo, nešto popravimo. Uspostavljena je suradnja s državnim institucijama oko radova na crkvi. Lokalna samouprava pomaže koliko može. Međutim, najvažnija je obnova duha jer ovdje dugo vremena nije bilo sveštenika pa ljudima treba pružiti duhovnu utjehu i povezanost – zaključuje otac Pavle.

Tokom svojeg višestoljetnog postojanja ovaj manastir postao je svjedok, učesnik i kroničar duhovnih i kulturnih događaja vezanih uz život Srba u Slavoniji. Iako ga nije bilo lako sačuvati, trud se isplatio. Povezivanje ljudi u vjeri i zajedništvu osnovna je misija ovog malog, ali značajnog bratstva u ovom kraju.